Kad se samo sjetim koliko sam glupih knjiga pročitao zbog obaveze koju čovjek osjeti kad nešto započne: da završi ili će svijet propasti. Čak i one nemušte knjige koje neki od profesora univerziteta pišu pa onda tjeraju studente da ih kupuju direktno od njih i uče napamet. Ja sam i to čitao, misleći da treba svakoj knjizi dati šansu. Skinuo bih najlon, počeo pisati po njima, dopisivati, podvlačiti, zaokruživati, pisati smajlije, uzvičnike, psovke, prijetnje. Stvarno! Ja sam na to trošio vrijeme. Onda sam dobio pokoju sijedu, pa još koju, i tu negdje promijenio svoj odnos prema knjigama.

Čitanje kao putovanje

Shvatio sam da od različitih knjiga čovjek treba različite stvari. Neke služe samo da svog autora zauvijek potope u tvojim očima. Druge, da te odvedu na putovanje i nasele ti glavu pričama. Tako me vremenom prestalo trati kada u zbirci kratkih priča pročitam samo jednu ili dvije, pa ostavim knjigu da odstoji, pa za godinu pročitam još koju. S poezijom je čitanje još razuđenije: ima knjiga poezije koje po pet godina ne otvorim, ali i onih koje uvijek ponovo čitam. Ima i onih koje progutaš i bude ti žao što nema više. Kao pjevanje Nade Mamule, kao pjevanje Konstantina Kavafija (u prevodu Slobodana Blagojevića). To su one knjige pred kojima umreš kao subjekt da bi postao pravi čitalac. Takve knjige bismo svi voljeli da pišemo. Poslušaj Kavafija:

Riječima, likom i držanjem svojim
odoru čudesnu načiniću sebi;
i na ovaj način zlim ljudima oprijeću se
bez imalo straha il’ bolešljivosti.

Da povrijede me, poželjeće. Al’ niko od svih
koji mi pristupe znati neće
gdje moja ranjiva su mjesta
pod pretvornim likom koji prekriće me.

Kako si ovo mogao istinski pročitati prije petnaest godina? Trebalo je da ti knjiga bude pod rukom, da je prebaciš iz jednog iznajmljenog stana u drugi, da bi je sad, za potrebe ovog teksta, nasumice otvorio da još jednom provjeriš da li su pjesme stvarno linkovi koji vode po darknetu tvog vlastitog uma. Recimo, ova Kavafijeva kao da je linkovana s onom pjesmom Rite Mae Brown u kojoj se pita: „Koje od svih ovih ‘ja’ će preživjeti sve moje mijene?“ Ovo sam po sjećanju preveo. Halaljujte mi as we go.

Zbog svega toga mi je uvijek smiješno kad mi neko dođe i, kad vidi police s knjigama, upita: „A jesi li ti to sve pročitao?!“ Znam da je to neki naš kolektivni stid od intelektualnosti koji proizvodi takva pitanja/zajebancije koje, obično, nepromišljeno izlete. To ne znači da je čovjek koji to pita stvarno glup, ali opet me živcira. Bude mi žao jer to pitanje vrijeđa suštinu odnosa čovjeka i knjige. Ne kažem da ne postoje knjige kojih se možeš riješiti nakon što ih pročitaš (npr., loše knjige, proza kojoj se sigurno nećeš vraćati, klasik koji zasigurno nećeš ponovo čitati), ali svaka smislena knjiga ulaz je u jedan svijet koji želiš sačuvati tu negdje pored sebe, da imaš kad ti zatreba. Kao i muzika koju možeš slušati fragmentarno, na preskoke, tako i na knjige možeš gledati kao na neku paletu vremenskih kapija pa proputovati njima kad zatreba. Recimo, nekad ti se nešto čita, ali ne znaš šta. Pa staneš pred police gladan, pa probaš malo jednu, malo drugu. Pa te onda iznenadi nešto što si davno dobio na poklon, a nikad nisi ni prelistao. Treba da zaboraviš da imaš neke knjige, i da zaboraviš koliko si bio sretan kad si ih kupio, trčao kući da ih čitaš, pa uletio život, pa nisi… U čovjekovom odnosu s knjigom pravolinijskog kretanja ima samo s lošim knjigama. Ono: kupiš knjigu – pročitaš je – ostaviš na policu – kupiš drugu, a onu prošlu si, kao, potrošio. Važna knjiga se ne može potrošiti.

Prokleto divni digitalni svijet

Valjda tom potrošačkom mentalitetu, kada je naš odnos prema knjigama u pitanju, ide u prilog i prokleto divni digitalni svijet koji nastanjujemo. Činjenica je da upravo zbog digitalizacije živimo u vremenu kada ponovo postajemo usmeni. Sveprisutnost audio-video sadržaja donijela je novi akcent na usmenost: na slušanje osobe dok govori, prije nego čitanje. To je drugačija koncentracija, i za onog ko čita/sluša i za onog ko piše/govori. Koliko puta su me samo pitali: „Hej, čujem da ti je izašla knjiga o historiji sevdaha. Nego, je l’ ima to negdje na netu kao video ili kao podcast?“ Kao da je Gutenberg odsvirao svoje i sad svi samo čekamo da ga počnu ponižavati u blatu portalskih komentara… Svijet na internetu zaista ima dosta sličnosti sa svijetom usmenog i po direktnom učešću publike. Kao što su guslaru dobacivali, ispravljali ga, ložili da malo više opriča neke dijelove, tako sada i na tekstove na internetu niko ne ostaje dužan. Jer šta su komentari nego znak „smrti autora“: i onoga koji veže tekst svojim autoritetom, i bukvalnog aktera, npr. intervjua, kojem komentatori žele smrt? „Dabogda crk’o rock&roll kad ga svako svira“ postaje tako „dabogda crk’o autor kad svako može komentarisat’“.

Sve ovo pišem da se nekako riješim nelagode pitanja: „Šta si čitao tokom te i te sedmice?!“ Jako je teško pitanje za nas koji čitamo unakrsno, ciklično i, sad kad ovo napisah shvatih, pomalo neuralgično. Gledam hrpu na koju obično stavljam interesantne stvari da pročitam. Sad tu stoje dvije potencijalno predobre knjige koje se odavno kanim zameziti: jedna historija propasti Otomanskog carstva autora po imenu Eugene Rogan „The Fall of Ottomans“ i jedna historija puta svile „A New History of the World“ Petera Frankopana. Nisam još otvorio nijednu, ali sam ih već nekako počeo čitati. Prođem kraj njih i ošajcujem naslovnicu ili hrbat, zamišljam šta bi to moglo biti i bildam očekivanja. Da li je Rogan u gangreni zadnjih dana Otomanske imperije pronašao negdje i ovu granicu, vojnu krajinu u kojoj ja i danas živim? Da li je Frankopan šta pisao o muzici na putu svile? Samo instrument poznat kao kamenče danas se može, u raznim varijacijama, naći od Balkana do Kine. Mora da jeste! Onda kad nađem vremena, odapnem se kao strijela u knjigu, bude super… Sličan ritual imam sa CD-ovima, a iz istog razloga sam ponovo počeo slušati i ploče. Ta materijalnost baš je važna. Opet, toliko sam divnih stvari pročitao na ekranu da ću se morati ovom dijelu teksta ponovo vratiti da ga preradim.

Knjiga tako kao da ima neki prsten (kao onaj oko Saturna) koji te zakači prije nego te zakači sama knjiga. Ali on te malo dira i nakon što se od knjige otkačiš. Ili: čitanje nekih knjiga koje si tehnički pročitao prije nekoliko godina još uvijek traje. Takva je, za mene, epohalna knjiga „Whose Bosnia?“ Edina Hajdarpašića. Iako je znam naizvrat, stoji mi na vidnom mjestu i, kad god je ugledam, nešto mi iz nje sine u glavi. Onda shvatim da sam neke stvari zaboravio pa je samo otvorim ovlaš da se podsjetim. Kakva je to priča o usponu i padu nacionalizma koja je cijela stala u fotografiju članova nekog nacionalnog društva koji nisu imali zastavu pri ruci pa su, za potrebe fotografisanja, na nekom papiru napisali slovima „zastava“. I ponosno je držali između sebe. Stvarno: čitanje važnih knjiga nikad ne završava.

Veliki Bob Dylan

Davno sam završio i biografiju Boba Dylana, jedan dio njegovih „Chronicles“. Pa opet uzeh, u ovoj imaginarnoj sedmici o kojoj pišem, jedan red, odlomih ga kao od čokolade, stavih na jezik da se topi ona njegova priča o arhivu njujorških dnevnih novina u koji je išao da pronađe priče o Divljem zapadu i na osnovu toga pisao pjesme. Veliki Bob Dylan, jedan od autentičnih singer&songwriters Amerike, išao po priče u arhiv. Čovječe! Pa taj odlomak treba svako jutro umočit’ u kafu i cuclat’ (u sjevernoj Bosni kažu „pijukat’“). Zato ta knjiga mora biti nadohvat ruke.

Sa te hrpe „pročitati“ upravo neki dan sam na policu preselio „Wie der Soldat das Gramophone repariert“ Saše Stanišića. Tek vježbam čitati na njemačkom pa sam je čitao baš dugo. Baš je važna knjiga i Stanišić piše tako britko i zajebantski. Fantastično je kako ta književna Bosna živi danas i u drugim jezicima i kako ta činjenica s podsmijehom pokazuje prstom na svako snatrenje o „nacionalnoj“ književnosti. I njihovoj i našoj. Prije „Soldata“, moja prva pročitana knjiga na njemačkom bila je „Das Geschäft mit der Musik“ njemačkog muzičkog agenta Bertholda Seligera. Tako pitku knjigu o nečem tako kompleksnom kao što je posao s muzikom može napisati samo neko ko je više decenija proveo gradeći karijere nekih od najvažnijih svjetskih muzičara.

Nekad davno mi se drugar smijao kada je pregledao muziku u mom telefonu: taj miš-meš nije za svako uho. To sad spominjem da se pripremim za narednu knjigu koju sam neki dan kupio i koja se hitro popela uz onu hrpu ostavljajući za sobom puno starije kandidate: „Umjetnost pjevanja gange“ iz pera jedne od najznačajnijih etnomuzikologinja na našim prostorima Ankice Petrović. Ona je pokrenula cijelu jednu novu školu muzikologije kod nas 1980-ih, a gangom se bavi preko četrdeset godina. Baš me iskreno obradovalo kada sam vidio neki dan u knjižari da je objavila ovo, usudim se već sad reći, epohalno djelo. Takve stvari kod nas izlaze jednom u trideset ili čak pedeset godina i mislim da bi im trebalo dati znatno više pažnje. Ali, bolje da ne idem u pravcu „šta bi trebalo“, jer neće ovaj tekst na dobro. Uglavnom, već sam se začitao i preslušao CD koji dođe s knjigom. Koliko je to sumanuta i dobra muzika, i koliko (uglavnom) pogrešno razumijevana.

Posvećenost i strast

Još jedna domaća autorica naselila je moju biblioteku još prije nekoliko godina. Izuzetna Kerima Filan sa svojim prečitavanjem Bašeskije ušla je u moj život baš u vrijeme kada sam radio na izložbi „Sevdah, umjetnost slobode“ i provodio dosta vremena u arhivima. Standard je to u naučnom i kulturološkom radu, ali i posvećenosti i strasti, koji se kod nas danas rijetko može sresti. Dobro ju je imati pri ruci kad radiš na nečem svom. Sve što te ne iskompleksira – ojačaće te.

Nakon knjige o Bašeskiji, čekam kao ozebao sunce nove radove Kerime Filan, a ona ne ostaje dužna: „BiH u spisima Ahmeta Dževdet-paše“ također je knjiga koja se čita u jednom dahu. Na polici mi je i njena „Turski jezik u BiH“, ali još se nisam usudio početi je jer mi se čini previše stručnom za moje oskudno znanje. Možda čak i neću. Neke knjige treba imati samo zato jer postoje. Kao monografiju „Vijećnica“, koju je uredio Nedžad Mulaomerović, kao „Rječnik turcizama“ Abdulaha Škaljića. Ova druga nije knjiga koju sam „čitao“ ove ili neke druge sedmice, to je knjiga koju čitam svake sedmice. Zaista, boljeg prijatelja od Škaljića pjevač sevdaha ne može imati. Potpuno protiv logike naše neobaveznosti, čovjek je jednom uradio stvar kako treba, kako spada, detaljno, studiozno, precizno. Zato ona stoji i danas kao činjenica, kao mjera, kao nešto što se ne može potrošiti. Potpuno protiv logike naše neobaveznosti.

Za kraj, jer ljudi vole kad znaju da ćeš uskoro završiti, da prodam još i super fol, bar onima koji ga još nisu probali. To je kao neki recept za kolač, može i sa četiri i sa šest jaja. On radi s knjigama o muzici (probao na vlastitoj koži), ali se sigurno može primijeniti i na druge žanrove. Otkrio sam ga tek prošlog ljeta tokom čitanja izuzetne memoarske knjige „White bicycles“, muzičkog producenta Joea Boyda. Podnaslov joj je „Making music in the 1960s“. Začitao sam se i naletio na anegdote o muzičarima od kojih za neke nisam nikada čuo. Uhvatim se onda interneta i poslušam po cijeli album samo radi jednog pasusa iz knjige. Čitao sam je tako dugo, preslušavajući sve što spominje. Napravio sam sebi slikovnicu, pustio da izguštam svaku od priča, dam im zvuk, ponegdje i sliku. Nakon toga sam konačno sjeo da završim i „Kako radi muzika“ Davida Byrna, na isti način. I stvarno radi. I muzika i ovaj način čitanja. Probajte.