Druže predsjedniče, mi ti se kunemo…
Kad je u Bosni i Hercegovini na valu evropskih i jugoslovenskih promjena došla demokratija, činilo se da je to istovremeno bila smrt jednoumlja i političkog monopola. Ali samo nam se činilo. Evo kako to izgleda kad fenomen provučemo kroz optiku stranačkih kongresa i izbora:
SKJ: Uvijek i samo jedan kandidat, drug Tito.
HDZ BIH: Drug Dragan bio jedini kandidat.
SDA: Drug Bakir jedini kandidat.
SNSD: Drug Milorad jedini kandidat.
SDP: Drug Nermin.
NS: Drug Edin.
PDP: Jedan kandidat.
DF: Jedan kandidat.
NiP: Jedan.
Šta da mislimo, kakvu pouku da očekujemo? Mijenjaju se vremena, sistemi i stranke, suština ostaje ista. Mi smo duhovno i političko čedo Saveza komunista. Drug Tito je bio ratni komandant, trostruki narodni heroj, počasni doktor nauka i predsjednik Saveza pčelara. Što se tiče nauke i doktorata, tu smo već dostigli YU standarde, eno ga na Radobolji živ i zdrav jedan akademik i počasni doktor, ali nam pčelari za sada slabo politički stoje, pa je na tom polju otvoren ogroman prostor za nove napretke i prodore.
Ostaje u domenu najvećih misterija pitanje zbog čega nam je trebao ovaj demokratski eksperiment kad mi nismo za ozbiljne politike. Trebalo je napraviti mirnu tranziciju iz Saveza komunista u neko benignije udruženje građana, nešto u stilu Udruženi ribari Bosne i Hercegovine, ili Jedinstvena organizacija pčelara u BiH. Umjesto toga, dobili smo tri jednopartijske kneževine u kojima traje krvava borba za vlast.
Ne čini li se i vama da je kombinacija jednog kandidata i tajnog glasanja demokratski contradictio in adiecto? Prevedeno na bosanski, hrvatski i srpski jezik – neviđena glupost.
Ostajemo li bez Neretve?
Kad smo već kod ribara i njihovog okruženja, portali nas upozoravaju – rijeka Neretva, nekadašnja ljepotica, u gornjem toku je umjesto vječno zelene brutalno rekolorizirana u mrtvačku smeđu. Uzrok – najvjerovatnije izgradnja hidrocentrale Ulog. Nizvodno od ove lokacije nekoliko puta je zabilježen pomor ribe, a sada se govori o potpunom nestanku podvodnog života. Toliko smo društveno zapušteni i institucionalno paralizirani da rijetki apeli aktivista ostaju bez ikakvog odjeka. Jedna od najljepših bosanskohercegovačkih, regionalnih i evropskih rijeka uništava nam se pred očima.
Ako spasa nema za Neretvu, nemojte misliti da će ostati na njoj. Ona je samo jedan od svakodnevnih testova za sve građane, njihove vrijednosti i potrebe. Društvo koje nije u stanju zaštititi ovakvu dragocjenost – nek svima bude jasno – nema validne mehanizme da zaštiti samo sebe od propasti.
Razgovor uz viski i kavu
Sarajevski profesor Salmedin Mesihović putem Facebooka podsjeća na jedan davni “razgovor uz viski i kavu”. Protagonisti: Miroslav Krleža i Aziz Hadžihasanović, glavni urednik Oslobođenja. Krležin zapis sačinjen je 20. novembra 1973. godine, a evo Mesihovićevog pogleda na taj dijalog:
“Urednik Aziz je spomenuo kako u tadašnjoj SFRJ vrlo mali broj ljudi čita knjige, po njegovim procjenama samo oko 5 % populacije, dok u tadašnjoj Francuskoj po anketama 54 % populacije čita ovu ili onu vrstu literature.
Ova brojka od 5% je dokaz ispraznosti mogućnosti bilo kakvog liberalizma. Demokratije nema bez odgovornosti i prosvijećenosti. Situacija je danas sigurno još i teža, odnosno ovaj broj od 5 % sigurno je znatno manji. Dok se brojka ne popne na nekih minimalno 25 %, besmisleno je trošiti energiju i nerve u izgradnji građanskog društva.
Nama je ustvari potrebna prosvjetiteljska revolucija.”
