KULTURA DIJALOGA: Mogućnost ili zamka?

Država mora imati zakone koji će regulirati govor u javnom prostoru. To je jedini način da se suzbije javna kampanja širenja mržnje koju provode etnonacionalisti

KULTURA DIJALOGA: Mogućnost ili zamka?
Foto: dnevni-list.ba

Etnonacionalizam je oblik fašizma i po organizaciji, i po ideologiji, i po strategiji djelovanja, i po oblicima propagande.

Ideologija fašizma je bila zasnovana na ideji univerzalne nadmoći jedne nacije nad svima drugima. Na toj ideji je razvijen program pokoravanja ili konačnog istrebljenja drugih naroda. Također, taj program se realizirao vojnim osvajanjima svijeta i univerzalizacijom nacije – nacizmom.

Ovakva ideologija je zahtijevala formiranje totalitarističke države zasnovane na jednoj partiji i njenom vođi. Metode koje su se koristile da bi se takva vlast uspostavila bile su sila, teror, zastrašivanje. Propaganda koja se koristila bila je laž.

Etnonacionalizam u BiH nema ove univerzalističke pretenzije jer se radi o malim, nejakim i za svijet beznačajnim narodima. Njegove tendencije su suprotne od toga, one se nastoje izolirati, svesti na dio teritorije koja se može kontrolirati i formirati regionalnu totalitarnu vlast. Organizacija je ista kao kod nacista, samo veoma malog obima. Etnonacionalizam također ima svoga vođu, sve organizacije su mu podređene i svi članovi stranke. On okuplja i stavlja pod kontrolu sve druge nacionalne političke organizacije svoga naroda, sve nacionalne institucije, od sportskih do vjerskih. Ova organizacija obuhvaća i sve intelektualce, odgojne, obrazovne i znanstvene institucije. Oni koji su izvan, izdajnici su naroda, što je prva faza egzekucije.

Metoda etnonacionalista je pritisak, zastrašivanje, sila. To nije još otvoreni teror, ali jeste prikriveni, iako već postoje grupe za pritisak koje fizički napadaju protivnike sistema ili ih zastrašuju na druge načine. Također, vrši se ekonomski pritisak na poslodavce, razne druge institucije, udruženja, istaknute intelektualce, te posebno na uposlenike u javnom sektoru. Bez odobrenja vođe partije ne može se ni portir zaposliti, a svako u svakom trenutku može biti otjeran s posla.

Propaganda i europske vrijednosti

Propaganda je zasnovana na laži, kao i kod nacista. Govori se javno o interesima naroda, a u to ime se ostvaruju interes vođe partije i njegovih najbližih saradnika. Govori se o europskim vrijednostima, a praktično se zalaže za antieuropske vrijednosti. Javno se zalaže za europski i euroatlantski put države, a sve se čini da se to spriječi. Insistira se na formiranju vlasti, a opstruira se i onaj dio vlasti koji je formiran. Sve što se izgovori je laž.

Unutar etnonacionalističkih stranaka nema dijaloga, postoji samo poslušnost. Istina je samo ono što govori vođa stranke. U njihovim institucijama vlasti postoji samo potčinjenost. Svi su bez slobode, samo je vođa slobodan. Etnička država koju žele napraviti je također bez slobode.

Kako je onda moguće insistirati i promovirati dijalog s njima, i još ga nazivati kulturom? Kako je moguće pod floskulom „kultura dijaloga“ dati im toliki prostor u medijima i omogućiti da svoj defektizam slobodno i bez posljedica šire u javnosti?

Dijalog je moguć samo pod pretpostavkom da se sudionici dijaloga međusobno priznaju kao ravnopravni i da priznaju važnost onoga što jedni drugima ispostavljaju. Totalitarna ideologija i vlast ne priznaju sugovornike, njihovu slobodu, njihove zahtjeve. Ona priznaje samo poslušnost i slijepu odanost, a u toj situaciji nema dijaloga, postoje samo izvršenja naređenja.

„Kultura dijaloga“ podrazumijeva da se etnonacionalisti uzimaju ravnopravno, da se njihovi ispostavljeni zahtjevi uvažavaju, da se izjednačavaju s demokratskim i humanističkim zahtjevima. Kako je to moguće kada oni nikoga ne uzimaju ravnopravno, kada oni drugima negiraju slobodu mišljenja, kada su neistomišljenici unaprijed izdajnici. Takav dijalog nije moguć jer ne postoje pretpostavke za njega.

Nepomirljivi principi

Stari Grci su imali princip po kome zlo nije moglo dobiti formu dobra jer se radi o dva nepomirljiva principa jednake važnosti. Ne postoji način da se zlu daje forma dobra. Ne mogu kriminalci biti moralni, niti lopovi pošteni, niti ideolozi neofašizma demokrati itd. Oni su u jednom stanju iz koga ne mogu izaći niti se tom stanju može dati druga forma od one koju ima. Ne može se govoriti o moralu unutar kriminalnih organizacija, one mogu imati pravila ponašanja i slijepo ih slijediti, ali ona uvijek ostaju kriminalna, unutar kriminalnih grupa i štiti ih od internih devijacija i ispada. Dijalog s njihovim „moralnim principima“ nije moguć u javnom prostoru. Moguć je samo sukob. Tako je s etnonacionalistima. S obzirom da je njihova dijaloška metoda sila, pritisak, zastrašivanje i fizički napad, dijalog s njima nužno poprima oblik koji mu oni daju. Oni ne znaju za drugačije. Da do toga ne bi došlo i da bi se sukobi izbjegli, država mora imati zakone koji će regulirati govor u javnom prostoru, kao i djelovanje. To je jedini način da se suzbije opasna javna kampanja širenja mržnje, koju provode etnonacionalisti. S druge strane, samo strogim zakonima može se spriječiti njihovo nasilje koje provode nad institucijama i pojedincima. Samo zakonima se može spriječiti otvoreni sukob na javnoj sceni. Već smo vidjeli u susjedstvu kako izgleda ne primjenjivanje zakona kada su se ekstremne neofašističke skupine sukobile s demokratskim na ulicama i trgovima. Ne mogu demokratske skupine braniti slobodu na ulici, to je posao države. Nedavno smo vidjeli paradu crnokošuljaša, najopasnije legije iz vremena hrvatskog fašizma, na glavnom zagrebačkom trgu. Nitko nije intervenirao. Nitko nije odgovoran za promociju fašističkih ideja i simbola. Država je ostala nijema i neučinkovita. Što bi se desilo da su demokratske i antifašističke skupine izašle na ulicu i krenule u „dijalog“ s njima? Tko bi bio odgovoran za učinjeno nasilje? Bi li i tada državni premijer formirao radnu skupinu koja bi istraživala sukob, unaprijed izjednačujući odgovornost? Izjednačavanje odgovornosti je izjednačavanje sukobljenih ideologija, odnosno, to je skidanje odgovornosti.

U susjednim državama takvi sukobi se još mogu držati pod kontrolom jer se radi o ideološkim podjelama unutar jednog naroda. A što je s BiH, što bi se desilo kada bi neofašističke skupine defilirale po Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i drugim multietničkim gradovima? Tko bi onda procijenio kako je počeo rat i tko ga je započeo? A to nije isključeno. Od riječi ispisanih u Katoličkom tjedniku u Sarajevu o Danu oslobođenja grada do marširanja crnokošuljaša ispred Katedrale nije daleko. Što će onda reći vođa etnonacionalističke hrvatske stranke u BiH, ili što će reći crkvena vlast, o ugroženosti naroda? Hoće li država intervenirati kada bude kasno ili će samo jednoga dana legalizirati crnu većinu? Tko će tada uopće smjeti govoriti o dijalogu?

Je li samo insistiranje na ravnopravnosti dijaloga s neofašistima popuštanje, prednost koju kornjača uvijek ima ispred Ahila?

About The Author