„Ovdje sam danas jer vjerujem da Facebookovi proizvodi nanose štetu djeci, produbljuju podjele i oslabljuju našu demokratiju“, rekla je na javnom saslušanju pred ekonomskim potkomitetom u američkom Senatu Frances Haugen, zviždačica donedavno zaposlena u Facebooku, koja je prethodno učinila javno dostupnim na stotine dokumenata ovog tehnološkog giganta. Iz tih je dokumenata vidljivo da je Facebook bio svjestan problema sa svojim aplikacijama, uključujući i negativne efekte dezinformacija na društvo, kao i štetu koju Instagram čini psihi mladih osoba, posebno djevojaka. „Kompanija zna kako učiniti svoje platforme sigurnim, ali ne radi na tome, jer su svoj astronomski profit stavili na prvo mjesto, prije ljudi“, ustvrdila je gđa Haugen.
Odgovor od Marka Zuckerberga stigao je u vidu izjave od 1316 riječi, objavljene na njegovoj ličnoj Facebook stranici, u kojoj glavni izvršni direktor kompanije Facebook kaže kako bi tehnološke kompanije, umjesto što ignorišu činjenicu da mladi ljudi koriste tehnologije, trebale da im „ponude takva iskustva koja će zadovoljiti njihove potrebe, ali im istovremeno pružiti sigurnost“. Ono u čemu su se, na izvjestan način, složili Haugen i Zuckerberg jeste stav da je u ovom slučaju potrebna reakcija američkog Kongresa. Zuckerberg je naglasio da se kompanija trudi da osigura optimalne uslove za svoje korisnike, ali da bi demokratski izabran Kongres mogao biti prava adresa za donošenje kompromisnog rješenja u vezi s budućim pravcima djelovanja, dok je gđa Haugen bila direktnija: „Akcija Kongresa je neophodna. Oni (Facebook) neće riješiti krizu bez vaše pomoći.“
Zablude o Facebooku kao platformi
Frances Haugen svakako nije prvi zviždač koji je doveo u pitanje reputaciju Facebooka i iznio nepoznate detalje o načinu njihova poslovanja, ali je njeno svjedočenje u fokus javnosti još jednom stavilo pitanje moći tehnoloških giganata i njihov odnos prema korisnicima. Facebook, kao i druge tehnološke kompanije, bez sumnje su uspostavile digitalnu dominaciju nad korisnicima, odnosno njihovim korisničkim navikama, što se reflektira ne samo na njihov vlastiti život, odnosno individualni nivo, nego i na cijele zajednice i društva.
Dvije ključne zablude kad je o društvenoj mreži Facebook riječ, a čija je duboka ukorijenjenost u javnoj percepciji jedan od uzroka te digitalne dominacije, odnose se na uvjerenje da je riječ o besplatnoj mreži i novom javnom prostoru u kojem se odvija slobodna i demokratska komunikacija. Glavne „monete“ kojima kao korisnici „plaćamo“ pravo pristupa ne samo Facebooku nego i ostalim društvenim mrežama, jesu naše vrijeme, odnosno pažnja i privatnost, odnosno osobni podaci. Upravo se algoritamsko praćenje naših korisničkih navika, što je jedna od stvari o kojima je svjedočila i za koje je i specijalizirana gđa Haugen, zasniva na potrebi da se stalno i iznova nalaze novi načini privlačenja naše pažnje i da se personaliziranim sadržajima ta pažnja i zadrži. Ne radi se tu samo o praćenju naših navika kako bi nam se poslali personalizirani oglasi ili reklame (iako se sigurno i vama nerijetko dogodi da nakon što ste, recimo, guglali neki pojam, odjednom na društvenim mrežama dobivate bezbroj reklama za najrazličitije proizvode i usluge vezane uz taj pojam), radi se o nečemu mnogo važnijem, sjajno opisanom u Netflixovim dokumentarcima The Social Dilemma i The Great Hack, a to je činjenica da algoritamski podržane društvene mreže pothranjuju korisničku ovisnost, manipulišu stavovima, emocijama i ponašanjem ljudi i šire dezinformacije i teorije zavjere kako bi maksimizirale profit.
Nadalje, ono što je u online plaćanju CVV kôd, kojim potvrđujemo da smo vlasnici kreditne kartice i da smo spremni njome platiti neku robu ili uslugu, to je na društvenim mrežama klik na ikonicu „I agree“, kojom (većina nas bez detaljnog čitanja i upoznavanja s onim šta prihvata) potvrđujemo spremnost davanja osobnih podataka u zamjenu za pristup. Rebecca MacKinnon je to još 2012. godine nazvala „pristanak umreženih“ („Consent of the Networked“, kako glasi naslov njene knjige, uz podnaslov: „Svjetska borba za slobodu interneta“), pojašnjavajući načine na koje kompanije koje upravljaju online komunikacijom preuzimaju odgovornost i dužnosti koje su nekada imale vlade.
To nas dovodi do druge važne zablude, a to je da je Facebook (i ostale društvene mreže) javni prostor slobodne komunikacije, kakav nikad ranije nismo imali. Iako se, u nekom laičkom značenju, a uporedimo li naše objave na društvenim mrežama sa klasičnim dnevnicima i fotoalbumima iz predinternetskog vremena, može pomisliti da te mreže i ono što na njima objavljujemo jesu suprotnost onome što smo nekad smatrali privatnim sadržajima, u širem (i mnogo značajnijem) kontekstu, o tome da li su one javni prostor naprosto razmišljamo kroz prizmu odgovora na pitanje: Da li su one javno dobro, odnosno da li služe interesu javnosti? Naime, da bi nešto suštinski bilo javni prostor, taj prostor mora pripadati svima pod jednakim uvjetima i mora osiguravati ostvarenje javnog interesa kroz argumentovanu debatu kojom se konstituiše javno mnijenje, odnosno stav javnosti o bitnim pitanjima društvene zajednice.
Svjedočenje gđe Haugen i njene (internim dokumentima kompanije Facebook potkrijepljene) tvrdnje da je profit stavljen ispred ljudi potvrđuju činjenicu da je ova društvena mreža (kao i sve druge) korporativni (pojednostavljeno: privatni) prostor koji nam tehnološki giganti nude na korištenje (uz, kako je već rečeno, kompenzaciju u vidu našeg vremena, pažnje i osobnih podataka), gradeći privid da smo svi komunikatori i da participiramo u društvenom dijalogu, iako smo, suštinski, digitalni uposlenici Marka Zuckerberga, koji svakim svojim logovanjem, klikom, likeom, shareom itd. uvećavaju profit korporacije. Da nije tako, Zuckerberg zasigurno ne bi u samo šest sati, koliko je nedavno trajao prekid rada Facebooka, izgubio sedam milijardi dolara.
Iako tehnološki giganti kontinuirano nastoje da nas uvjere kako kao korisnici imamo kontrolu nad tokovima (i kvalitetom) komunikacije, pa tako i pravila koja oni definišu nazivaju „pravilima zajednice“ (kao da smo ih konsenzusom donijeli mi, korisnici), praksa pokazuje da takozvani „vlasnici informacijskih autoputeva“, poput Facebooka, imaju posljednju riječ o tome šta će ili neće biti objavljeno. Svjedočio je tome, vjerujem, svako od nas, pokušavajući, naprimjer, prijaviti Facebooku govor mržnje ili neki drugi oblik devijantne komunikacije, a što nerijetko rezultira odgovorom da to nije „suprotno pravilima zajednice“, odnosno u prijevodu: kompanija ne smatra da treba biti uklonjeno.
Zbog čega je važno svjedočenje Frances Haugen?
Zašto je zapravo važno sve ovo imati u vidu i zbog čega su značajni svjedočenje i podaci koje je otkrila Frances Haugen? Iz prostog razloga zato što, kao nikad ranije, u globalnom informacijsko-komunikacijskom prostoru, svjedočimo gotovo apsolutističkoj moći globalnih korporativnih giganata, koji postaju moćniji od svih drugih aktera globalnog društva, uključujući države i supradržavne institucije i organizacije. Poziv na reakciju Kongresa gđe Haugen, sa kojim se, eto (rekli bismo nevoljko, pod pritiskom i nadasve veoma, veoma kasno kad je šteta „koju će trpjeti generacije“, kako je rekao jedan od senatora na saslušanju, već načinjena), složio i Mark Zuckerberg, pokušaj je da se iznađu mehanizmi demokratskog nadzora nad monopolom korporacija. Da li je to moguće na nivou pojedinačnih država, regionalnom saradnjom ili na globalnom planu, ostaje da rasprave stručnjaci u ovom polju. No, ono što se još jednom pokazalo hrabrim činom Frances Haugen (koju je senator Ed Markey nazvao „američkom heroinom 21. stoljeća“) jest ono što je još 1896. godine kazao američki demokratski političar William Jennings Bryan, a to je da „nema dobrog i lošeg monopola u privatnim rukama, odnosno da neki despot može biti bolji od nekog drugog despota, ali da nema dobrog despotizma“. Globalni tehnološki giganti, kao savremeni despoti 21. stoljeća, prije ili kasnije morat će dio svog suvereniteta i autoriteta vratiti u ruke građana. Možda se ne čini bliskim (pa čak ni uopće mogućim) takav scenarij, ali bez njega nema nade da će društvene mreže, koje su postale važan integrativni dio naših individualnih života, ali i naših obrazaca društvenosti, naših društava, zajednica i demokratije/a, postati javni prostor u pravom značenju tog pojma. Naglasila je to u svom svjedočenju i Frances Haugen, rekavši kako je riješila da progovori „uz veliki osobni rizik, ali vjerujući da još ima vremena da se djeluje. Ali, mora se djelovati odmah“. Svako onaj kome su ljudi ispred profita, a demokratska i slobodna komunikacija ispred korporativnog monopola nad tokovima informacija, ne može se s ovim ne složiti.