“Najmilija prijateljice, čim se sjetim Vas, na usta mi naviru sve same nježne riječi… Željno čekam glasa od Vas i ljubim Vašu sjenku. Vaš Branko… PS. Pismo, naravno, odmah uništite…” Spomenuto predstavlja kraj jednog od pisama koja je Branko Ćopić 19 godina slao svojoj tajnoj ljubavi u Dubrovniku i koje, naravno, nije uništeno. Baš u posljednje vrijeme su sadržaji pisama i “dugo skrivana tajna” o vezi Ćopića i Dubrovčanke bili dijeljeni po portalima i društvenim mrežama, sve uz prigodne romantičarsko senzacionalističke komentare. Inače, stvar je u javnost “procurila” još prije nekoliko godina, a pisma je otkrio bivši zet Dubrovčanke, novosadski pisac Vladimir Kuljača 2009., kad je snimio i dokumentarac Dubrovačka veza, povodom čega je bio intervjuisan za različite srbijanske portale. Navodno mu je punica poklonila zadnja četiri pisma, rekavši: “Branko je jedna od mojih najdražih uspomena. Ali to nije razlog da pisma, koja sam vam darovala, ne budu kulturna baština budućim naraštajima.” Mi, naravno, nemamo dokaze za suprotno i moramo povjerovati da mu je stvarno to rekla, ali se postavlja pitanje zašto spomenuta nije otkrila tajnu prije i zašto je baš njen zet, od svih ljudi, bio osoba od povjerenja. Kuljača se u Google pretrazi najviše i pojavljuje u vezi s pomenutim pismima i nije prvi koji je zaostavštinu ili vezu s nekim poznatim piscem iskoristio za sopstvenu promociju. Međutim, ono što je meni bilo sporno pri iščitavanju različitih portalskih sapunica nastalih na osnovu sadržaja pisama jeste to što baš nikome nije smetalo objavljivanje nečega za što je autor strogo želio da bude uništeno. Niko ne postavlja pitanje da li intimistička građa jednog umrlog pisca zaista treba da bude dijelom “kulturne baštine” iako on to nije želio, nego se stvar uzima zdravo za gotovo. Pokojnici, izgleda, ionako nemaju nikakva prava, tj. gube ih samim činom smrti i njihova se zaostavština svakodnevno pervertira u medijima. A ovo je još i simpatičan primjer, da ga tako nazovem, šta se radi s drugim ikonama naše (ili naših) književnosti.

Baš kada pomislite da je prošlo vrijeme nacionalnih prisvajanja i ideoloških čitanja literarnih tekstova na Balkanu, ili makar da je nastupilo akademsko i medijsko zasićenje time, pojavi se nešto još pervertiranije i apsurdnije: knjiga Ko je bio Meša Selimović, autora Seada Zubanovića. Krajem novembra, knjiga je promovisana ni manje ni više nego u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i određeni mediji prenijeli su intervju s autorom. Iz njega se saznaje da je autoru nakana da predstavi historiju BiH kroz književna djela, i to ne čini samo na nacionalistički nego i na paranoidno šizofreni način, jer ne postoje bolje riječi da se opiše sadržaj koji iznosi. Autor tvrdi da je roman Derviš i smrt napisao Ivo Andrić, a ne Meša Selimović, i to na nagovor Dobrice Ćosića, s nakanom da se muslimanima poturi antimuslimanski roman kao osnova identiteta. Srećom, na spomenuto je već objavljeno nekoliko zdravih reakcija/reakcija2/reakcija3…, ali treba postaviti pitanja samog objavljivanja takve publikacije i njenog promovisanja na jednom takvom strateškom mjestu. Osim toga, oni koji su je promovisali nisu opskurni nacionalistički mediji, nego predstavljaju nacionalistički mainstream i, kao što je istaknula profesorica jezika Amra Penava u tekstu objavljenom na Školegijumu, to je već imalo pogubne posljedice po djecu. Inače, poznato je da je Meša Selimović zbog svog odricanja identiteta bio predmetom nebrojenih kvaziknjiževnih analiza i medijskih odbrana/napada, i jedan od rijetkih tekstova na koje sam naišla, a koji njegovu “izdaju” posmatraju s drugačije, ljudske i dostojanstvenije strane, tekst je Miljenka Jergovića Selimović i Andrić između progonstva i izdaje. Jergović u njemu spominje svojevrsni Selimović paradoks, govoreći o autoru koji je deklarisao svoju pripadnost srpskoj književnosti i odrekao se pripadnosti bosanskohercegovačkoj književnosti, istovremeno napisao dva temeljna romana te književnosti, koji služe kao konstituensi današnjeg bošnjačkog nacionalizma i šovinizma. U tom smislu trebaju se čitati mnoga dosadašnja bošnjačka iščitavanja Selimovićevog djela, ali ovaj Zubanovićev doprinos je specifikum koji ne potpada ni pod takva čitanja i koji i kod njih nailazi na otpor. Inače, u bilo kojoj priči o medijskom tretmanu Meše Selimovića treba makar podsjetiti na česte skandale koji prate dodjelu nagrade za najbolji roman u regiji, koja nosi njegovo ime, kao i postojanje još jedne nagrade za najbolji roman pod tim imenom, koja s prvom nema ništa zajedničko.

Ne može se, naravno, govoriti o pervertiranju i iznevjeravanju književne i biografske zaostavštine a da se ne spomene Ivo Andrić. Medijsko bavljenje Andrićem je veoma frekventno i svake godine se izvijesti o godišnjici njegovog rođenja/smrti/primanja Nobelove nagrade. Različite su instance, često ideološki suprotstavljene, koje redovno pripreme prigodni program u čast obilježavanja ovih jubileja i već su prisutni svojevrsna medijska akumulacija i prezasićenost Andrić sadržajima. Spomenimo samo teme njegovog nacionalnog svojatanja, optuživanja za mržnju prema muslimanima, “misteriju” mjesta njegovog rođenja itd. Na društvenim mrežama prisutne su svakodnevne Andrić reference. Koliko je to sve udaljeno od njegovog lika i djela i koliko odlično paše uz Zubanovićevu knjigu, najbolje svjedoči motivacioni poster koji je sadržavao Selimovićev citat uz Andrićevu sliku, a koji je masovno dijeljen po društvenim mrežama prije nego što je “otkrivena pogreška”. Danas imamo i pravi pravcati kameni grad sagrađen u njegovu čast, a šta bi Andrić mislio o tome, nemoguće je saznati. Ali je legitimno pretpostaviti da bi u svemu vidio ličnu verziju pakla. Ono na što želim da se kratko osvrnem ovdje povezano je s prvim dijelom teksta i tiče se medijskog interesa za Andrićev ljubavni život. Jer nije samo, kako nam mediji otkrivaju, Ćopić imao tajnu ljubav, imao ju je i Andrić. Dok se na nekim mjestima spominje kako je Ivo Andrić bio usamljenik koji je 30 godina čekao ženu s kojom se oženio pred kraj života, praveći od njega figuru romantičarskog junaka (“Tih, povučen, skroman i obavijen fasadom ozbiljnog čoveka koji se retko smejao, što je smatrao svojom najvećom životnom manom, skrivao je romantičarsko srce skoro dečačkog emotivca koji je bio u stanju da čak trideset godina strpljivo čeka trenutak da se oženi s jedinom ženom koju je voleo”), na drugim se pak mjestima spominju žene s kojima je Andrić ljubovao, što ga navodno svrstava u preljubnike i zavodnike na razini Don Žuana. “E, moj Gustav, to ti je kao letnji pljusak: kako dođe, tako i ode!”, rečenica je kojom je Andrić navodno odgovorio Gustavu Krklecu nakon što ga je ovaj optužio za ljubavnu aferu s njegovom ženom Persidom, koja je “daleke 1925. godine potresala Beograd kao ni jedna prve dvije dekade 21. vijeka”. U tekstu “Iz grešne veze u brak” Andrićevu se buduću ženu opisuje kao “Bosanku sa zavidnim iskustvom”, a o njegovom stvarnom životu zaključuje se iz studije koja se bavila Andrićevim ženskim likovima u književnosti. Autor zaključuje: “Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Iskustvo, zacelo vrlo bogato i sadržajno, teklo je od višegradsko-sarajevsko-zagrebačkih lepotica i razbuktavalo se sa svetskim damama u njegovim diplomatskim destinacijama Rima, Madrida, Bukurešta, Marselja, Graca, Trsta, Ženeve…”. Inače, osim ljubavnih pikanterija, u prethodnim godinama producirani su tekstovi koji su pokušavali odgovoriti na pitanje da li je Andrić mason, ili oni koji su iznosili tezu da je vanbračni sin franjevca, a koji žanrovski predstavljaju miks različitih književnih formi “niže” vrste.

Andrić, Selimović i Ćopić živjeli su prije vremena socijalnih mreža i egzibicionističkog, često vulgarnog podastiranja intime u javnosti. Medijski konzumenti danas balansiraju između egzibicionističkih i voajerskih potreba. I pored toga što im je data šansa da i sami budu javni na društvenim mrežama, oni od medija zahtijevaju da im ispune voajerske potrebe i pokažu intimu celebrityja. Mediji im izlaze u susret i s pravom pretpostavljaju da publiku zanima lični život umrlih književnih bardova, naročito jer oni sami ne mogu ništa reći na tu temu i ne postoji mogućnost žalbe. To što kao rezultat ovakvog procesa dobijamo medijske konstrukcije pisaca koji samo nose ime spomenutih, a koji sa njima imaju malo ili nimalo veze, nikog ne zanima niti iko u tome nalazi nešto sporno. Bitno je samo zabaviti čitatelje i povećati čitanost.

Iako su nasljednici i potomci književnika često odgovorni za otkrivanje zaostalih i neobjavljenih djela i njihovo, posljedično, medijsko čerečenje, dešavaju se i pozitivni primjeri u kojima, zapravo, nasljednici budu jedini koji stanu u odbranu književnika, jer izostaje sistemski odgovor. Tako je nedavno objavljeno reagovanje unuka Maka Dizdara povodom svrstavanja djela njegovog djeda u hrvatsku književnost od strane hrvatske predsjednice i reakcija do kojih je to dovelo u javnosti. Gorčin Dizdar u tekstu obrazlaže zašto njegov djed ne bi trebao biti dijelom samo hrvatskog ili samo bošnjačkog identiteta. Međutim, ovakve odbrane prije su izuzetak nego pravilo, i za volju i “čast” pokojnika uglavnom nikoga nije briga. Zato se treba najozbiljnije pitati šta će ostati od Selimovića, Ćopića, Andrića i ostalih nakon još nekoliko godina medijskog ispiranja. Šta će onaj koji o njima bude zaključivao samo na osnovu medija, a ne književnih djela (a takvih je najviše, da se ne zavaravamo) o njima uopće saznati? Da su bili masoni, preljubnici i izdajnici, a da je Selimović zapravo bio Andrić i obratno?