Od predsjedničinog obećanja da će Hrvatska ući u krug najrazvijenijih zemalja svijeta nije ostalo ništa. To ovih dana na sopstvenoj koži najbolje osjećaju radnici Uljanik grupe
Piše: Vladimir Matijanić
Kada bi hrvatski birači imali volju uspostavljati uzročno-posljedičnu vezu između svojih životnih prilika i političkih obećanja koja su gutali na izborima, barem dio ogorčenih radnika Uljanik grupe, a ona obuhvaća pulsko brodogradilište Uljanik i riječko 3. maj, osvanuo bi danas pod prozorima Pantovčaka gdje sjedi Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica države. Ona je, sjećamo se, prije tri i pol godine, u deliričnom oduševljenju uzrokovanom izbornom pobjedom, najavila ulazak Republike Hrvatske u krug najrazvijenijih država svijeta. U zbilji, ne samo što se ljudi sve masovnije iseljavaju nego i radnici brodogradilišta iz najrazvijenijih dijelova zemlje dolaze u Zagreb protestirati zbog neisplaćenih plaća. I to pred sjedištem loše i kompromitirane Vlade Andreja Plenkovića, od nje očekuju spasonosno rješenje.
Problemi brodograditelja iscrtani su po šablonu viđanom u tisućama slučajeva, u svim postjugoslavenskim društvima od početka tranzicije: radnici su započeli štrajk jer nisu primili srpanjsku plaću. Istodobno, pred njihovim se očima odvija omiljena aktivnost takozvanih elita, poznata kao prebacivanje odgovornosti. Istarske vlasti, pulski gradonačelnik i župan očekuju Vladinu reakciju, ministar gospodarstva poručuje da je štrajk legitiman jer Uprava nije osigurala plaće, dok Gianni Rosanda, predsjednik Uprave, izražava spremnost da ode, ali tek nakon što Skupština društva imenuje novi Nadzorni odbor koji će odabrati njegova sljednika. U međuvremenu, policija mu patrolira pred kućom, luksuznom vilom na ekskluzivnoj pulskoj lokaciji. Inače, većinski vlasnik 3. maja je Uljanik, dok u Uljaniku najveći udio imaju mali dioničari.
U izvještajima s pulskih protesta stoji da je dio radnika zapjevao Thompsonovu Lijepa li si. Bio je, vele, to njihov oblik revolta prema mjesnoj IDS-ovoj vlasti čiji čelnici, iz civilizacijskih razloga, ne dopuštaju Thompsonov nastup u Areni. IDS je u devedesetima Istru uspio sačuvati od šovinističke politike HDZ-ovskog profila, ali ne i sebe od sumnjivih paktova s tajkunskom elitom.
Radnici s Thompsonom na usnama, IDS kao blijeda kopija samog sebe, rasulo brodogradnje, mutava Vlada… Bit će da je tvorcu Murphyjeva zakona “ako nešto može poći naopako, poći će naopako” na umu bila Hrvatska.
