Već je dobro poznata stvar da se kulturni radnici na ovom prostoru, s raznih strana, uznemire svaki put kad u kulturnom polju etnički princip prestane figurirati kao vrhunaravni, ili ako se zanemari, kao konstitutivnost. Ako pak treba nešto novo stvoriti, onda se to plete najčešće po etničkim i interkulturnim mustrama.

U medijskim napisima, kad nije s angažmanom, kultura je najčešće vjenčana s ethnosom. Gotovo da nema izbora, i u žargonu kritike ili publicistike nacionalni kvalifikativi postali su stvar uobičajena, kao da su aktivni stvaraoci tek predstavnici zajednica koji ispunjavaju određene društvene funkcije, a ne pisci ili umjetnici.

Tako, naprimjer, profesor Slobodan Vladušić piše da je cilj ovogodišnjeg Ninovog žirija ukidanje srpske književnosti, pretvaranje srpske u našeprostornu književnost, očigledno zato što su se u širem izboru počeli pojavljivati autori etničkog porijekla koje nije srpsko. Djelujući po logici crnogorskog zakona o slobodi vjeroispovijesti, kaže Vladušić, taj žiri očigledno radi i na ukidanju Srba kao takvih, nasrćući na srpsku književnost koja je komponenta kulturnog identiteta, koji je opet komponenta nacionalnog identiteta.

Sa širom supstancijalnom osjećajnošću, Muharem Bazdulj, naprimjer, ulazi u klinč oko borbe za jugoslovenstvo, uznemiren što Saša Ilić, ovogodišnji dobitnik Ninove nagrade, apropriše pojam jugoslovenstva i antifašizma. Na tragu jedne citirane sentence, Bazdulj je spreman ideju odbraniti tako da se pronese neokaljana kroz bratoubilačke bojeve i ne zataji na krivokletničkim sudovima, protiv besavjesnih književnika aktivista i prgavih politikanata. Tako bi se moglo stati i u odbranu postupka stalnog citiranja, bojeći se da ga neki bratoubica ili krivokletnik ne apropriše.

Razbijeno ogledalo identiteta

Zanimljivo da ti profesori i kulturni poslenici gledaju na kulturu, ovaj jezik ili ovu književnost, isključivo u razbijenom ogledalu identiteta, zaokupljeni u borbi oko užih ili širih odrednica, oko tri, četiri, šest konstitutivno disharmoničnih dijelova, ili njihove mutne cjeline. Kao da je na djelu stalna borba za osjećaje i porijeklo umjetnika i umjetnosti.

To nije pojava od jučer – i jugoslovenska kultura bila je konstruisana od tih divova, nacionalno raznoliko osjećajnih, raznih veličina, koji se, po toj grandioznoj projekciji, bratstveno i jedinstveno grliše, dok se u jednom trenutku nisu zavadili. Ni jugoslovenska kultura kao pojam nikada nije bila nacionalno ili etnički neutralna, neustavna, nikada tek administrativna oznaka za kulturu.

Svaki put kad je nužno zakopati se u živu građu, međutim, prilikom žiriranja ili izučavanja neke pojave, ispostavi se da etnički princip nije vrhunaravan ili mjerodavan. Kao da se nepodesan okvir, po svaku cijenu, političkom logikom, primjenjuje na građu koja se tu nikako ne uklapa. Nađe se tu gomila figura s kojima kulturni poslenici s kanonskim pretenzijama ne znaju šta bi radili. Stvaralaštvo je ipak stvar privatne inicijative, pa su svakakva kretanja hudožestvenika i razne kombinacije moguće.

Umjetnika determinira prije deset drugih principa nego etnički ili ustavni. Etnički omeđiti jedan kulturni prostor nije lako, kao da se povlači prava linija lenjirom po vodi. To je kao jedna republika, koja nema granice, sa vlastitom ekonomijom, sopstvenim rivalstvima i borbama, koja unutar sebe proizvodi vlastitu opresiju, centar i periferiju. Rekli bismo, jedna autonomna republika riječi i slika, internacionalna, najčešće potpuno nezavisna od granica država i naroda.

Danas, međutim, kad žele odgovarati izazovima vremena kojeg žive, institucionalna pera odluče pisati, naprimjer, u ritmu stožerne etničke tradicije. Pokrećući novi magazin Biserje, direktor udruženja Preporod dr. Sanjin Kodrić, susljedno tome, navodi da i samo ime portala asocira na prvu antologiju bošnjačke književnosti, upućujući i na novi kulturni i društveni trenutak u kojem postojimo.

U Zagrebu željni bošnjačke kulture

Samom uredniku portala, Filipu Murselu Begoviću, učinilo se da su čak čitatelji i u Zagrebu željni sadržaja obojanih specifičnom bojom kulture Bošnjaka, tako da se nada komunikaciji i dijalogu u svim mogućim smjerovima. U pokušaju da se nastavi niska veličajne bošnjačke tradicije, po zadatom konceptu, redakcija otvara u PDF-u cijelu bh. ili bošnjačku književnost i prenosi na portal mnoge odlomke, u kojem su frekventne odrednice bos- ili bošnj-, kao ukucane na find: Bosna u bošnjačkoj književnosti, ime Bošnjak, bosanski jezik između zaborava i obnove, ko je najveći bošnjački književnik, Bošnjaci i estetika ružnoga, bosanska kuća poput glavice crvenog luka.

To je legitiman koncept, kao svođenje i forsiranje nekoliko riječi, sve dok neka građa ne počne zvučati kao egzotizam. Ako je istoimena antologija Alije Isakovića i otkrivala jednu terru incognitu 1972. godine, ako je tada neki pisac i mogao na svom autorskom reveru okačiti i taj neuobičajeni plemićki broš jedne zaboravljene tradicije, a da to bude zanimljivo, onda se to ne čini naročito iznimnim u ovoj kulturnoj poplavi na kojoj mnogi kritičari već godinama plutaju na etničkim kvalifikativima, kao na istobojnim šlaufima. Nije dobro da njeni najistaknutiji čuvari, nakon tridesetak godina kanona, bošnjačku književnost i kulturu opet osjećaju tek kao neku tajnovitu i egzotičnu ideju.

Etnički princip samo je jedan od mogućih kriterija uređenja tog obilja slova i slika, riječju, poprilično nepodesan. Kad se kaže da su književnost ili kulturno polje autonomni, to ne znači ukidanje ili nijekanje da postoji i etnički politički faktor, kao silnica u kulturnom i ideološkom polju, nego samo svijest da se može biti i nezavisan od te vrste politizacije prisutne tek od 19. stoljeća. Vodeći se sopstvenom logikom, kulturna građa bolje odgovara etničkoj akonstitutivnosti ili neustavnosti.

To se dobro vidi na primjeru upravo bosanskohercegovačkog kulturnog prostora. Već kulturna strategija BiH određuje samu sebe u proturječnosti, zadajući si balans etničkog i građanskog, insistirajući i na jednakosti i na razlici istovremeno. Sama kulturna refleksija je odmakla toliko da je veliko preimućstvo, velika subverzija, najdalje dokle se može otići sa ta tri strogo kontrolisana voza, ako se, naprimjer, taj prostor promatra ustavno, s punim uvažavanjem posebnosti, kompozitnosti, koji se ponekad interkulturno isprepliću kao tri kolosijeka, u čvorišta integralnosti. Tako neka poetika može biti i srpska i hrvatska i bošnjačka, a ta prepletena ustavnost onda veliko je postignuće, ako je neko čak interkulturan.

Nacionalna nomenklatura

Međutim, više je manje, kad se kaže da je nešto b/h/s ili da je nešto jugoslovensko, to nije šire, nego uže, jer se poseže za nacionalnom nomenklaturom, vezano za jedno područje, na kojem konstitutivnost i ustavnost, ako igdje, nisu presudni ni nužni kriteriji. Ako je nešto velikodušnije od etničke monomaniije, ne mora značiti da je najbolje rješenje na svijetu. Nema potrebe da se svaki put etničnost mijenja multietničnošću, zvoneći na sva zvona, ako na tom polju etničnost kao kriterij jeste jedna od bespotrebnijih stvari, koja unosi konfuziju i podstiče selektivnost.

U državnom aparatu, međutim, etničnost i supostojanje su bh. kulturnom prostoru propisani kao vrhunaravno načelo. U knjizi Akademsko šarlatanstvo, propitujući izučavanje književnosti na fakultetima, Nenad Veličković primjećuje da se čak i kvalifikativ bosanskohercegovački ne poima u administrativnom značenju, kao, naprimjer, prostor određen teritorijom priznatom međunarodnopravno, nego mu se također pridaje supstancijalni kvalitet, kao da je varijacija etničkog bošnjačkog.

Sistem je ustrojen tako da nikada nije ni osmišljen drugačiji pristup. Ništa drugo nije moguće: naprimjer, da se etničko porijeklo autora uopšte ne stavlja u fokus, kao filter selekcije. Ako je neko stvarao na određenom prostoru, na nekom jeziku, nema potrebe dozivati ga kroz godine i pitati kako se osjećao. Posao je lakši, nema  potrebe ići kroz stoljeća i određivati umjetnicima da su bili ovo ili ono. Zašto nekoga diskvalificirati za neku književnu nagradu ako je napisao dobar roman na jeziku koji se čita, a kulturni portal se može kvalitetno popuniti i tekstovima u kojima ne moraju biti frekventne izvedenice etničkih odrednica (srp, hrv, bošnj).

Državni kriterij

Upravo se u bh. okvirima otvarala prilika da se državni kriterij, ako se već moraju negdje knjige i djela katalogizirati, plasira kao neutralna administrativna oznaka, bezlična kao bh. zastava, za jedno područje kojim paradiraju i govore nešto o njemu djela i autori sa raznih strana, čak na raznim jezicima. Kada je u pitanju rat, na tom prostoru su pisali autori čak s raznih strana svijeta, koje trobojni reflektori bh. kulturne politike ne mogu ni raspoznati. Kad je književnost, naprimjer, u pitanju, to je prilika za integraciju ovog prostora ne u jugosferu, niti tek u European literature, nego u weltliteraturu, ako je nešto relevantno, a ne tek zato što je obojeno bošnjački, hrvatski, srpski ili bosanskohercegovački.

Sistem nema sluha za etničku neutralnost ili neobojenost, kao da su u sjene. Čak i nastavnici koji u državnom aparatu kritikuju etnonacionalni pristup književnosti, prinuđeni su sve vrijeme svoje karijere provesti kao konstituenti ili legitimni zastupnici pojedinih nacionalnih literatura, htjeli – ne htjeli, kao da im je taj etnički kontinuitet dug nekoliko stoljeća stavljen u zadatak, da se njime bave čak i kad ga demontiraju, bogomdanog i jedinog.

To samo doprinosi da najbolji istraživači u institucijama, u otimanju da se bave kulturom, ostanu sapeti tim ustavnim kriterijem naše trojedne domovine, kao jednim školskim predmetom, od mladih dana pa sve do zenita, kao da su im ruke svezane na leđima, tim taocima neželjene ideje. To nekad dovede u paradoksalnu situaciju, pa kritičari etnonacionalnog pristupa književnosti u djelima operiraju nacionalnim kvalifikativima kao uobičajenim pojmom (npr. bošnjački, hrvatski, srpski roman, itsl.), a književne teme se ilustruju odabirom autora po nacionalnom ključu. Naše književno nesvjesno postalo je neminovno etničko, otjelotvoreno na sliku i priliku ustavnosti.

Otud toliko straha, jer onda ispada da cijeli kolektiv ili sudbina društva zavisi od estetskog ukusa jednog žirija, jednog školskog programa ili misije nekog udruženja i portala. Ta izbaždarenost na kolektivne gabarite se odražava na cijeli kulturni prostor: sva borba se svodi na jačanje ili labavljenje etničkih granica, montažu i demontažu, centriranje i decentriranje. I najširi senzibiliteti čeznu za etničkim sadržajem, da ponesu neku baklju, ako ništa jugoslovensku, ili da bar prepletu b/h/s trobojnim trakicama svoje interkulturne dresove.

Više je manje, a šire je uže. Biti bitku za afirmaciju naroda kroz kulturne identitete, sigurno je zastarjelo, ali je i irelevantno. Nema uopšte potrebe za uspostavljanjem etničkog kriterija kao vrhunaravnog zadatka, jednog i jedinog, ako pravi zbrku na polju kulture i unosi kakofoniju, relevantan tek s vremena na vrijeme, a nekad i posve nepotreban.

Ako se jedan ćilim po kojem hodaju izmakne ispod nogu kulturnim poslenicima, nevažno da li je to jednobojan ili šaren (bosanski) ćilim, s isprepletenim ustavnim šarama, to još uvijek neće značiti da su, možda, propali kroz tlo.

Etnički kriterij

A kad ne bude jedini & bogomdan & obavezan, etnički kriterij može biti čak i zanimljiv. Ukidanje etničkog modela u kulturi kao obaveze – može mu čak i koristiti. Kad je kulturni prostor ustrojen nezavisno od etničkog kriterija, onda bi traganje za etničkim ili interkulturnim kvalitetima, kao jedan od mogućih (kosih) pristupa ili tema, moglo biti jedna od zanimljivih stvari, ko voli. Može, a i ne mora.

Tek onda bi se tu našlo zanimljivih kombinacija na etničku temu, kao Biserje. Istinski zastupnici naših matica, ili trojedno isprožimanog kraljevstva, briljirali bi tek tada, kad njihov princip ne bi bio jedini ili najunosniji. Tad bi vještinom argumentacije i inovativnom kombinacijom uvjeravali da je to relevantan kriterij, boreći se ravnopravno na tržištu koncepata.

Ta lukrativnost naoko koristi, a ustvari škodi etničkom ključu u promatranju kulture. Onda kad je etnički princip u razjašnjenju nužan – onda kad ga građa uvodi u igru, bude osumnjičen ili suspendovan. Potpuno devalviran širokom upotrebom, tanak kao papir mnogo korištene novčanice koja je prešla kroz mnoge ruke.

Naprimjer, to se vidi kad je u pitanju kultura genocida, postgenocidni milje, kao tema u čijem raspoznavanju je etnički kriterij relevantan, najdominantniji (ljudi su ubijani po osnovu etničkog porijekla) – a sada to područje stvaralaštva ili istraživanja biva kritički osumnjičeno kao legitimacija stožernih politika, cijela rabota diskvalificirana kao pomodna ili unosna.

Tako se tema genocida, na polju kulturnom, isključivo gleda kao stvar monopola ili se sumnjiči kao polje nacionalne viktimizacije. Kao da baviti se time, na bilo koji način, isključivo znači podilaziti vladajućoj kulturnoj modi ili izgrađivati naciju.

Ustvari, etnički kriterij ili ustavnost, kao vrhovna tačka kulturne politike, najkorisniiji su da se ovaj kulturni prostor vidi u slijepim mrljama i da se o njemu sustavno šuti.