Prošli tjedan je desetak hiljada hrvatskih građana u dobi između 27 i 55 godina dobilo poziv da se jave u Područne urede za poslove obrane kako bi saznali svoj ratni raspored u pričuvnim postrojbama Oružanih snaga. Riječ je o osobama koje su služile vojni rok ili završile dobrovoljno vojno osposobljavanje. Pa iako je ovaj poziv neke među njima uznemirio, Ministarstvo obrane objašnjava kako nema razloga za zabrinutost budući da je riječ o redovnoj aktivnosti kojom se razvrstani pričuvni sastav informira o tome kojoj se jedinici trebaju javiti u slučaju uzbune.

Osim toga, Ustav RH u članku 47., Zakon o civilnoj službi u članku 6. i Zakon o obrani u članku 24. jamče pravo na prigovor savjesti ne samo u pogledu služenja vojnog roka, već i sudjelovanja u Oružanim snagama uključujući i pričuvni sastav. Uznemirenost je vjerojatno povezana s ruskom invazijom na Ukrajinu i bojazni da bi se ratni sukob mogao širiti zbog čega je u mnogim europskim zemljama aktualna rasprava o potrebi jačanja vlastitih obrambenih snaga. U tom se kontekstu razmišlja i o mogućem vraćanju obaveznog služenja vojnog roka, a razmatra se i mogućnost osnivanja zajedničke europske vojske.

Gubitak potpore

U Hrvatskoj je obaveza služenja vojnog roka bila na snazi od 1996. do 2007. godine. U tom je periodu vojni rok odslužilo oko 276 hiljada ročnika (220 hiljada redovno i 56 hiljada civilno). Odluka o obaveznom služenju nije nikad ukinuta, ali je suspendirana prvog januara 2008. ponajviše zato što je u to vrijeme koncept obaveznog služenja rapidno gubio potporu. Više od pedeset posto vojnih obveznika odbilo je aktivno služiti pozivajući se na prigovor savjesti, odabirući civilnim služenjem zamijeniti vojnu obuku. Obeshrabrilo ih nije niti to što je u to vrijeme redovno služenje vojnog roka trajalo šest mjeseci, a civilno osam. Ono se vršilo obavljanjem društveno korisnog rada u institucijama poput vrtića ili domova za umirovljenike gdje su pomagali u kuhinji, razvozili hranu, čistili prostorije i slično. Za to su vrijeme redovni ročnici učili vojnu teoriju i prolazili kroz sve segmente vojne obuke svakodnevno od sedam ujutro do tri popodne. Nakon toga su imali tzv. slobodno vrijeme, koje su provodili u krugu vojarne baveći se ponajviše sportskim aktivnostima. Neki su teško prihvaćali vojnu stegu i 24-satni nadzor koji je podrazumijevao da se u svakom trenutku mora znati gdje je koji vojnik. Neposluh se kažnjavao, najčešće zabranom odlaska kući za vikend, a teže kršenje vojne discipline pritvorom i radom. Mnogi ističu da su u vrijeme služenja vojnog roka, osim vojne obuke, stekli i druga, životno korisna znanja i vještine. Navikli su se na urednost, ovladali kontrolom volje i načinima njenog obuzdavanja, svakodnevnom tjelovježbom stekli fizičku kondiciju, osamostalili se od roditelja, razvili osjećaj dužnosti te stekli trajna prijateljstva.

Odluka o obaveznom služenju nije zamrznuta samo zbog gubitka potpore i interesa, već i radi usklađivanja sa standardom NATO saveza, čija je Hrvatska članica od 2009. godine. Ova vojna alijansa temelji se na profesionalnoj vojsci, što smatraju posebno važnim kad se radi o vojnicima koji se upućuju u vojne misije širom svijeta.

Dobrovoljno i plaćeno

U Hrvatskoj je, po donošenju Odluke o prestanku obaveznog služenja vojnog roka, sudjelovanje u vojnoj obuci postalo dobrovoljno i plaćeno. U periodu od početka 2018. do kraja 2022. kroz takvo je služenje prošlo 9.925 osoba (8.597 mladića i 1.328 djevojaka). Dio njih su, po završetku obuke, potpisali profesionalni ugovor i ušli u djelatnu vojnu službu. Ovakva obuka je, naime, uvjet za sklapanje profesionalnog ugovora, ali ne postoji obaveza njegovog sklapanja ako osoba to ne želi. Za dobrovoljno služenje može se prijaviti svaki državljanin RH u dobi od osamnaest do trideset godina, ukoliko je zdravstveno sposoban za vojnu službu, ako se protiv njega ne vodi kazneni postupak i ako nije osuđivan na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci. Za vrijeme obuke, koja traje četrdeset radnih dana i provodi se u Požegi, primit će naknadu od sedamsto eura mjesečno tj. ukupno 1.400 eura. Dosadašnja naknada od četiristo eura novim je prijedlogom Pravilnika o dragovoljnom vojnom osposobljavanju povišena da bi dodatno motivirala mlade za ovu odluku, budući da interes i broj prijavljenih opadaju, pogotovo od početka ruske agresije na Ukrajinu. Ukoliko, pak, dođe do mobilizacije, oni koji su prošli dobrovoljno služenje vojnog roka ulaze u sastav „razvrstane pričuve”, koju uz njih čine i vojni obveznici koji su odslužili vojni rok u vrijeme dok je bio obavezan, a nisu stariji od 55 godina, kao i vojnici u djelatnoj vojnoj službi tj. profesionalni vojnici. Za razliku od njih, svi građani koji nisu služili vojni rok niti su bili na dobrovoljnom osposobljavanju, nisu stekli vojnostručnu specijalnost pa bi bili mobilizirani kao tzv. „nerazvrstana pričuva”.

Koncept profesionalne vojske u kombinaciji s dobrovoljnim služenjem vojnog roka mnogo je smisleniji i pošteniji od nametanja obaveze svim vojno sposobnim muškarcima. Takvim postupanjem država je, zapravo, kršila ljudska prava i slobode građana, a u mnogim zemljama to čini i dalje. Čini to, doduše, i na mnoge druge načine, ne samo nametanjem obaveznog sudjelovanja u vojnoj obuci i ratu. Ova se prisila najčešće opravdavala potrebom obrane domovine. Zakon o obrani, naime, propisuje da „državljani imaju dužnosti i prava sudjelovati u obrani na organiziran način”. No, nisu svi građani domoljubi. Popriličan je broj onih kojima je vlastiti život, u svojoj pojedinačnoj konkretnosti i neponovljivosti, mnogo važniji od obrane prilično fiktivnih entiteta kao što su domovina, nacija, država, državne granice i slično. Priziv savjesti ulažu i pacifisti radi načelnog nepristajanja na ubijanje i ostale vrste nasilja kao metode rješavanja sukoba. Zato profesionalna vojska ima brojne prednosti. Njeni su pripadnici motivirani i učinkoviti budući da su sami odabrali osposobljavanje i sudjelovanje u mogućim ratnim operacijama, a nisu na to bili prisiljeni.

U Europi je služenje vojnog roka i dalje obavezno u Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Estoniji, Litvi, Švicarskoj, Austriji, Grčkoj, Turskoj i Cipru. U svim ovim državama, osim Norveške, služenje je obavezno samo za muškarce, dok Norvežani ravnopravno regrutiraju i mladiće i djevojke. Moguće je i civilno služenje, osim u Turskoj koja ne priznaje priziv savjesti. Zanimljivo je da dužina služenja u mnogim zemljama ovisi o stupnju obrazovanja. Tako, primjerice, u Estoniji ročnici sa završenim fakultetom služe vojni rok osam mjeseci, a svi ostali jedanaest. Grčki su državljani dužni služiti vojsku čak i ako ne žive u Grčkoj, kao i turski, osim ako u inozemstvu žive duže od tri godine te su za brisanje s popisa vojnih obveznika spremni platiti 6.000 eura. U Austriji i Švicarskoj su provedeni referendumi o ukidanju obaveznog vojnog roka, ali su ga građani odlučili zadržati. Jedna od najmilitantnijih država na svijetu, Sjeverna Koreja, u redovnoj vojnoj službi ima milijun i dvjesto hiljada ljudi, šesto hiljada u rezervnom sastavu te šest milijuna ljudi u paravojnim postrojbama. Za vojne svrhe država godišnje izdvaja između 25 i četrdeset posto budžeta. Sjeverna Koreja ima i najduži vojni rok na svijetu. Za muškarce obavezno služenje traje deset godina, dok je za žene obaveza uvedena 2015. i traje punih sedam godina.

Članica NATO saveza

Hrvatska vojska danas broji petnaest hiljada aktivnih vojnika i dvadeset hiljada rezervista. Iako se ovaj broj čini prilično malen u odnosu na vojsku bivše države, koja je 1990. brojila nešto više od 275 hiljada aktivnih vojnika i preko milijun rezervista, valja uzeti u obzir kako je Hrvatska članica NATO saveza što znači da njena obrana ne ovisi samo o vlastitim vojnim kapacitetima već se može osloniti na ukupnu snagu NATO saveza, čija temeljna odredba kaže kako je oružani napad na bilo koju članicu ujedno napad na cijeli savez.

Srbija je obavezno služenje vojnog roka ukinula prvog januara 2011. no ankete pokazuju kako je više od šezdeset posto građana za njegovo vraćanje, a takav stav dijeli i predsjednik Aleksandar Vučić. S druge strane, nevladina organizacija Žene u crnom traži obustavljanje „militarističke kampanje” za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. „Režim Aleksandra Vučića konstantno proizvodi tenzije i drži građane u strahu od rata. Najava uvođenja obaveznog vojnog roka, praćena rastućim trošenjem ogromnih budžetskih sredstava za kupovinu naoružanja i stalnim pozivanjem na borbenu gotovost, služe isključivo njegovoj promociji u funkciji permanentne predizborne kampanje”, obrazložile su. Srbija je u međuvremenu povećala kapacitet dobrovoljnog služenja pa čak tri hiljade mladića i djevojaka godišnje prođe šestomjesečnu vojnu obuku uz mjesečnu naknadu od 320 eura.

Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine 2019. se negativno očitovalo o prijedlogu ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka smatrajući kako razvoj moderne, profesionalne i operativno učinkovite vojske to ne zahtijeva. Člankom 79. Zakona o odbrani iz 2006. stavljeni su van snage entitetski zakoni koji su do tada regulirali obavezno služenje vojnog roka čime je prestalo novačenje. Iste su godine prog januara, prijenosom nadležnosti s dva entiteta na državnu razinu, formirane jedinstvene Oružane snage BiH spajanjem Vojske Federacije BiH (koja je bila sastavljena od Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane) i Vojske Republike Srpske. Tada je trebala biti formirana aktivna vojna rezerva, ali nije. Rezultat tog propusta su nepopunjeni rezervni sastavi Oružanih snaga BiH. Istovremeno, Republika Srpska naoružava svoju žandarmeriju i okuplja veliki broj ljudi u lovačka društva. „Imaju helikoptere, oklopne transportere, nabavljaju puškomitraljeze, imaju snajpersko oružje, nabavljaju opremu za noćno izviđanje”, istaknuo je vojni analitičar Berko Zečević u intervjuu za N1 u aprilu prošle godine. Dio bosanskohercegovačke javnosti, poput Šemsudina Mehmedovića i bivšeg ministra obrane Sifeta Podžića, smatra kako se Oružane snage BiH svjesno podrivaju da bi se smanjila ukupna sigurnost države i tako pogodovalo separacijskim težnjama SNSD-a i njegovog čelnika Milorada Dodika. S druge strane, NATO je jamac Daytonskog sporazuma pa ima mandat osigurati mir u BiH. U kontekstu toga, iako BiH nije članica saveza, NATO u svakom trenutku može vojnom intervencijom zaustaviti svaki pokušaj cijepanja zemlje. Pa ipak, tek će punopravni prijem BiH u euroatlantske integracije biti jamac stabilnosti i mira.

Slavnu rečenicu Josipa Broza Tita: „Radimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat”, portal Buka je malčice osuvremenio: „Spremajmo se kao da će sutra biti rat, a živimo kao da će sto godina biti Milorad”.