KAKO OPISATI SREBRENICU: 15 knjiga o srebreničkom genocidu

Svaki izbor knjiga o nekoj temi nesumnjivo je subjektivan. Za razliku od naučnih radova gdje je autor u obavezi sačiniti cjelokupan pregled literature i kritički se osvrnuti na napisano, kod izbora i preporuka drugima moguće je izostaviti naslove bez bilo kakvog objašnjenja. Zato, po pravilu, svaki takav izbor odražava pročitano, interese i ukus onog ko ga sačinjava, svako drugi bi ponešto dodao ili uklonio, svaki novi popis bio bi drukčiji od drugih. Ali takvi izbori naslova su važni i često su vodilja drugima, i sami kada se zainteresiramo za određenu temu tražimo takve popise koji će nas usmjeriti.

Uz takvu ogradu, sa takvom namjerom i namjenom, ovo je 15 naslova, 15 knjiga, o temi genocida nad Bošnjacima šireg područja Srebrenice čija se godišnjica obilježava svakog 11. jula.

Za početak: Zbjeg

Zbjeg Hasana Nuhanovića vjerovatno je najsnažnije svjedočanstvo napisano do sada o genocidu u Srebrenici. Nuhanović, danas kustos u Memorijalnom centru u Potočarima, rođen je u Zvorniku; njegovu porodicu rat 1992. zatiče u Vlasenici odakle kreću put zbjegova kako bi spasili živote. Hasanu su u genocidu ubijeni otac, majka i brat koji su s njim preživjeli sve silne zbjegove da bi u julu 1995. bili istjerani iz baze UN-a u Potočarima, gdje je Hasan radio kao prevodilac, i tako poslati u smrt. Zbjeg pokriva period od 1992. do 1994., a druga knjiga Hasana Nuhanovića Pod zastavom UN-a: Međunarodna zajednica i zločin u Srebrebnici pokriva period od proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom do konačnog pada i genocida. Obje knjige su po objavljivanju rasprodate i bile su dugo slabo dostupne te ih nije bilo moguće pronaći u knjižarama, ali je Izdavačka kuća „Vrijeme“ nedavno ponovo objavila Zbjeg. Intervju naslovljen kao „Mehanika fluida“ koji je Boro Kontić uradio sa Hasanom Nuhanovićem prije skoro deceniju i danas je jednako aktuelan i vrijedan.

Razglednica iz groba autora Emira Suljagića, aktuelnog direktora Memorijalnog centra u Potočarima, još je jedan od zapisa preživjelih objavljen sad već daleke 2005. godine. Kao i u Zbjegu Hasana Nuhanovića, i Emir Suljagić u Razglednici iz groba srebreničku tragediju vremenski proširuje i prati od 1992. godine. To je posebno važan doprinos, jer se često, kada se govori o genocidu u Srebrenici, skoro isključivo fokusira na nekoliko dana u julu 1995. godine. Ali taj julski ponor ima višemjesečnu prethistoriju borbe za goli opstanak, život po zbjegovima, potragu za hranom i smrt koja se u tom dijelu Bosne odomaćila i mnogo prije jula 1995.

Roman Šta su meni ptice autora Fajke Kadrića objavljen je 2022. godine i već je doživio tri izdanja. Kadrić je po životnoj priči Ekrema Redžića iz Vlasenice ispričao priču hiljada Podrinjaca koji su se od 1992. godine slijevali ka Srebrenici. Ekrem Redžić će tako prvo spas iz Vlasenice potražiti u Cerskoj, odakle će više puta, kao kurir, odlaziti do Tuzle i slobodne teritorije prolazeći zamršenim i opasnim šumskim putevima između vojnih položaja. Kada Cerska padne u martu 1993., Ekrem će, kao i mnogi drugi, spas potražiti u Srebrenici, a Fajko Kadrić po njegovoj priči pokušava prenijeti šta je značilo 1993. doći kao izbjeglica i to, ni manje ni više, nego u Srebrenicu. Ako su knjige Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića važne jer genocid prate u širem vremenskom okviru, roman Fajke Kadrića jednako je važan jer genocid prati na jednom širem geografskom području. Iako je genocid, ponajviše zahvaljujući sudskim presudama, u javni diskurs ušao kao srebrenički ili genocid u Srebrenici, važno je razumjeti i njegovu geografsku širinu. Kako je još u junu 2012. upozorio Hasan Nuhanović u tekstu pod naslovom Opštinski genocid, objavljenom u Oslobođenju, od 8.372 ubijenih u genocidu njih dvije trećine su prije rata živjeli na području Bratunca, Vlasenice, Zvornika, Han Pijeska, Rogatice i Višegrada. Također, masovne egzekucije zarobljenih civila nakon pada Srebrenice vršene su, osim u Srebrenici, u Bratuncu, Zvorniku, Vlasenici, pa čak i u Trnovu, koje se nalazi 200 kilometara od Srebrenice.

Svjedočanstva preživjelih

Zadržavajući se još na knjigama koje su pisali preživjeli ostavljajući za sobom važna svjedočanstva o smrti i preživljavanju, treba spomenuti i knjigu Nedžada Avdića i Amele Avdić Unkić Ja, haški svjedok. Nedžad, do danas zadržavši dječački osmijeh i blagost, u julu 1995. pridružio se koloni muškaraca koja se pokušala probiti do Tuzle. Na samom početku mu je usljed granatiranja ubijen otac, a on je zarobljen u okolini Bratunca. Izveden je na strijeljanje u noći između 14. i 15. jula 1995. u mjestu Petkovci kod Zvornika, ali je strijeljanje preživio, o čemu je svjedočio i pred Haškim tribunalom, a što detaljno opisuje u knjizi. Svoje sjećanje zapisuje i njegova sestra Amela, a u knjigu su utkane i priče i sjećanja njihove Majke, priča o izbjeglištvu, borbi za nastavak života i povratku. Nedžad se, nakon završenog fakulteta u Tuzli, vratio u Srebrenicu, gdje i danas živi sa porodicom.

Emir Bektić, jedan od onih koji su prešli na slobodnu teritoriju, svoja je sjećanja zapisao u knjizi Kad osvaneš sam. Emir je pad Srebrenice dočekao kao 16-godišnji dječak, a u proboj je krenuo sa ocem čije posmrtne ostatke ni do danas nije pronašao. Dva puta je bio zarobljen, ali je uspio preživjeti i sresti se s majkom i sestrom na slobodnoj teritoriji. Četiri godine poslije rata, u 41. godini, umire mu i majka, a on i sestra, na izmaku 20. stoljeća, jedva punoljetni, osvanuli su sami.

Vrlo je moguće da ćete Azira Osmanovića sresti prilikom posjete Memorijalnom centru u Potočarima, gdje radi kao kustos. Danas historičar i kustos, Azir je svoje svjedočanstvo, sjećanje 13-godišnjaka koji je prešao, zabilježio u knjizi Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela. U svojim zapisima i javnim istupima Azir često govori o posljedicama genocida koje traju godinama i prenose se i na nove generacije, o bratu koji je počinio samoubistvo nakon svega preživljenog, ocu koji se nosi sa svim tim, povratku i životu u Srebrenici… Od svjedočanstava preživjelih treba izdvojiti i knjigu Kadira Habibovića Život protiv smrti – Srebrenica.

Nažalost, izuzev knjiga Razglednica iz groba i Pod zastavom UN-a, ova svjedočanstva nisu prevedena na engleski jezik, i to ostaje jedan od bitnijih zadataka u budućnosti. Zato je važno spomenuti knjigu Voices from Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide koju su zajedno priredili Ann Petrila i Hasan Hasanović, koji je također jedan od onih koju su kao maloljetni preživjeli genocid.

Hronologija jednog genocida

Vjerovatno najsveobuhvatniji hronološki prikaz genocida ponudio je Matthias Fink u knjizi Srebrenica, hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem. Na više od 1.000 stranica ovaj njemački historičar i novinar daje široki kontekst u koji je uključen raspad Jugoslavije i početak ratova, ali i detaljan opis genocida iz dana u dan. Posebnost ove knjige je u tome što je dostupna na još jednom velikom svjetskom jeziku (njemačkom), ali i kao audio knjiga, formatu koji je danas sve popularniji. Iako nije uvijek lahko prohodna, jer to nije knjiga koju je lahko iščitati od korica do korica bez prekida, ovakvi iscrpni prikazi važni su kada se temi genocida, nekom aspektu ili fazi, vraćamo iznova i iznova.

Pitanje koje se uvijek nameće kada se govori o genocidu i Srebrenici jeste: kako opisati genocid? Hariz Halilović, socijalni antropolog sa RMIT univerziteta u Melbourneu, upravo je tako naslovio svoju knjigu kolumni, osvrta i zapisa. Kako opisati Srebrenicu značajna je ne samo zbog svog naslova već i jedinstvene pozicije autora koji je kao Srebreničanin preživio strahote Prijedora, gdje ga je rat zatekao 1992. Halilović se intenzivno vraća Srebrenici, ne samo kao temi, već i kao prostoru gdje dolazi sa različitim grupama, uključujući i studente, i pokušava barem djelimično odgovoriti na pitanje kako opisati Srebrenicu?

Srebrenicom nakon rata bave se i autorice Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner u sjajnoj antropološkoj studiji Srebrenica nakon genocida. Autorice su provele više mjeseci, vraćajući se nekoliko puta, u Srebrenici i okolini, družeći se sa preživjelim i pokušavajući uhvatiti kako danas živi narod. Kako su u genocidu masovno ubijeni muškarci, povratak u Srebrenicu i borbu za pravo na sjećanje po pravilu su vodile žene. Knjiga Srebrenica nakon genocida, nastala i na osnovu, između ostalog, razgovora sa tim ženama, otvara ovu veliku temu u sklopu kazivanja genocida. Imena nekih od žena i njihova borba postali su poznati i van granica regiona, ali knjiga donosi kazivanje i mnogih drugih žena, žena za čija imena nismo čuli a koje su se među prvima vratile u Srebrenicu i bile u prvim redovima uvijek i svuda.

Tema uloge međunarodne zajednice i katastrofalnog neuspjeha Ujedinjenih nacija (UN) možda je i najzastupljenija u literaturi, različitim specijalnim izvještajima i člancima. Već pominjana knjiga Hasana Nuhanovića Pod zastavom UN-a daje jedan neprocjenjivo važan uvid nekoga ko je sve korake, odluke i nečinjenje silne birokratije međunarodne zajednice gledao svojim očima u samoj Srebrenici. Jedna sasvim birokratska odluka da se sigurnost garantuje samo osoblju UN-a u Hasanovom slučaju značila je da će on preživjeti, a njegov otac, majka i brat biti izbačeni iz baze UN-a i ubijeni. Ako je knjiga Hasana Nuhanovića i svih drugih preživjelih svojevrsni pogled odozdo, Diego Arria u knjizi Usporeni genocid u Bosni ustvari nudi pogled odozgo, iz perspektive visoke politike, diplomatije i licemjerja. Arria je godinama bio predstavnik Venecuele u UN-u, a u ključnim godinama Venecuela je bila članica Vijeća sigurnosti UN-a, što mu je dalo pristup najvišim krugovima odlučivanja u ovoj svjetskoj vladi.

Vladimir Filipović se u knjizi, prerađenoj doktorskoj disertaciji, Ispod plavih šljemova: Motivi država za sudjelovanjem u misiji UNPROFOR 1992-1995. bavio širokom temom mirovnih misija UN-a i motivima zemalja da svoje vojnike pošalju u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. Iz Filipovićevih istraživanja vidljivo je da je samo proglašenje zaštićenih zona, među kojima su bile i Srebrenica i Žepa, ustvari predstavljalo ad hoc rješenje koje ni sama birokratija UN-a nije sa sigurnošću mogla definisati. Kako događaji često imaju vlastitu dinamiku, vidjelo se i na ovom primjeru: iako se vrh UN-a nije slagao sa idejom o „zaštićenim zonama“, donesenu odluku je valjalo sprovesti u djelo. U praksi je to značilo da su najveće zemlje odbile poslati trupe u Srebrenicu koja je bila udaljena od većih logističkih centara te je bila u potpunom okruženju, prenaseljena… Na kraju su zadatak prihvatili Kanađani motivirani daljnjim građenjem imidža kao svjetske sile na polju mirovnih misija, da bi ih potom smijenili Nizozemci čija nam je uloga dobro poznata. Na primjeru Nizozemaca vidjelo se još nešto: vlada ove zemlje zagovarala je dosta snažniji pristup međunarodne zajednice (uključujući i bombardovanje) sve dok njihovi dečki nisu bili na terenu. U ključnim momentima upravo se nizozemska vlada suprotstavila zračnim udarima iz straha za živote svojih vojnika. Vidjelo se tada, ali ne samo tu i tada, da su svi životi jednako važni, samo su neki važniji od drugih, da parafraziram Orwella.

Na kraju, dokumentaristički roman Beara Ivice Đikića predstavlja snažno svjedočanstvo o tome šta znači genocid iz perspektive počinitelja. Ljubiša Beara u trenutku genocida bio je načelnik sigurnosti Glavnog štaba VRS-a. Nekadašnji kapetan bojnog broda JNA bio je operativac vojnog i političkog vrha za izvršenje genocida. Taj posao uključivao je, kako je Đikić pokazao, kompleksne logističke pripreme, pronalaženje objekata za privremeni smještaj zarobljenika i njihovu masovnu likvidaciju (a najčešće su za zatočenje korištene škole, domovi kulture i druge velike hale). Iz Đikićevog romana vidljivo je da je vojni i politički vrh bio svjestan u kakav se zločin upušta, što je posebno vidljivo iz zahtjeva Miroslava Deronjića, načelnika Kriznog štaba Bratunca, da se masovne likvidacije ne vrše na području njegove opštine, već drugdje. Roman je preveden na talijanski, švedski, norveški i češki.

Svjedočanstva preživjelih:

Hasan Nuhanović: Zbjeg

Hasan Nuhanović: Pod zastavom UN-a*

Emir Suljagić: Razglednica iz groba *

Fajko Kadrić: Šta su meni ptice

Nedžad Avdić i Amela Avdić Unkić: Ja, haški svjedok

Emir Bektić: Kad osvaneš sam

Azir Osmanović: Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela

Hasan Hasanović i Ann Petrila: Voices from Srebrenica *

Kadir Habović: Život protiv smrti – Srebrenica

Antropološko-historijske studije:

Hariz Halilović: Kako opisati Srebrenicu