Saga oko optužnice protiv čelnih žena nevladine organizacije Medica iz Zenice konačno je okončana i to na jedan sasvim spektakularan način. Obrat je to koji bi mogao poslužiti za kakav film o isprepletenosti pravosuđa i medija, za neku seriju u kojoj se pet žena nađe na sudskim klupama, na „daskama koje život znače“, pokušavajući istovremeno održati glavu iznad vode i shvatiti ko ih i zašto uopće i pokušava potopiti. Nakon višegodišnje istrage, nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, nakon što su i tužilaštvo i odbrana izveli dokaze i svjedoke, nakon višemjesečnog mrcvarenja po medijima i sudnicama, tužilaštvo je naprasno „došlo tobe“ i sud obavijestilo da oni ustvari odustaju od same optužnice. Sud je to, što bi se reklo, primio „k znanju“ donoseći presudu kojom se optužba odbija. Konačnu.

I tu bi priča trebala da stane, tu ide tačka kojom se okončava birokratska greška, nema tu ni oprosti ni izvini. Tužilaštvo se nije udostojilo ni saopćenjem pojasniti takvu, u najmanju ruku, neobičnu situaciju, tek su na upit medija pojasnili da su tokom procesa došli do novih činjeničnih spoznaja što je rezultiralo odustajanjem od optužnice. Tako je opet „teret dokazivanja“ pao na one koje su, sada oslobođene svih optužbi u sudnici, sazivanjem konferencije za medije pokušale vratiti najvrednije što Medica i svaka druga organizacija ima – reputaciju. Tačka prijeloma u tom kafkijanskom procesu je momenat koji je teško uhvatiti, opisati ili snimiti, momenat sreće jer je sve konačno završeno i jedne apsolutne ogorčenosti zbog načina na koji je počelo i kako je trajalo.

Proces i presuda

Odbijajući da se zatvori nepročitana knjiga, ali i kao svojevrsni dug prošlogodišnjoj najavi da će ovaj proces nesumnjivo završiti oslobađajućom presudom, valja još jednom pretresti cijeli slučaj sada kada je okončan. Vratiti se na početak sada kad smo oslobođeni svih stega koje „otvoren predmet“ nosi sa sobom korisno je kako bi se uvidjele strukturne greške te pokušale izvući pouke.

Optužnica protiv ključnih žena Medice podignuta je u decembru 2022. i potvrđena u januaru 2023. godine. Optužnicu je podigao postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona Sanjin Kulenović. Najveći dio javnosti ovo ime će prvi put čuti tek kada krajem aprila ove godine Tužilaštvo BiH sprovede sad već čuvenu akciju „Black Tie 2“ u kojoj su uhapšene 23 osobe, od kojih je za 15 tužilaštvo tražilo pritvor da bi sud na kraju pritvor odredio za tri osobe. Istragom u ovom predmetu također rukovodi Kulenović, kojeg je u augustu 2023. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV) „unaprijedilo“ na poziciju tužioca u Tužilaštvu BiH i „prekomandovalo“ iz Zenice u Sarajevo.

Optužnici je prethodila višemjesečna istraga, a na kraju se na teret direktorici Medice Sabihi Husić i članicama Nadzornog odbora Medice stavljalo da su svojim (ne)činjenjem oštetile Medicu za skoro pola miliona maraka. Tokom istrage kao i u samoj optužnici tužilac je tražio da se blokira imovina Sabihe Husić, što je Kantonalni sud u Zenici odobravao da bi takvu mjeru potom ukidao Vrhovni sud FBiH.

Sve vrijeme istrage, koja bi po slovu zakona trebala biti tajna, vođena je i prljava medijska kampanja. Detalji istrage curili su u medije, a sama optužnica pojavila se u medijima prije nego je i objavljena na zvaničnim stranicama tužilaštva i suda. Da je istraga okončana podizanjem optužnice, osumnjičene su saznale iz medija. Nažalost, javnost je htjela glave, mediji su navode optužnice prenosili kao dokazane činjenice, padala je jedna nevladina organizacija, uz to još i ženska, i nije nedostajalo onih koji su bili spremni pljunuti i zgaziti ne samo optužene žene već i cjelokupan rad Medice.

Izvor curenja

Kako mediji nisu inicijalno otkrili bilo kakve nepravilnosti u radu Medice čime bi se mogla razumjeti „zainteresiranost“ za samu istragu, jasno je da je ne samo izvor već i inicijator „curenja“ bio na strani tužilaštva koje je medijskom kampanjom očigledno nastojalo ojačati vlastite pozicije. Potvrda je to onoga što vidimo u praksi: danas i tužilaštva i advokati shvataju da, koliko god je važna bitka dokazima i argumentima unutar sudnice, približno jednaku važnost ima i bitka za ukupni dojam u javnosti ili ono što se često naziva „generalnim narativom“ oko određenog slučaja. U vremenu kada svaki sudski postupak pomalo liči na reality show, tužilac i advokati odbrane imaju višestruke uloge pojavljujući se kao kredibilni izvori informacija, ali i kao akteri koji plasiranjem određenih informacija nastoje popraviti vlastite pozicije. Za novinara je to važna lekcija: „kvarna roba“ može doći od bilo koga. S druge strane, za krajnjeg korisnika informacija, za čitaoca, uvijek je važno zadržati svijest da, koliko god su tužioci i advokati akteri koji postupaju prvenstveno u vlastitom interesu, mediji također mogu biti akteri sa vlastitim interesom, a ne samo objektivni posrednici.

Ranijih godina, sami mediji i niz organizacija civilnog društva vodili su kampanju da sva tužilaštva u Bosni i Hercegovini objavljuju potvrđene dispozitive optužnica koje se i čitaju u sudnici na početku svakog procesa. Takav zahtjev pravdan je povećanjem transparentnosti unutar pravosuđa kao i olakšavanjem posla novinarima koji su ranije bili prinuđeni slušati čitanje optužnice i hvatati bilješke. Od kraja 2021. tužilaštva u BiH po pravilu objavljuju potvrđene optužnice, uz fusnotu o presumpciji nevinosti. U praksi, kako se to vidjelo na slučaju Medice, mediji prenesu cijeli dispozitiv optužnice, što je najčešće jedna do dvije stranice teksta. Naslov po pravilu određuje ključne dijelove optužnice kao što su navodi o imovinskoj šteti koja je napravljena Medici, odnosno koristi koju su sebi pribavile optužene. Na samom kraju teksta, ako se ne zaboravi, nalazi se napomena da „osobe osumnjičene ili optužene za krivična djela presumpcijom nevinosti su nevine za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njihova krivnja“. U društvu u kojem većina ljudi ne čita više od naslova, do rečenice na kraju o presumpciji nevinosti ne dođe niko, a nemali broj ljudi uopće ne razlikuje osnovne pojmove kao što su osumnjičeni, optuženi, nepravomoćno presuđeni i pravomoćno presuđeni.

Kako rade mediji?

Problem koji je također vidljiv iz prakse jeste da mediji danas uglavnom ne prate suđenja na način da redovito šalju novinare na sve pretrese. Prosto, za to ne postoje resursi niti je izgledno da će postojati u budućnosti. Po pravilu, izuzev velikih slučajeva na sarajevskim sudovima, mediji objavljuju optužnicu koja im je sada lako dostupna kao jasan i sažet dokument te konačnu sudsku odluku kojom je neko proglašen krivim ili pak oslobođen svih optužbi. Odbrana nema tako sažet i svima dostupan dokument kojim bi odgovorila na optužnicu, a pobijanje navoda iz optužnice tokom suđenja je kompleksno i traje danima, što znači da u medijima neće biti prisutno. Čak i same presude koje se objavljuju na stranicama suda su kompleksne i po pravilu imaju više stotina stranica, što ih čini teško upotrebljivim za medije. Tako se dolazi do paradoksa da mediji pri objavi informacije o oslobađajućoj presudi u tekstu ponove sve navode iz same optužnice. To je posebno paradoksalno u ovom slučaju koji je okončan na način da je samo tužilaštvo odustalo od cjelokupne optužnice.

Bit će svakako zanimljivo pratiti da li će se samo pravosuđe, posebno Visoko sudsko i tužilačko vijeće i Ured disciplinskog tužioca, baviti ovim slučajem. Ovakav fijasko, još jedan u nizu, ponovo reflektor uperuje u pravosuđe koje svako malo samo puca u vlastiti kredibilitet i integritet. Ako se radi tek o pukoj grešci tužioca iza koje nema nikakve zle namjere, opet se nameće nekoliko pitanja: Kako je takva greška moguća, kako je u budućnosti preduprijediti i da li postoje bilo kakve sankcije?

Također, mediji i pravosudna zajednica mogli bi pokušati iznaći bolju praksu koja bi optužene doista tretirala uz presumpciju nevinosti. To svakako ne znači da se nužno treba odustati od objave dispozitiva optužnice. Moguće rješenje jeste da se na stranicama suda istovremeno objavi i dispozitiv optužnice i pozicija odbrane, svojevrsne uvodne riječi, koja bi također na koncizan i sažet način objasnila kako namjerava pobijati optužnicu i braniti optužene. Čitaocu bi iz toga bilo jasno da postoje dvije ravnopravne strane od kojih obje imaju svoje argumente, dokaze i svjedoke. Kada sud konačno donese odluku vidjelo bi se koja argumentacija je pretegnula.

Oslobađajuća presuda u ovom slučaju i to na način da je samo tužilaštvo odustalo od optužnice, time priznavši da je ona bila neutemeljena, zasnovana na ničemu ili pak na potpuno krivim pretpostavkama, značajna je za cjelokupno (civilno) društvo u Bosni i Hercegovini. Iako je mjesecima u fokusu najava da će u Republici Srpskoj biti donesen famozni Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, koji bi najveći broj nevladinih organizacija definirao kao „agente stranog utjecaja“, ovaj slučaj pokazuje da se i u Federaciji BiH i bez takvog zakona ciljano „tretiraju“ nevladine organizacije. Pri tome se najčešće (zlo)upotrebljavaju postojeći zakoni i institucije, a primjer Medice svakako je ilustrativan. Poseban problem su zakonsko-pravni okvir i porezni tretman koji ni na koji način ne pravi razliku između preduzeća koje ostvaruje milionski profit i organizacija koje imaju društveno-korisnu funkciju kao što su javne kuhinje, sigurne kuće za žene žrtve nasilja, organizacije koje nude neformalno obrazovanje…

U sjeni ovog suđenja ostala je činjenica da je Medica Zenica prošle godine obilježila 30 godina postojanja i rada. Osnovana u vihoru rata, nekoliko godina prije nego je uopće postojala zakonska regulativa koja bi prepoznala organizacije civilnog društva, Medica je za ove tri decenije uradila toliko mnogo. Zadržavši fokus na pomoći ženama, od žrtava ratnog silovanja do žrtava porodičnog nasilja, Medica je davala i daje važan doprinos bosanskohercegovačkom društvu.