Ruinirana zgrada s polupanim prozorima, okrnjenom fasadom i raštimanim vratima već dvije godine je dom jednoj djevojci. Ime joj je Aldijana Velić i na stranici humanitarne organizacije Pomozi.ba prije nekoliko dana objavljen je apel da joj se pomogne. Dok gledamo fotografije unutrašnjosti “stana” u kojem Aldijana živi bez vode i struje, u siromaštvu i prljavštini, čini se nezamislivim da je u takvim uslovima uspjela da opstane a da se ne razboli i ne umre. Naročito tokom ovih zimskih dana koji s pravom nose epitet “zimski”. Aldijana nema nikoga: majka joj je poginula, a otac ju je ostavio. Ima i, što bi se moglo i očekivati, zdravstvenih problema. A da stvar bude gora, nije sama i njenu sudbinu dijele i drugi ljudi koji se svi označavaju zajedničkom imenicom “beskućnici”.

Beskućnici u BiH

Ne znamo koliko ih ima u BiH jer ne postoji jedinstven registar beskućnika. Prema nekim izvorima, u koje se ipak ne možemo do kraja pouzdati, za 2010. godinu se navodi broj od 143.000 ljudi koji spadaju u ovu kategoriju. Tačnu brojku ne znamo jer ne postoji zakon koji prepoznaje kategoriju beskućnika. Umjesto toga se, po Zakonu o osnovama socijalne zaštite, izdvaja posebna kategorija lica s tzv. “društveno negativnim ponašanjem”. U njih, osim “lica” koja se odaju alkoholizmu, prostituciji, uživanju opojnih droga i sl., spadaju i oni koji se odaju “skitnji i prosjačenju”. Tako se oni beskućnici koji imaju “sreću” da se posredstvom centara za socijalni rad zbrinu negdje tokom zime, zavode kao “prosjaci” ili “skitnice”.

Prema nekim izvorima, razlikuju se primarni i sekundarni beskućnici. Primarni bi bili oni koji žive na otvorenim površinama, naprimjer parkovima, dok bi sekundarni bili oni koji su smješteni u nehigijenskim uslovima i naseljima iz nužde. Po ovoj definiciji bi Aldijana, dakle, spadala u sekundarne, jer je u “boljoj” situaciji od onih koji žive pod otvorenim nebom, ma kako to zvučalo. Inače, beskućnici se tokom zime, najčešće posredstvom centara za socijalni rad i policije, smještaju u prihvatilišta za beskućnike ili centre koji postoje pri nekoj drugoj instituciji. Međutim, problem s ovim prihvatilištima je u tome što su im smještajni kapaciteti ograničeni, te se, prema pravilnicima, u njima ne može ostati duže od sedam dana. Također, takvi centri postoje samo u većim gradovima, pa su beskućnici iz manjih mjesta i tokom zime “prepušteni sami sebi”.

Prilozi o beskućnicima

Kraćom analizom televizijskih i portalskih priloga o beskućnicima tokom nekoliko prethodnih godina, zaključili smo da je ova tema često obrađivana. Naime, veliki broj i privatnih i javnih televizija, kao i portala u različitim vlasništvima, tokom zimskih mjeseci imao je neki prilog o beskućnicima. Tako smo npr. u Oslobođenju od prije godinu dana čitali o čovjeku koji je smještaj našao u prihvatilištu Gerontološkog centra u Nedžarićima. Tim smještajem je bio zadovoljan jer je imao hranu, čistu odjeću i zdravstvenu zaštitu.

Ove godine nas je pak s istim prihvatilištem upoznao i N1. Iz priloga smo saznali da je trenutno u tom centru smješteno 19 beskućnika, a jedan od njih je i Midhat Kapedžić iz Modriče. Njega je pronašla policija i dovela u prihvatilište, a Midhat se za tu šansu zahvalio sa suzama u očima. Radio Sarajevo i Klix su također napravili kvalitetne istraživačko-informativne članke na temu beskućnika. U prvom smo se upoznali sa zakonskim odredbama i načinima prijema u prihvatilišta – konkretno, prihvatilište pri Gerontološkom centru u Sarajevu, a u drugom su se kao sugovornici pojavili i nadležni iz drugih centara – Prihvatnog centra “Duje” u Tuzli te Gerontološkog centra u Banjaluci.

Većina ovih priloga sadrži pohvalnu, “humanu” dimenziju − tema o beskućnicima se nastoji predstaviti kroz konkretnu ljudsku priču. Beskućnici nastupaju kao ljudi s imenom i prezimenom, a često se kratko predstavlja i njihov život te situacija koja ih je dovela dotle. Njihove priče se na površini razlikuju, ali su u suštini sve veoma slične. Neki su bez doma ostali nakon što su izgubili posao pa više nisu mogli plaćati kiriju. Veliki broj njih su samci bez ikakve podrške i socijalne mreže, a dosta ih ima problema s alkoholom i drogom. Nisu rijetki ni oni s mentalnim problemima, a određeni broj beskućnika ne želi da prihvati pomoć niti da poštuje pravila prihvatilišta pa u njima dugo ne ostaju.

Inače, prema istraživanjima, prosječan profil beskućnika, i kod nas i u svijetu, onaj je muškarca od srednje do stare dobi s problemima zavisnosti. Žena je manje, a većina beskućnica su žrtve porodičnog nasilja, iako i među njima ima narkomanki. Na populaciju beskućnika u BiH utječe još i faktor izbjeglištva, jer veliki je broj onih koji se nikad nisu vratili u prijeratne domove, a zbog ekonomske situacije nisu u stanju da sebi obezbijede smještaj na drugim mjestima.

Beskućnici u svijetu

Ipak, za ovu kategoriju ljudi se može reći da je jedna od rijetkih kojoj u BiH nije gore nego u ostatku svijeta. Prema podacima Ujedinjenih nacija, u svijetu ima oko 100 miliona beskućnika i većina zemalja ne posjeduje zadovoljavajuću strategiju za prevenciju i rješenje problema beskućništva. U tome se puno ne razlikuju razvijene i nerazvijene zemlje, i iako, prema podacima, najviše beskućnika ima u zemljama kao što su Indija ili Indonezija, zavidan broj ih ima i u New Yorku ili Washingtonu. U nekim američkim saveznim državama je čak protuzakonito biti beskućnik, dok je u Mađarskoj od prošle godine na snazi zakon kojim se beskućnicima zabranjuje da noće na javnim površinama.

Postoji fraza tzv. “defensive architecture” (odbrambena arhitektura) kojom se označavaju metode isključivanja beskućnika s javnih površina. Tako se u nekim metropolama određenim pregradama ili “šiljcima” beskućnicima zabranjuje boravak na atraktivnim lokacijama, čime se njihova vidljivost smanjuje na minimum. Neki smatraju da beskućnici predstavljaju najugroženiju kategoriju stanovništva, između ostalog i zato što, za razliku od većine grupa, nemaju svoj “lobi” ili predstavnike u vlasti koji bi se zalagali za njih.

Zato i kod nas i u svijetu, osim institucija socijalne zaštite, veliku ulogu za pomoć beskućnicima imaju nevladine organizacije, humanitarne udruge i volonteri. Među najglasovitijim su “Homeless World Cup Foundation” i časopis Street Sense. Prva nastoji da pomogne i resocijalizira beskućnike kroz organiziranje fudbalskih natjecanja na evropskom i svjetskom nivou. Aktivna je i bosanskohercegovačka “reprezentacija” koja je dosad zabilježila značajne pobjede. Časopisom se pak ljudi nastoje bolje upoznati s ovom populacijom i misija mu je da dovede do promjene svijesti. Postoji i srbijanska (i regionalna) inačica naziva Lica ulice, koji prodaju sami beskućnici i na taj način zarađuju.

Dakle, iako postoje različiti načini pomoći beskućnicima, ne postoji potpuno, sistemsko rješenje ni za prevenciju ni za pomoć. Osim toga, beskućnici nisu uniformna kategorija i sastavljeni su od ljudi različitih karakteristika i želja. Neki od njih ni ne žele pomoć, dok bi je drugi očajnički prihvatili i neophodna im je da bi preživjeli. U potonje spadaju i Aldijana i Midhat. Žena koja živi u ruševini i muškarac koji, dok mu glas podrhtava, a oči suze, zahvaljuje za pomoć. Krov nad glavom, redovne obroke i zaštitu od hladnoće. Jer od svih opasnosti kojima su beskućnici svakodnevno izloženi, zima preostaje najgora.