Zazvonilo je školsko zvono u Kantonu Sarajevo u svim školama uprkos nedaćama koje su nas zadesile sa pandemijom Covida-19.
Javnost se čini podijeljenom oko ovog pitanja: trebaju li djeca ići u škole ili ne, koliki je rizik, kako ga najefikasnije izbjeći, šta kažu preporuke Kriznih štabova, šta misli nastavno osoblje, šta misle roditelji, kako se usuditi živjeti s činjenicom da planetom hara nepoznat virus koji odnosi živote. A tu je još niz drugih pitanja koja muče sve nas u vremenu u kom živimo.
Kao roditelj djeteta koje ima razvojnu teškoću, za ovih pola godine, koliko je pandemija tu, doživjela sam toliko stvari da naša situacija graniči s nadrealnim, ali opet, takvi su životi većine nas čija djeca imaju poteškoću, pa jedino šta nam ostaje jeste borba za njih, njihovu dostojanstvenu egzistenciju.
Ljuta na loše obrazovanje, prije nekoliko mjeseci sam pisala otvoreno pismo predsjedniku političke partije, Fahrudinu Radončiću, pa baš onako „oplela“ po problemima, jer šta bi bilo koji političar mogao znati o djetetu s autizmom i njegovim potrebama, osim ako mu mi ne kažemo. Navikli smo na takve stvari, sve čovjek misli da bi oni što nas predstavljaju nešto trebalo da znaju o građanima kad su se već odlučili na taj posao, ali, naprosto, to nije tako, ne podrazumijeva se i ostaje na nama da ih obrazujemo u tom smislu.
Rezultati, konačno!
Ako, nije to nama teško, sve dok ima rezultata. A ovaj put ih ima, zaista!
Prije početka nove školske godine, pozvali su me ispred Ministarstva obrazovanja KS u radnu grupu. Zadatak je bio da svaki član ispred svoje grupe iskomunicira s kolegama realne potrebe i načine na koje se može riješiti školovanje djece u uslovima pandemije i uz sve relevantne mjere.
Ma nemoguće, mislim, evo pitaju, nisu „sveznajući“, možda je neko zaista i razmišljao kako je svoj toj djeci i njihovim roditeljima. A nama je bilo grozno. Pola godine bez školskog zvona i školske klupe je, nažalost, ostavilo duboke posljedice na našoj djeci. Zapravo je ostavilo trajan trag na psihu svih nas, kako odraslih, tako i djece, a te razvojne poteškoće su samo još jedna u nizu otežavajućih okolnosti. Regresije, povređivanja, gubitak rutine, zaboravljanje, nedostatak komunikacije i socijalizacije, sjedenje ispred kompjutera, potpuna zabrana kretanja više od dva mjeseca. Lista je tako duga da je besmisleno nabrajati.
Ja sam se, naravno, zbog gore navedenih stvari, svrstala „na stranu“ onih koji su za reotvaranje škola. No moram naglasiti da me istinski nije vodio isključiv interes sopstvenog djeteta, već ono što su mi govorili i srce i razum na prvom mjestu, a potom i svi drugi roditelji i relevantne institucije.
Široko sam iskomunicirala i istražila relevantne fakte i preporuke organizacija kao što su WHO i UN, zatim nekolicine državnih instituta za obrazovanje u Aziji, pa iskustva škola iz SAD-a, EU itd. Što bi se kod nas reklo, svojski se bacila na zadatak.
I napišemo mi roditelji našem Ministarstvu šta je to nama bitno, šta je od krucijalnog značaja, uz obrazloženja zašto. Angažman mobilnih timova po školi (psiholog-defektolog-logoped), asistenti u nastavi za djecu, prilagodba materijala, videolinkovi, pojašnjenja, podizanje IT pismenosti svih uključenih u nastavu, zaštita od cyber-zlostavljanja i još mnogo drugih stvari.
Moram priznati da, dok sam sve ovo pisala i komunicirala s roditeljima, nisam imala neku posebnu nadu da će pola od toga neko usvojiti, ali držali smo se onog krucijalnog i realnog te hrabro iznijeli potrebe naše djece u obrazovanju.
Također, uposlenici Ministarstva obrazovanja su svojski i uz mnogo truda sve to uvezali, svaku stavku prolazili dio po dio i dali nemjerljiv doprinos u svemu. Rezultat svega je sjajan dokument koji detaljno opisuje smjernice, metodologije i preporuke, a koji je poslat svim školama.
Početna tačka
Sve ono što smo mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju koja pohađaju inkluzivnu nastavu tražili, uvršteno je u zvanični dokument i konačno imamo željeni rezultat u formalnom smislu, i to, naravno, kao početnu tačku za dalje.
Zaposleno je oko 100 asistenata za razrednu nastavu, (što nije dovoljan broj, ali jeste početak), a u smjernicama stoji da ukoliko se radi o online nastavi, asistent u dogovoru sa školom i roditeljem može posjetiti dijete kući (uz poštivanje mjera), ili imati konsultacije u samoj školi. Neke škole su svojim internim aktima usaglasile da dijete s poteškoćom može ići svakodnevno u školu, bez da nastavu prati kombinovano – online i u klupi, zavisno od toga šta je prioritet za dijete.
Nakon ovoga, reče mi jedna mama: „E ako to uspiju, ne moramo se seliti van BiH“, dok je istovremeno, u nekom od javnih istupa, ministar Anis Krivić napisao: „Djeca prije svega“. U svakodnevnoj komunikaciji, ponekad i više puta dnevno, ministar je našao za shodno da se javi i odgovori na naša pitanja i nedoumice, pa je definitivno, od svih ministara obrazovanja koje sam poznavala do sada, dobio titulu „car komunikacije“.
Koliko smo samo agonije proživjeli mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju zbog stalnog mijenjanja asistenata. U jednom od razgovora, ministar mi reče: „Moramo mijenjati, pa ovaj je pravilnik ‘krvnički’ nad djecom.“ Jeste! Upravo to, krvnički je djetetu promijeniti 18 asistenata za 9 godina osnovnoškolskog obrazovanja. Ne zna čovjek kome je gore: djetetu, asistentu, roditelju, učitelju/nastavniku; kako god kreneš i okreneš, osjećaš, i jasno je, da su u obrazovnom sistemu naša djeca samo broj u besmislenoj formi.
Sve ljudski i razumski u nama roditeljima se bunilo. Nikada nijedno dijete ne smije biti broj, statistika ni forma. Dijete je život i budućnost. Kakva je naša budućnost ako sopstvenu djecu svedemo u takav okvir? Pa nije moje dijete eksperimentalna vreća, ne dolazi u obzir, rekla sam jasno, niti je to ičije dijete; dajte, ljudi, loše stvari moramo mijenjati.
Dug je put pred nama, mnogo je stavki koje čekaju da budu riješene, mnogo je nedoumica i različitih pogleda na problem, ali jedno je činjenica. Pandemija je izazov za sve, u svakom segmentu života, i možda zvuči nevjerovatno, ali i prilika da unaprijedimo obrazovne procese u našem društvu. Primjera i pozitivnih praksi širom svijeta je zaista mnogo, na nama je da uzmemo ono što je najbolje za našu djecu. Znamo već svi, pandemja će trajati, moramo naučiti živjeti s njom i nadati se da će nauka što brže dati potrebne odgovore. Do tada, planeta će nastaviti da se okreće i vrijeme neumoljivo prolazi.
Da je lako, nije, rizik je tu, postoji, moguć je i realan, ali postoji bezbroj načina umanjiti ga na razumnu mjeru. Drago mi je da je naše Ministarstvo obrazovanja uvažilo činjenice, da se kreće u smjeru poboljšanja obrazovnog procesa i uslova, da je politika iza interesa djeteta. Kao roditelj i građanin, čvrstog sam ubjeđenja da nikada ne smije biti bitno iz koje političke opcije je ministar, nego šta radi, kakvi su rezultati rada, šta to znači za svako dijete. Kakve generacije stručnjaka ćemo sutra imati.