Godinu-dvije nakon rata „Slobodna Bosna“ je objavila pjesmu nedavno preminulog pisca Marka Vešovića naslovljenu „Naši mudri Jevreji“. Pjesnik je glasom svog sugovornika, rezigniranog Sarajlije koji je upravo preturio ratno stradanje preko glave, gorko ironizirao povratak u grad pripadnika malobrojne jevrejske zajednice koji su na početku rata organizirano, u manje-više bezbjednim konvojima, odlazili iz opkoljenoga grada.

Reagirala je Jevrejska zajednica u BiH, njezin predsjednik Jakob Finci je ogorčeno kazao da, parafraziram, u 500 godina prisustva Jevreja na tlu Bosne i Hercegovine nije zabilježen tako grub anticionistički ispad.

Nama u uredništvu „Slobodne Bosne“ poziciju je dodatno kompliciralo to što se gospodin Finci u to vrijeme nalazio na čelu „Soros fondacije“, čijim je novcima list pokrenut u posljednjim mjesecima rata. U pedantno vođenim globalnim indeksima antijevrejskih manifestacija notiran je bio i slučaj Vešovićeve pjesme, odnosno „Slobodne Bosne“ – na čijim je stranicama objavljena. Stoga ni Fincijeva pozicija nije bila jednostavna: valjalo mu je svojim poslodavcima položiti račune, objasniti kako su Soroseve, dakle „jevrejske pare“ završile u mediju koji je prokazan kao anticionistički.

Premostili slučaj

Nemam u memorijskoj kartici sve detalje, sjećam se da sam u jednom neugodnom, ali civiliziranom razgovoru s Jakobom Fincijem taj slučaj „premostio“ na obostrano zadovoljstvo.

Desetak godina kasnije u intervjuu za „BH Dane“ na pitanje Ozrena Kebe da li bi povukao tu pjesmu, kada bi bio u prilici, Marko Vešović je odgovorio: „Ni govora!“ Pa objasnio: „U pjesmi se ne radi o politici nego o moralu. Za mene je poezija najdublji izraz moralne svijesti čovječanstva… a što se danas, po navadi, sve pretvara u politiku, tome nisam kriv.“

Ja, međutim, tada, niti ikada kasnije pjesmu „Naši mudri Jevreji“ ne bih objavio da sam znao da ona može makar od jednog čitatelja biti recipirana kao identitarno uvredljiva, ma koliko taj bio površan, hipersenzibilan, pa čak i maliciozan. Također, ne ulazeći u njene moralne motive, pjesma o „mudrim Jevrejima“ bila je pomalo jednostrana. Takva mudrost izvlačenja iz rata živih glava i vraćanja u Sarajevo nakon uspostave mira nije bila ekskluzivno njihova „mudrost“, već su je prakticirale desetine hiljada predratno/poratnih stanovnika grada, pripadnika većinskog naroda najviše.

Pokazat će se vrlo brzo da je zajedljivo gunđanje koje se preselilo u stihove, također, vrlo sumnjive moralne japije: povratak Jevreja u grad značio je izlazak iz njihovih „oslobođenih“ stanova i drugih nekretnina stotina privremenih ratnih korisnika njihove imovine, koji su vjerovali da će u toj „privremenosti“ živjeti i stanovati doživotno.

Ta priča o stanovima „mudrih Jevreja“ jedan je od većih zločina koje je bošnjačka vlast počinila nad Sarajevom i njegovim stanovnicima. Pred odlazak iz Sarajeva na početku rata čelnici Jevrejske opštine su napravili džentlmenski sporazum s gradskim vlastima da će im po uspostavi mira biti omogućen nesmetan povratak na njihova doslovno „vjekovna ognjišta“. Takvih je slučajeva, odnosno stanova bilo ne više od stotinjak. Budući da su jevrejski stanovi bili najkomotniji, najluksuzniji na najboljim mjestima u gradu, u njih se uselila ratom uspostavljena gradska elita. Povratak predratnih vlasnika oni su tretirali kao gubitak krvavo stečenog ratnog plijena. Tražili su i nalazili stotine političkih „štela“ i pravnih „zvrčki“, rupa u zakonu, da zadrže okupirane nekretnine. Ta je opstrukcija trajala, dugo, predugo, što je natjeralo tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa, koji je, pričalo se, na insistiranje svoga zamjenika Jaquesa Paula Kleina, ne toliko mudrog koliko nekompromisnog Jevreja, brutalnim dekretom presjekao stvar: ne samo da ćete vratiti tih stotinjak jevrejskih stanova što ste im obećali, nego ćete sve stanove u društvenom vlasništvu vratiti njihovim predratnim stanarima. To je za posljedicu imalo da je u narednih nekoliko godina, nakon što se predratni stanari vrate u posjed, pa stanove prodaju na tržištu, iz Sarajeva (ovo je procjena upućenih iz UNHCR-a koji su nadgledali taj proces) iscurilo 3-4 milijarde maraka.

Genocid u Pojasu Gaze

Moguće da ovaj sarajevski mikroprimjer borbi za životni prostor, hektare i dunume stambenih kvadrata, ili metaforički rečeno za teritoriju, dakle, čista konjuktura – koja se željela prikazati kao moralno-etičko pitanje – nije najsretniji uvod, odnosno, šlagvort za osvrt na genocidni rat koji bjesni Pojasom Gaze: rat Izraela i Palestine je bio i ostao eminentno rat za teritorije. Naravno da je tokom decenija trajanja taj sukob nekad manje, nekad više imao različite mutacije i pojavne forme, prije svega iz vjersko-civilizacijske niše, ali to ništa nije mijenjalo na fundamentalnom njegovom karakteru: surovoj borbi za dominaciju na jednoj – agresorskoj, i goloj bitki za opstanak na drugoj strani – palestinskoj. Od sredine ’80-ih godina, kada je formiran „Hamas“ kao militantno-radikalistički rival sekularističkom „Fatahu“, njegovi su lideri imali sve simpatije, pa i konkretnu pomoć izraelskog režima. Samo se uz pomoć jedne takve rigidne, nepopustljive političko-militarne strukture rat iz sfere okupatorsko-agresorskog mogao transformirati u vjersko-svjetonazorski.

Nije pametno niti uputno posezati za nasilnim analogijama, ali nije preporučljivo ni zaboravljati da je memorandumska velikosrpska politika u godinama uoči agresije sustavno i predano, punom parom ohrabrivala i konkretnim akcijama pomagala konstituiranje muslimanskog političkog subjekta. Onoga s kojim će u skorijoj perspektivi lako dogovoriti principe suradnje, odnosno, dogovor triju naroda o etničkoj teritorijalizaciji Bosne i Hercegovine, pa ga kasnije optužiti za panislamizam i generiranje „građanskog rata“.

Vodeći balkanski islamofob, zagrebački profesor i predratni Sarajlija Boris Havel nakon masovnog pokolja „Hamasa“ nad izraelskim civilima i vojnicima kazao je da „Hrvatima iz Bosne i Hercegovine nisu nepoznati ti prizori“ pohoda „džihadističkih zvijeri“ na „Grabovicu, Uzdol, Vareš, Križančevo Selo, Buhine Kuće“. Havel propušta uočiti (a tu nije nikako usamljen, dapače) da su „džihadističke zvijeri“ prethodno uredno i s dosta simpatija iz Zagreba otpravljene put Bosne i Hercegovine.

Boris i Šerif

Manji je problem, međutim, Boris Havel kada govori da je „džihadizam opaka ideologija koja danas udara na Izrael, a ’90-ih je udarala na Hrvate“. Neuporedivo je štetnije, pogubnije kada to isto ponovi Šerif Patković, ratni komandant Sedme muslimanske brigade Armije Bosne i Hercegovine a nakon Daytona jedan od favorita vladajuće bošnjačke nomenklature. „Brigada pokreta Hamas, nastala iz krila Muslimanskog bratstva, mene duboko podsjeća na Sedmu muslimansku brigadu“, kazao je Patković, nudeći svoju stručno-vojnu pomoć braći „hamasovcima“. To što „Hamas“ podsjeća Patkovića na Sedmu muslimansku brigadu nije neobično, nego je uglavnom tačno: i jedna i druga vojna formacija nastale su iz krila Muslimanskog bratstva. Je li to isto ideološko izvorište mogući razlog što se o zločinu „Hamasa“ nad hiljadu i po Jevreja govori u pola glasa i s puno obzira i razumijevanja. O njima se stvara fama po binarnoj formuli koju je Alija Izetbegović upotrijebio govoreći o atentatorima na Jozu Leutara: o „našim budalama“ koji se bore protiv „njihovih zločinaca“.

Svođenje izraelsko-palestinskog sukoba na vjerski rat koje je posljednjih nedjelja upadljivo i bezmalo dominantno u javnom prostoru koji kontroliraju Bošnjaci, uglavnom je privilegija i monopol onih unutar tog naroda koji su tokom rata ovdje učinili sve da agresiji susjednih država daju elemente i argumente vjersko-građanskog krvoprolića. Treba na društvenim mrežama pogledati objave islamskih učenjaka i misionara poput Muhidina ef. Halilovića, kojeg na You Tubeu prate desetine hiljada ljudi, i biti zapanjen jezikom mržnje koja poziva na džihad protiv Jevreja.

Bivša Jugoslavija, u kojoj je sa 20 miliona drugih ljudi živio ovaj novinar sve do njenog raspada nije priznavala državu Izrael i održavala je najveće i naprisnije moguće odnose s Palestinom i njenim rukovodstvom. Bio je to izraz dosljedne nesvrstane spoljne politike, univerzalne podrške obespravljenim i ugnjetavanim narodima.  Navijati za Palestinu tokom dvije-tri decenije nije bio samo čin vjersko-nacionalne solidarnosti nego je bio način podrške ispravnoj, nezavisnoj spoljnoj politici svoje države koja je podržavala sve oslobodilačke pokrete i potlačene narode širom planete.

Pisac Vuk Drašković ovih je dana u autorskom tekstu u listu „Danas“, otvoreno podržavajući izraelsko uništavanje Gaze i njenih stanovnika, podsjetio na razgovor koji je u vrijeme kada je bio ministar vanjskih poslova Srbije vodio s izraelskom kolegicom Tzipi Livni.

„Našu borbu za život i opstanak Tito je proglasio za zločin, prekinuo je diplomatske odnose s Izraelom, naoružavao arapske armije koje su htjele nas i našu državu da bace u more“, požalila se Draškoviću mistrica vanjskih poslova Izraela.

Dvije decenije ranije, sredinom ’80-ih godina prošlog stoljeća Nisim Albahari, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih antifašista i uz Emerika Bluma najuglednijih poslijeratnih Jevreja u Jugoslaviji, pisao je o politici države prema Izraelu.

„SFR Jugoslavija nema diplomatske odnose s Izraelom zato što Izrael neprestano vrši agresiju i ugrožava svjetski mir… što ne poštuje nikakvu odredbu i odluku Ujedinjenih nacija i već u nekoliko ratova provodi svoju osvajačku politiku, jer je u svojoj koncepciji uzeo kurs na obnavljanju nekadašnje jevrejske države…“, upozoravao je. „Nije odnos prema Jevrejima, nego odnos prema agresivnoj i beskrupuloznoj politici koja povremeno ispoljava i elemente genocida od kojeg je sam jevrejski narod najviše pretrpio.“

(Citirano prema izvanrednoj knjizi „Nisim Albahari, tragični revolucionar“, tešanjskog pisca Amira Brke).

Nisim Albahari umro je dvije godine uoči rata, a jedan visoki bošnjački političar nekoliko godina kasnije „oslobodio“ je kuću „mudrog Jevreja“ Albaharija…

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.