Vijeće za štampu BiH upravo realizira vrijedan projekat pod imenom „STOP! Govor mržnje 2018“, čiji je cilj „praćenje i sprečavanje govora mržnje u komentarima na internet portalima“. Od augusta do kraja decembra prate se komentari posjetilaca sedam portala: Klix.ba, Nezavisne.com, Oslobodjenje.ba, Radiosarajevo.ba, Dnevnik.ba, Vijesti.ba i Sportsport.ba.

Finansijsku podršku monitoringu dali su međunarodni sponzori, ali, što je jednako važno, i urednici ovih sedam portala pristankom na punu kooperativnost. Najavljeno je da će drastični sadržaji u kojima je uočen govor mržnje biti odmah uklonjeni, autori „banovani“ i u nekim slučajevima – prijavljeni policiji.

Političke manipulacije i frustracije

Govor mržnje danas je prisutan u BiH i u realnom i pogotovo u virtualnom svijetu. Najviše ga ima u tzv. novim medijima, ali nije rijedak ni u klasičnim (štampa, radio, TV), kao i na političkoj pozornici i u političkim govorima. Ipak, internet prednjači… Omogućio je izravnu komunikaciju svima bez ikakvih ograničenja (osim, naravno, onih tehničke prirode). Društvene mreže otvorile su neslućene prostore slobode i aktivizma, a mnogobrojni portali pružili priliku i privid nevidljivosti. Sve to je stvorilo sliku virtualnog svijeta drugačiju od realnog i omogućilo rušenje svih autoriteta, ali i svih društvenih konvencija. Idealan prostor za punu afirmaciju prava na slobodu izražavanja, ali i za njegovu zloupotrebu.

Govor mržnje je upravo to, zloupotreba prava na slobodu izražavanja. I krivično djelo u većini demokratskih država. Govor je mržnje na Balkanu (dakako, ne samo tu, ali o nama je ipak riječ) pratilac političkih manipulacija i posljedica ličnih i društvenih frustracija i ostrašćenosti.

Rasprava u nekim intelektualnim krugovima u svijetu da li kažnjavati govor mržnje ili ga „izolirati“ i ostaviti u virtualnom svijetu, s uvjerenjem da on neće uticati na realni svijet, nema utemeljenja. Na političkoj i medijskoj sceni u BiH nacionalistička retorika često prerasta u govor mržnje a govor mržnje u nasilje iz mržnje (učestalo skrnavljenje vjerskih objekata, javno pozivanje na fizičko nasilje na društvenim mrežama i u anonimnim „komentarima“, čak i ubistva motivirana mržnjom). Nisu li i danas nizu političkih aktivista (Emir Suljagić, Reuf Bajrović i drugi) stavljene mete na čelo zbog političkih neslaganja?

Ne treba zaboraviti da je i ratovima u devedesetim godinama prethodio specifičan govor mržnje – diskriminacija zasnovana na predrasudama i stereotipima, širenje animoziteta prema drugima, naročito manjinskim narodima, širenje straha od drugog, huškanje… Govor mržnje bio je uvod nakon kojeg je uslijedio zakon oružja.

Danas je govor mržnje i na medijskoj i na političkoj sceni u velikom dijelu usmjeren upravo prema migrantima. O tome svjedoče i ovi naslovi: „Dramatično u centru Sarajeva, migranti tuku i pljačkaju“, „Od silovanja do lova na patke, lažne vijesti o migrantima“, „Moramo osigurati da po našim selima i gradovima ne hodaju migranti“.

Stotine, hiljade ili desetine hiljada?

Ponovno o projektu Vijeća za štampu. Pošto angažirani tim (devet monitora, dva moderatora, voditelj i organizator sa saradnicima) već uveliko provodi monitoring, izvršna direktorica Vijeća za štampu Ljiljana Zurovac je ponudila prve rezultate. „Mi smo u prvih 15 dana kampanje na ovih sedam internet portala registrirali 641 komentar sa sadržajima govora mržnje; izdata su 452 upozorenja, trajno banovano 60 korisnika, a 95 na određeni vremenski period”. Ona ovih dana navodi i da neki portali imaju puno više „komentara“ na svojim FB stranicama i da su oni, iako sa punim imenom i prezimenom, „mnogo suroviji, brutalniji i vulgarniji“.

Ako je za 15 dana uočeno i registrirano nekoliko stotina „komentara“ u kojima je govor mržnje glavna odlika, koliko će ih tek biti na kraju kampanje? Na hiljade, možda i na desetine hiljada, samo na ovih sedam portala? Ipak, broj i nije toliko važan koliko sadržaj „komentara“ i konačni rezultat ove kampanje.

„Zapanjeni smo prijetnjama upućenim ženama na položaju i novinarima/kama. Također, primijetili smo da je sve veći broj komentara u kojima se poziva na krivična djela kao što su fizički napadi, silovanja i ubistva“, kaže Ljiljana Zurovac.

Izvršna direktorica Vijeća za štampu zapaža izvjestan napredak već na početku ove kampanje. „Ohrabrujuće je i da se neke osobe kojima je postavljena opomena ispod neprimjerenog sadržaja izvinjavaju i povlače tu objavu. Znači, edukacija je neophodna i daje rezultat. Mnogi ljudi i ne znaju da je govor mržnje krivično djelo, smatraju da sloboda izražavanja podrazumijeva da možeš reći i napisati sve što ti padne na pamet i da ne moraš odgovarati za to…“.

Zašto tužilaštva bježe od ovih predmeta

Vijeće za štampu i online medije nije dio vlasti i, naravno, nema nikakva zakonska ovlaštenja. Nema sankcije. Izvršna direktorica naglašava da je zato neophodna intervencija policije i tužilaštva i da je krajnje vrijeme da pravosudni organi ozbiljno shvate problem govora mržnje na internetu i da osobe koje šire govor mržnje budu, u skladu sa zakonom, krivično procesuirane. Vijeće će evidentirati sve „problematične komentare“ i proslijediti ih tužilaštvu i policiji.

„Uvjereni smo da bi već nakon desetak presuda bio znatno smanjen broj onih koji koriste online portale za širenje govora mržnje i pozivanje na krivična djela”, kaže Ljiljana Zurovac.

Optimistično, ali i nerealno. Nažalost. Ovo je uvjerenje naime u raskoraku s praksom našeg pravosudnog sistema. Tužilaštva u BiH prosto bježe od takvih „predmeta“. Zašto? Zbog političkih uticaja koji razaraju naš pravosudni sistem, ili zbog nesposobnosti i nestručnosti ljudi u tužilaštvima? Sjeća li se iko neke značajnije presude u BiH za govor mržnje, odnosno „za izazivanje i raspirivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti“, kako glasi član 145a Krivičnog zakona BiH? Pamtimo samo jednu tužbu Tužilaštva BiH i sudski proces koji je u Sudu BiH završen oslobađajućom presudom.

Međunarodna pomoć za domaći govor mržnje?

Vijeće za štampu BiH već nekoliko godina vodi javnu kampanju u čijem je fokusu upozorenje svim autorima anonimnih „komentara“ na internet portalima da nisu nevidljivi i kada im se čini da su skriveni i zaštićeni. Tačno. Sigurnosne službe sasvim sigurno raspolažu adekvatnim tehničkim sredstvima da lociraju i pronađu svaku osobu – ukoliko dobiju takav nalog.

Za takve provjere i istrage nalog daju tužilaštva. Ali, takvih naloga očito nema. Zašto nema, najbolje se vidi na nedavnom primjeru kad je Tužilaštvo BiH, dakle tužilaštvo na najvišem nivou u toj hijerarhiji, pod pritiskom javnosti pokrenulo istragu o tweetu političkog ideologa SNSD-a Rajka Vasića. Uoči godišnjice genocida u Srebrenici, 10. jula, on je napisao: „Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku.“

Nakon tri sedmice, početkom augusta, Tužilaštvo je na upit novinara odgovorilo da „u ovom predmetu provodi istražne radnje radi utvrđivanja određenih činjenica i putem međunarodne pravne pomoći“. I od tada do danas, ni nakon dva mjeseca, više ni riječi. Od koga je tražilo „međunarodnu pomoć“, ni riječi. Je li Tužilaštvo BiH dobilo ikakav odgovor? Ni to ne znamo. Je li još drži otvoren predmet, ili je on zatvoren i odbačen?

Izostala odgovornost prema javnosti

To je inače krajnje neuobičajeno i javnost ima pravo da zna od koga je Tužilaštvo BiH navodno tražilo pomoć i savjet. Neuobičajeno je jer ne postoji neka nadnacionalna pravosudna institucija koja bi u konkretnim slučajevima davala uputstva kako procesuirati neki slučaj. Međunarodna pravna pomoć znači nešto drugo.

Ali postoji nešto mnogo važnije: Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, postoje preporuke Vijeća Evrope, na kraju – i presude Evropskog suda koje bi morale biti standard i obaveza za postupanje (i) u ovakvim slučajevima. Ali, da bi se ti standardi primijenili, potrebno ih je prvo upoznati, čitati, detaljno analizirati i – primjenjivati.

Čini se da glavna tužiteljica i njeni saradnici ne shvataju da imaju odgovornost prema javnosti da odgovore na prethodna pitanja i da objasne svoje (ne)postupanje i kada ih se ne pita.