AMER OBRADOVIĆ: U Stocu niču križevi inata

IN MEDIA PRESS: Šta radi i šta ne shvata stolački načelnik? Da li je zlo savladivo? Kako će Beč postati CO2 neutralan? Hoće li se Sarajevo sjetiti Zuke Džumhura?

AMER OBRADOVIĆ: U  Stocu niču križevi inata

Ko će graditi grad: Mitomanija i historijski falsifikati Stocu onemogućavaju normalan život i on postaje pust grad. Napuštaju ga i Hrvati, i Bošanjaci. Srbi su davno otišli. Zbog toga, problem objektivnog sagledavanja vlastitih i tuđih uloga mora biti prevaziđen. HDZ-ovi ”križevi inata” samo su nastavak UZP-ovog mita i patnje Stočana. HDZ-ova dominacija se odrazila na sve razine života i dekadencija je sveprisustna. U Stocu se mora stvoriti nova generacija koja će graditi drugačiji grad, bez obzira na trenutnu apatiju i bespersepktivnost. (Amer Obradović, križevi inata, Al Jazeera)

Kako savladati zlo: Zlo je savladivo samo ako ga se osvijesti kao sustavni dio vlastite prirode. Odmah postaje ranjivo – čim se shvati da ga kao klicu u srcu nosimo. To je mjesto borbe. Jedina točka u svemiru za koju možemo nešto učiniti – jest naše srce. Čak ga i čujemo, s jetrom se dogovara svakoga trena – o statusu naše krvi i brzini pumpanja. Tu imamo vječitu borbu, koju nam valja prepoznati. Imamo vječnu vatru u nama, i neistjerivo zlo, također u nama; valja ih raspoznati i suprotstaviti. Zlo je neodvojivi dio nas ili, drukčije, odvojivo je, ako u aorti svojoj nađemo mjesta za brata, ako shvatimo da Drugi upravo tu biva. Čovječanstvo biva u svakom ponaosobnom srcu iako znam da to zvuči klerikalno i jeftino pjesnički. Nerođeni se tiskaju na vrata svijeta i donose svoja srca. I, ako samo imamo dovoljno imaginacije, srca im u damaranju možemo čuti u svakom vjetru, u svakom morskom talasu kojega smo svjedoci. Krvotoči naša utroba vječnog Kaina, i mi ga moramo spasiti. (Darko Cvijetić, Lupiga)

Džumhur zaslužuje spomenik u Sarajevu: Ne prebogato spomenicima kao trajnim sjećanjima na ljude i događaje Sarajevo bi Zuki Džumhuru trebalo podići dostojan spomenik. Jer, njegove lucidije u vezi sa  životom Sarajlija i drevnog, ali i suvremenog sarajevskog polisa su, bar za mene, uz ono što je o Šeheru ispisao kroničar Sarajeva Mula Mustafa Bašeskija, nešto što će generacijama poslije nas život činiti lijepim i rijetko sadržajnim. Da je samo kreirao i bio glavnim protagonistom televizijskog serijala Hodoljublje, nekada moćne, pa kazao bih u jugoslavenskim razmjerama premoćne TV Sarajevo, Džumhur je zaslužio spomenik u Sarajevu.

Zato nimalo ne dvojim da bi gradnja spomenika umjetniku Zuki Džumhuru dala i Sarajevu dodatnu notu atraktivne ozbiljnosti i temeljnog poštovanja za djelo jednog Bosanca i Hercegovca koji je bio omiljen na širim južnoslavenskim zemljopisnim, ali i duhovnim paralelama. (Gradimir Gojer, Tačno.net)

Beč želi biti CO2 neutralna metropola: “Beč je već godinama primjer ekološko osvještenog grada. Ovim programom želimo pokazati da se Beč već duže vrijeme bavi zaštitom klime i da su poduzete brojne mjere”, rekao je gradonačelnik Grada Beča, Michael Ludwig.
Važan dio puta do CO2 neutralnosti je inteligentno umrežavanje područja električne i toplotne energije, saobraćaja i odvoza otpada. Stoga će sa za širenje obnovljivih izvora energije odvojiti 1,2 milijarde eura, uključujući izgradnju novih fotonaponskih elektrana, solarnih sistema na krovovima javnih zgrada te izgradnju vjetroelektrana.
Osim toga, Beč provodi pametne projekte, poput korištenja otpadne topline iz glavnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za ekološko grijanje 106.000 domaćinstava. (Klix)

Koju frazu upotrijebiti za ljude bez obraza: Kad za nekog kažete da ima obraz ko đon, svakome je jasno na šta ste mislili. Ali koju frazu upotrebiti za one koji uopšte nemaju obraz? Kako nasloviti ljude koji, na primer, naručuju, izrađuju, dele po mrežama video uratke kojima se stvarno a ne figurativno podgovara na nasilje nad uzbunjivačem iz Krušika ili nad narodnom poslanicom koja na svojim redovnim konferencijama za medije izveštava o redovnom kriminalu ove vlasti?

Ili, kako nazvati ljude koji sa pozicija poslanika, ministara, tužilaca, predsednika države, mrtvi hladni (ups, da li i za „mrtvi hladni“ saslušava policija?) danima komentarišu jedan tvit jedne osvedočene borkinje za mir i mrtvi ozbiljni (ups, evo ga opet) licitiraju zatvorsku kaznu za nju (da probamo doživotnu bez pomilovanja?)? (Nadežda Milenković, Peščanik)

Otto Weininger, nenadjebivi ženomrzac: Nije nam cilj da vas smorimo, niti da poričemo da je Vajninger bio ženomrzac bez dostojne konkurencije, s kraja 19., početka 20. veka i uopšte. Međutim, pre nego što počne čerečenje Vajningerovih tvrdnji izrečenih na račun žena, neophodno je reći da je jedno od obeležja doba u kojem je živeo, polemika o (ne)jednakosti polova. Da ne steknete utisak da je Vajninger bio jedini ženomrzac tog vremena. Naslućujete da je ideja o „prirodnoj“ nadmoći muškog nad ženskim polom u to vreme bila prihvaćena čak i od strane većine mislilaca u svim kulturno-umetničkim sferama. Ukoliko vam nije poznato, a poštovalac ste lika i dela Emila Zole, citat koji sledi će vas bar blago rastužiti. Naime, književnik Emil Zola, pored mnogobrojnih dela u kojima su žene, u najširem smislu, zauzimale bitno mesto (Tereza Raken, Madlen Fera, Nana…), ostao je upamćen i kao borac za pravdu i neko ko je podsećao na neophodnost emancipacije žena. Nažalost, čak ni duh poput njega, nije blagonaklono gledao na zahteve za jednakošću polova:

…do toga da je [ženu] smatraju ravnom muškarcu i prihvataju  kao takvu dalek je put. Ona ni moralno ni fizički ne može polagati prava na tu jednakost i emancipacija treba da bude ostvarena samo u skladu s našim običajima, navikama, rekao bih čak predrasudama našeg društvenog zdanja.

Objavljeno u jednom članku iz Žila Blasa od 2. avgusta 1896. (Kultur Kokoška)

About The Author