Ništa tako precizno ne opisuje jedno društvo kao pitanja koja ga zaokupljaju. Način na koji jedno društvo odgovara na pitanja, dileme i izazove sa kojima se suočava, govori skoro sve o tom društvu. Kada Karen Armstrong u knjizi „Polja krvi. Religija i historija nasilja“ (Sarajevo 2016) piše o arapskom društvu prije pojave islama, ona donosi jedno novo tumačenje pojma kojim se u historiografiji uobičajeno označava ovo (pred)civilizacijsko razdoblje.

„Međutim, do šestog stoljeća ograničenosti muruvve postajale su tragično vidljive, jer su beduini bili zapali u u eskalirajuće razdoblje međuplemenskog ratovanja. Počeli su one izvan svoje rodbinske grupe smatrati bezvrijednim i potrošnim, i nisu osjećali nikakvu moralnu bol kada su ubijali u odbrani svog plemena, bili upravu ili ne. Čak je i njihov ideal hrabrosti sada u suštini postao ratobornički, jer on nije počivao na samoodbrani već na preventivnom napadu. Muslimani tradicionalno nazivaju predislamski period džahilijjet, koji se uobičajeno prevodi kao ‘vrijeme neznanja’. Ali, izvorno značenje korijena DŽ-H-L jeste ‘plahovitost’ ili ‘razdražljivost’ – oštra osjetljivost na čast i prestiž, pretjerana arogancija te, iznad svega, hronična sklonost ka nasilju i osveti.“

Strah, nada i poniženje

Kada bismo citat iznad anonimizirali na način kako to rade sudovi kada na uvid javnosti daju sudske presude, bio bi to bolno tačan opis društ(a)va u kojem živimo. Zanemarimo beduine, geografiju i petnaestak stoljeća, proširimo ovo svoje rodbinske grupe na savremene grupne identitete (stranački, nacionalni, navijački) i dobit ćemo naša društva. To su društva polja krvi, ponajviše na društvenim mrežama, a s vremena na vrijeme, od škole u Beogradu do gradačačkih ulica, i stvarnih polja krvi. Beduinsko društvo imalo je također svoj medij – usmenu poeziju. U arapskoj poeziji ovog vremena ostali su zabilježeni tragovi društva i vrijednosti na kojima je počivalo to društvo obilježeno nasiljem čiji je valjda vrhunac bila praksa ubijanja tek rođene ženske djece. Danas poeziju zamjenjuju drugi mediji, prvenstveno društvene mreže. To što živimo na našim društvenim mrežama često se naziva pljuvaonicom, septičkom jamom, kanalizacijom i raznim drugim terminima. Možda zvuči efektno i funkcioniše kao sjajna doskočica, ali je suštinski netačno: Na društvenim mrežama živimo nasilje.

Na ono što se dešava oko nas naša društva uglavnom reaguju, kako Armstrong kaže, plahovito i razdražljivo, pri čemu posebno do izražaja dolazi oštra osjetljivost na čast i prestiž. Reaguje se prvenstveno i skoro isključivo emotivno, što dovodi do toga da jedna tema u fokusu javnosti može biti ne duže od jedne sedmice. Prosto, kada se stvari vare isključivo na emotivnom nivou, svake sedmice, a nekada i češće, potrebne su nove teme. To dovodi do katastrofalnih posljedica po društvo koje se ili bavi trivijalnim temama ili se pak ozbiljnim temama bavi na trivijalan način. To posljedično rezultira time da društvena pitanja, dileme i izazovi ostaju bez smislenih odgovora, umjesto čega se stvara atmosfera rulje i linča koja bi bila zadovolj(e)na samo ako okolo lete glave.

Same emocije niti su loše niti je moguće reagirati iz pozicije koja bi u potpunosti isključila emocije. U širem smislu, emocije, bilo da su religijske, ideološke ili lične, oduvijek su bile važne, i naša pretpostavka da će ljudi individualno ili na nekom nivou kolektivnog organiziranja donijeti isključivo racionalne odluke u suštini je pogrešna. Zagovarajući da se u istraživanju o geopolitici kao važan aspekt uključe i emocije, Dominique Moïsi („Geopolitika emocija“, Beograd 2012) navodi tri ključne emocije koje oblikuju današnji svijet: strah, nada i poniženje. Objašnjavajući zašto baš ove tri a ne neke druge emocije, Moïsi dodaje kako su upravo ove tri emocije usko povezane sa pojmom povjerenja koje „predstavlja ključni faktor u načinu na koji nacije i narodi odgovaraju na izazove sa kojima su suočeni, kao i kako se odnose jedni prema drugima“.

„Strah je odsustvo povjerenja. Ukoliko vašim životom upravlja strah, vi se plašite sadašnjosti i očekujete da budućnost bude još opasnija. Nasuprot tome, nada je pokazatelj povjerenja; zasniva se na ubjeđenju da je danas bolje nego što je bilo jučer i da će sutra biti još bolje. Poniženje je narušeno povjerenje onih koji su izgubili nadu u budućnost: za svoj nedostatak nade okrivljujete druge, one koji su se prema vama u prošlosti loše ponijeli. Kada je kontrast između vaše idealizovane i glorifikovane prošlosti i frustrirajuće sadašnjosti prevelik, prevladava poniženje. Te tri emocije pokazuju koliko vjerujete sebi. Povjerenje je jednako važno za narode i civilizacije koliko i za pojedince jer vam omogućuje da sebe projektujete u budućnost, da ostvarite sopstvene sposobnosti, pa i da ih prevaziđete.“

Film u Sarajevu, koncert u Banjoj Luci

Saga oko prikazivanja najave (ne filma, već najave) za film „Heroji Halijarda“ na Sarajevo Film Festivalu i odluka gradonačelnika Banje Luke da propiše koja muzika je dobrodošla u Banju Luku, a koja nije, dva su primjera iz kojih je jasno vidljivo na kako trivijalan način se pristupa pitanjima, kao i krajnje nizak stepen povjerenja u sopstveno društvo. Oba slučaja su pokrenuta na društvenim mrežama, a potom su ih kao relevantne prenijeli i mainstream mediji. Reakcije na oba slučaja bile su primarno plahovite i razdražljive pri čemu je glavni motiv bila odbrana časti, u Sarajevu one antifašističke, a u Banjoj Luci sistema vrijednosti, kako to reče gradonačelnik Stanivuković. U oba slučaja, nošeni zahtjevima širokih Twitter i Facebook masa, gradske vlasti su reagirale. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić zatražila je ostavke odgovornih, čime bi se sačuvalo dostojanstvo Grada, a gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković je donio odluku da će zabraniti nastupe određenih pjevača te će ubuduće svi izvođači koji u Banjoj Luci žele nastupati na bilo kojem javnom događaju morati ispuniti određene uslove, kako formalno-pravne tako i suštinske i sadržajne, čime je formalno-pravno najavio uvođenje cenzure.

Pitanje koji narativi i društvene vrijednosti se promovišu svakako je važno, i dobro je da se o tome vodi društveni dijalog. Taj dijalog u ozbiljnim i zdravim društvima podrazumijeva da se otvore, naprimjer, pitanja revizionizma, kolaboracije tokom Drugog svjetskog rata, odnosa historiografije i filma, poziva da se o filmovima, pa i pozorišnim predstavama, govori i piše kritički. Svakako su važna i kompleksna pitanja slobode izražavanja, postoje li i gdje su granice, ko ih postavlja, kako i kada? Uzimanje u obzir ranijih povijesnih iskustava kao polazišnih osnova je izuzetno važno, a tu svakako i Sarajevu i Banjoj Luci od pomoći može biti i sjajna knjiga Radine Vučetić „Monopol na istinu“ (Beograd 2016), koja se upravo bavila fenomenom cenzure u socijalističkoj Jugoslaviji. Ne treba bježati ni od specifičnih pitanja vezanih za sam film, reditelja i njegov dosadašnji rad, činjenicu da je film realiziran u saradnji sa vojskom i ministarstvom odbrane. Važno je i pitanje koje kao da je tabu: Čiji je SFF? Sva ova i mnoga druga pitanja su važna i treba ih pokretati. Na kraju krajeva, svakako je nužno otvoriti pitanje i kakav je to sistem vrijednosti koji se tako lako urušava trominutnim trailerom ili jednim koncertom da između nas i dna stoji samo vlast gradska. Takve bojazni govore o jednom dosta niskom nivou povjerenja o kojem Moïsi govori. U društvu koje ima visok nivo povjerenja, greške, porazi ili neuspjesi su ne samo razumljivi već i dragocjeni jer se iz njih također uči.

Uostalom, kritički prikazi i reakcije na filmove, predstave i knjige važan su aspekt društvenog angažmana. Historičari i književni kritičari do sada su nebrojeno puta pisali o (zlo)upotrebi prošlosti, od serije „Sulejman Veličanstveni“ i Aliya do predstave „Kralj Tvrtko“ ili pak mnogobrojnih kritičkih osvrta na rad Semira Osmanagića. Roman „Top je bio vreo“ Vladimira Kecmanovića, jedno otrovno štivo sa ključnom porukom da je spiralu nasilja nemoguće prekinuti, na kraju je iznjedrio niz kritičkih osvrta, ali i istoimeni film. Reditelj Boban Skerlić je jednom jedinom intervencijom od takve knjige napravio antiratni film o djetinjstvu u opkoljenom Sarajevu koji je u tom istom Sarajevu prošao potpuno nezapaženo, iako danas predstavlja vrijedno filmsko svjedočanstvo o samoj opsadi.

Medica je primjer

Konstruktivno otvaranje ovakvih pitanja podrazumijeva svakako atmosferu dijaloga, slušanja, razumijevanja, postojanja dovoljnog broja ljudi koji čitaju više od naslova. S druge strane, atmosfera društvenog linča nesumnjivo šteti samom društvu jer smanjuje prostor slobode. Svako razuman će u okolnostima u kojima je linč ne samo moguć već i čest bježati u zonu sigurnosti koja se zove nezamjeranje. Zašto bi neko snimao filmove koji mogu uzburkati duhove, zašto bi bilo ko pisao ili govorio o osjetljivim pitanjima kao što su brojevi žrtava, zašto bi se iko zamjerio masama u trenucima kad, naprimjer, vlasti jasno prijete i uskraćivanjem mrkve (Sarajevo) i štapom (Banja Luka)? Da se kao društvo pomjeramo ka toj zoni nezamjeranja jasno govori i činjenica da je danas nezamislivo ono što je prije 15 godina bilo ne samo zamislivo već i moguće. Od projekcije filmova, koncerata do konstruktivnih rasprava i sadržajnih polemika kakva je ona o tome kako i koju ubijenu djecu trebamo komemorirati u Sarajevu, što je također bila tema koja je na sličan nekonstruktivan način tretirana prije nekoliko sedmica.

Uzmimo za primjer trostruko ubistvo u Gradačcu. Nakon ubistava koja su očigledno posljedica porodičnog nasilja i specifično nasilja nad ženama, u javnosti su skoro potpuno bili skrajnuti glasovi žena koje već godinama kroz različite nevladine organizacije upravo pomažu ženama žrtvama nasilja. To je posljedica činjenice da su upravo neke od nevladinih organizacija, posebno ženskih, česta meta napada, čime im se oduzima društveni legitimitet.

Ako znamo da je ženska organizacija Medica osnovana u vihoru rata 1993. u Zenici, u vrijeme kada zakonski okvir uopće nije prepoznavao nevladine organizacije (prvi zakoni koji regulišu rad nevladinih organizacija doneseni su tek 2001. godine), da je pomogla hiljadama žrtava silovanja u ratu i nakon rata, da je osnovala sigurnu kuću za žene žrtve porodičnog nasilja koja je postala model ne samo za druge sigurne kuće u BiH već i u svijetu, ostaje nejasno kako se njihov glas nije čuo jače u momentima kada društvo, barem prividno, pokazuje interes za rješenjima. Odgovor se krije upravo u činjenici da je sama javnost, prvenstveno kroz društvene mreže i medije, linčovala Medicu početkom godine i time je pokušala isključiti iz društva kao bilo kakav relevantan faktor.

Naime, postupajući tužilac Tužilaštva ZDK početkom godine podigao je optužnicu protiv čelnih žena Medice. I prije samog podizanja optužnice započeta je prljava kampanja kojom se u potpunosti nastojala diskreditirati cjelokupna organizacija, mediji su optužnicu najavljivali danima prije podizanja pri čemu nisu izostale ni krupne materijalne greške. Niti jedan medij nije analizirao samu optužnicu kada je jednom podignuta. Prema optužnici, nisu oštećeni niti država niti donatori (strani ili domaći) koji godinama podržavaju Medicu, već je oštećena sama Medica. Iako je pravno moguće da čelništvo ošteti samu organizaciju, mediji se nisu pitali da li je Medica smanjila broj aktivnosti, broj žena kojima pomaže, broj zaposlenih, prodala zgradu – iz toga bi se dobila puno sadržajnija informacija. Mediji nisu poštovali ni institut presumpcije nevinosti niti su u svojim tekstovima ukazali na značaj same organizacije kako bi se, bez obzira na ishod sudskog postupka, za društvo sačuvala jedna važna institucija koja je, barem na širem području Zenice, za žene značila da nisu same i da imaju kome i gdje otići kada dožive nasilje.

Nažalost, javnost je htjela glave, mediji su navode optužnice prenosili kao dokazane činjenice, padala je jedna nevladina organizacija, uz to još i ženska, i nije nedostajalo onih koji su bili spremni pljunuti i zgaziti ne samo optužene žene već i cjelokupan rad Medice. Kome je tad bilo do otvaranja pitanja kako je neko uspio Medicu osnovati 1993. kada se država tek 2001. sjetila da uspostavi zakonski okvir; kako to da organizacije koje žele pomoći ženi koja je žrtva nasilja pa joj plate putne troškove kako bi došla do sigurne kuće, državi moraju platiti 11,11% poreza na taj iznos; kako to da Crveni krst/križ mora platiti porez kada pomaže stradalima od poplava; kako to da su vlasti tek nakon ubistava u Gradačcu najavile da će sigurne kuće dobiti stalno finansiranje; kako je neko uspio da 30 godina, uprkos nesigurnosti projektnog finansiranja, opstane i pruža pomoć…

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.