Kuća Male Zvijezde; Nezavisni producenti i Al Jazeera (53 minute)
“Trebalo je stisnuti pa pokazati da ženama nije mjesto samo u kuhinji, već svuda gdje one žele da im bude mjesto, a posebno je trebalo stisnuti i to uraditi s hidžabom na glavi. Većina misli da nas, ako imamo hidžab, mogu uklopiti u neke svoje predrasude i okvire i da van toga nema ni života ni nas. Ja ništa nisam radila s ciljem da mijenjam nečija mišljenja, već sam mijenjala sebe i bježala iz nametanih okvira, zato što sam bila i jesam mnogo više od toga. Osjećala sam da je tako ispravno i da nije moj problem ako ljudi o vjeri ne promišljaju, već je uzimaju zdravo za gotovo i kako njima odgovara. (…) Sjajno je kad vidite da je lična promjena povukla za sobom lavinu istih i kad sebe prepoznate u mnogim ljudima oko sebe.”
Ovo je dio ispovijesti glavne protagonistice filma, sarajevske lektorice Nudžejme Softić, u filmu Kuća Male Zvijezde, autorice Slađane Lučić i producentice Tamare Babun.
Zašto film o Nudžejmi? Višestruki su razlozi. Djevojčica kojoj je početkom rata u Kozarcu ubijen otac, imam Hamid ef. Softić, deceniju i po kasnije ostat će i bez očuha na sedam i po godina, koliko je Imad al Husin proveo u imigracionom centru pod proizvoljnom sumnjom da je „prijetnja za nacionalnu sigurnost“, iako nikakva optužba protiv njega nije podignuta. Ipak, ono što ju je natjeralo da se pokrene jest razvod koji je uslijedio nakon samo tri mjeseca braka. Kako bi se izvukla iz teškog stanja, počela je trčati, a nedugo nakon toga postavlja pred sebe ambiciozan izazov: biti prva žena s hidžabom koja će završiti Ironman triatlon. U svijetu ekstremnog sporta to je jedan od najcjenjenijih poduhvata, koji se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikla i 42 kilometra trčanja.
Velika pomoć Nudžejmi bila je Klixova škola trčanja, svojevrsni poligon za fizičku i mentalnu rehabilitaciju. Nudžejma je u okviru škole pokrenula i sopstveni projekat motiviranja i pomoći ljudima s prekomjernom težinom. Nakon razvoda uradila je nešto netipično za njeno okruženje: podigla kredit, kupila stan i počela živjeti sama. Sve što radi izaziva kontroverze, oduševljenu podršku ili bijesne napade. Pošto je istrčala polumaratone u Beogradu i Banjoj Luci, u finiš ulazi sa zastavom Bosne i Hercegovine. Takav čin je na cilju uglavnom doživljavao aplauze, a na društvenim mrežama usijane polemike pune strasti, bijesa, prijetnji i uvreda. Jedni su joj zamjerali što je uopće nosila zastava, drugi što to nije bila zastava s ljiljanima. Ali Nudžejma nije osjetljiva biljka koja se povija pred udarcima života, nego zna uzvratiti i biti podjednako brutalna kao i napadači. „Sve dok se priča o tome zašto zastava u državi u kojoj sam rođena i u kojoj živim, ima potreba za njom.“ Ipak, mnogo je važnija podrška koja dolazi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, o njoj pišu mediji iz Zagreba, Beograda, Sarajeva…
Rediteljica Slađana Lučić napravila je vizuelno kultiviranu i narativno bogatu priču, savršeno kompozijski složenu. Muzika Merime Ključo također je bitan doprinos ukupnom kvalitetu filma. Triatlon nije savladan, ali jeste njegova half inačica. Film je završen 2019. godine i već je imao uspjeha na festivalima, što ne čudi, jer mu je protagonistkinja samosvjesna, intrigantna, borbena žena koja ne pristaje na ulogu zadatu od patrijarhalnog okruženja. Nudžejma je promišljeno izabrala sopstveni put i smatra da nema ništa važnije od toga da istraje u onome što je zacrtala. Sasvim dovoljno motiva i materijala za kvalitetnu, povremeno vrlo emotivnu i mjestimično duhovitu priču od 53 minute.
Autonomna vozila i gradovi budućnosti; DW Shift (15 minuta)
Saobraćaj budućnosti jedna je od opsesivnih tema kreativnog tima iz Deutsche Wellea koji priprema emisiju Shift. I to s punim pravom. Gradovi su sve zagušeniji i sve zagađeniji, spadaju u najveće zagađivače planete, a u tom procesu urbana mobilnost ima važnu ulogu.
Vozači u Parizu godišnje provedu 165 sati zaglavljeni u prometnom haosu. Jedno od rješenja za koje se smatra da neće toliko smanjiti gužve koliko će olakšati problem vozačima jesu auti na autonomni pogon. Predviđa se da će 2030. godine, a to je tako blizu, jedno od deset vozila biti autonomno. Već sada su prisutni na ulicama, ali njihova opremljenost još nije na zadovoljavajućem nivou. Najveći izazov pred programerima nisu vozila, nego – ljudi. Postojeći sustav senzora i kamera još ne može dovoljno kvalitetno percipirati ljudsku psihu, govor tijela i namjere. Ljudi su složena bića, naročito je kompleksno i nepredvidljivo njihovo ponašanje u gradovima i zato mnoge firme diljem planete rade na novoj generaciji senzora, spremnoj za kvalitetnije predviđanje našeg ponašanja. Problem je i to što govor tijela i psihološki odgovor na gradske gužve nije isti u različitim krajevima svijeta, pa programi za München i New Delhi moraju biti totalno različiti. Reakcije autonomnog pogona bit će sve preciznije i adekvatnije i to je razlog što većina predviđanja polazi od pretpostavke da će strojevi vrlo brzo, za koju godinu, biti bolji vozači od ljudi. Čovjek je neprestano podložan distrakcijama (mobitel, kafa, stres, sladoled, umor), dok će mašine biti programirane tako da im je usredsređenost na saobraćaj i okruženje sve vrijeme stopostotna.
Ono što autori u zaključku nisu obuhvatili je širi pogled na razvoj ovog instrumentarija. I eksploziv je u početku bio zamišljen kao čovjekovo pomoćno sredstvo, čiji je isključivi cilj olakšati mu život. Znamo u šta se pretvorio. Znamo li, zato, u kojem pravcu idu umjetna inteligencija i sav taj splet robota i algoritama koji će u kratkom vremenu nagomilati nezamislivu količinu podataka o svima nama? I u kakve će se sve svrhe kontrole i manipulacije takav sustav moći da koristi?
