Nema toga što ne bi krivotvorio onaj koji je u stanju krivotvoriti samoga sebe. A onda opet, vrlo vjerojatno nema čovjeka koji bar ponekad ne krivotvori sebe. Činimo to svaki put kad se predstavljamo drugačijima no što jesmo, podešavajući vlastitu sliku očekivanju promatrača, ponekad i vlastitom očekivanju. Tako smo u konačnici sposobni falsificirati sve, s većim ili manjim uspjehom. Osim krivotvorenja u političko demagoške svrhe (o čemu je već bilo riječi u prethodnom tekstu), kad govorimo o krivotvorenju najčešće mislimo na izradu lažnih novčanica i kopiranje umjetničkih djela. Krivotvorenju umjetnina, za razliku od novčanica, svrha nije tek obogatiti se prevarom, već poniziti stručnjake, ismijati kolekcionare, obmanuti javnost, dokazati da je i najveće majstore moguće kopirati, pokazati, ako ne originalnost, ono bar vrhunsko zanatsko umijeće pa, tek na kraju, i financijski se okoristiti prodajom krivotvorine ili se bar dobro zabaviti.

Najskuplja slika

Temeljem čega određujemo vrijednost umjetničkog djela? Nije li jedan od kriterija snaga umjetničkog izraza koja zadivljuje i/ili provocira? Najskuplja slika ikad prodana, koja je postigla cijenu od čak 450 milijuna dolara, “Salvator Mundi” prikazuje Krista kao Spasitelja svijeta, a u doba dražbe pripisivala se Leonardu da Vinciju. Kupio ju je Odsjek za kulturu i turizam Abu Dhabija 2017. u ime prijestolonasljednika Saudijske Arabije, Mohammeda bin Salmana od ruskog kolekcionara Dmitrija Rubolovljeva. U oktobru 2019. slika je trebala biti izložena u pariškom Louvreu, ali je događaj u zadnji tren otkazan bez službenog objašnjenja, da bi ubrzo odjeknula vijest kako je riječ o slici Leonardovog učenika na kojoj je Da Vinci tek sudjelovao. Umanjuje li taj podatak njenu ljepotu? Utječe li zaista na njenu vrijednost? Koliko je panegirika nad tom slikom izgovoreno dok je vladalo uvjerenje kako je riječ o Leonardovom autorskom djelu, toliko je duboka šutnja zavladala nakon stručne ekspertize. Što se promijenilo? Slika je u svojoj ljepoti ostala ista. Zar je prestala izazivati divljenje samo zato što smo saznali da ju nije naslikao Leonardo? Ne bi li nam trebalo biti svejedno tko je autor slike dok procjenjujemo njenu umjetničku snagu i vrijednost? U vrijeme renesanse u umjetničkim je radionicama bila posve uobičajena praksa da učenici djelomično naslikaju sliku, a majstor ju samo završi i potpiše kao svoju. Isto tako nisu smatrali nimalo etički spornim da učenici vježbaju slikarsko umijeće kopiranjem majstorskih djela. Te su kopije ponekad bile toliko vjerne originalu da su i prodavane kao original.

Ali, krivotvorenje umjetničkih djela nije počelo u 15. stoljeću, ono je starije od dvije tisuće godina. Rimski su kipari oponašali grčke uzore ili čak doslovno izrađivali kopije grčkih kipova, a oponašatelji slika i grafika Albrechta Dürera tijekom 16. stoljeća nisu kopirali samo njegov rad, već i potpis ispisujući ga ponekad i na jako loše kopije. Zbog toga je ogorčeni umjetnik na grafiku Djevice Marije napisao: “Budite prokleti, pljačkaši i oponašatelji tuđeg rada i talenta”. Michelangelo je, pak, 1496. zemljom patinirao svoju skulpturu usnulog Kupida da bi izgledala starija, računajući da će ju tako unosnije prodati.

Stil umjesto djela

Ima imitatora koji ne kopiraju poznata djela, već slikaju nove motive oponašajući stil slavnih umjetnika. Pritom koriste slikarska platna koja zaista potječu iz vremena u kojem je slikar, kojeg oponašaju, živio ne bi li izbjegli da budu uhvaćeni u prevari postupkom analize starosti platna suvremenim tehnikama datiranja. Zato je vrlo teško biti siguran kako se radi o kopiji ukoliko falsifikator, uslijed nepažnje, ne učini neki previd poput korištenja prusko plave boje pri kopiranju Dürerove “Bogorodice s djetetom”, budući da prusko plava nije postojala u vrijeme Dürerova života. Ponekad stručna javnost uopće ne uspije prepoznati krivotvorinu pa to da slika nije djelo potpisanog autora saznamo tek kad i ako sam falsifikator prizna. Učini li to jer žudi za potvrdom svog umijeća? Najpoznatiji krivotvoritelj u povijesti umjetnosti, koji se obogatio krivotvoreći nizozemske slikare, Han van Meegeren priznao je kako je nacističkom zločincu Hermannu Göringu 1943. prodao lažnu Vermeerovu sliku “Krist i preljubnica”. To je učinio da bi izbjegao smrtnu kaznu budući da je bio optužen za suradnju s nacistima. Priznao je, naime, da Göringu nije prodao Vermeerovu sliku, nego kopiju Vermeera koju je sam naslikao. Kako mu nitko nije vjerovao, ponudio je da će naslikati još jednu sliku pod policijskim nadzorom. Tako je nastala slika “Isus među doktorima”, a on je, umjesto za suradnju s nacistima, osuđen za krivotvorenje pa je smrtna kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju jedne godine. Kasnije se otkrilo kako je i Göring njega prevario plativši mu sliku krivotvorenim novcem!

Simone De Beauvoir i Sartrea pratila je glasina kako Simone nije samo uređivala, već i napisala nekoliko eseja koje je Sartre potpisao kao svoje. Nemoguće, reći će ljubitelji njegovog lika i djela. No, je li zaista nemoguće kopirati stil pisanja? Jednu kolumnu “Robija K.”, umjesto Viktora Ivančića koji je bio na godišnjem odmoru, iz zezancije su napisali Predrag Lucić i Boris Dežulović te potpisali Ivančića, koji je godinama bio uvjeren kako ga Dežulović zafrkava budući da nije uspijevao odgonetnuti o kojoj se kolumni radi. Tek na splitskoj promociji “Robija K.” Dežulović je otkrio kako je riječ o tekstu “Izbori”, koji problematizira izbor predsjednika države kroz priču o izboru predsjednika razreda te se jezikom, stilom, duhovitošću i političkom kritikom ne razlikuje od ostalih.

Kad Dante Alighieri, u svojoj “Božanstvenoj komediji”, u osmi krug Pakla smješta krivotvoritelje, prvo što bismo pomislili jest da se to odnosi na falsifikatore novaca. I bili bismo u pravu, ali ne potpuno. Tu su zaista izrađivači lažnih kovanica koji su firentinski novac kovali s premalo zlata zarađujući na uštedi, ali tu su i krivokletnici koji lažno svjedoče na sudu, laskavci koji uzdižu druge samo radi pribavljanja koristi, lažni proroci, političari koji su se obogatili prevarom i zloupotrebom i slični. U zadnjem, devetom krugu nalaze se izdajnici. Tako, kaže Dante, među svim ljudskim manama nema gorih od izdaje i krivotvorenja što, u slučaju političara, dođe na isto. Krivotvoritelje umjetnina ne spominje.