Hotel Jablanica
U trenucima u kojima nastaje ovaj zapis u Jablanici se privodi kraju prosvjed građana protiv vlasnika istoimenog hotela, koji je pretukao radnicu samo zato što se usudila pitati za platu. Ružan je i mučan povod, ali za promjenu lijepo je vidjeti da bosanskohercegovačka javnost nije zamrla, niti oguglala na teror koji je okružuje. Slučaj je potresao regiju, mladi ljudi na mrežama izvrsno su reagirali i doslovno uništili hotel, odnosno vlasnika, negativnim recenzijama, tako da se možda možemo nadati da će svaki sljedeći put bilo ko od nasilnih poslodavaca dobro razmisliti prije nego što podigne ruku na uposlenike.
Nije samo naša specifičnost, što vinovnike ni sekundu ne opravdava, da batine najčešće dobivaju uposlenice. Žene su standardne žrtve radnog i svakog drugog nasilja, trpe neviđene pritiske i Enisa Klepo je potvrdila: najjača odbrana od nasilnika je – njihov čin učiniti javnim. Jeste da to predstavlja dodatni stres za žrtvu, ali nema druge. Samo javno i samo složno…
Smrt u Atini
Kad god navijači negdje naprave belaj, javnost u pomoć priziva Margaret Thatcher, nekadašnju britansku premijerku koja se brutalno, baš onako kako zaslužuju, obračunala s huliganima i uvela nultu tačku na stadionske i okostadionske tučnjave, vrativši tako nogomet u vlasništvo pristojnom svijetu. Tamo gdje na utakmicu ne možeš otići s djetetom nema govora o fudbalu.
Smrt AEK-ovog navijača tu nije izuzetak. Neko od hrvatskih komentatora davno je napisao da fudbalski huligani nisu nikakva subkultura, nego ozbiljan bezbjednosni problem čije delovanje valja posmatrati, odnosno regulirati isključivo kroz prizmu krivičnog zakona.
Huligani su, kako danas stvari u svijetu stoje, neistrebljivi. Pitanje je samo dokle ih javnost trpi i do koje granice ih tolerira politika, odnosno vlast. Negdje su oni u simbiozi s vladajućim strukturama, služe kao produžena ruka rigidnih sistema, negdje su ružni odraz ukupnog stanja u društvu. Koja god da je verzija u pitanju, činjenica je da nasilništvo mora biti sasječeno u korijenu. Kada takva reakcija izostane, onda su smrtni ishodi neminovni. Na žalost, ni prvi ni zadnji put.
Izvinjenje iz Bijeljine
Nema tome ni mjesec i po, u Šurmancima su, nakon oštećenja mesdžida, roditelji doveli pred tv kamere sopstvenu djecu, vinovnike incidenta i zajedno s njima uputili izvinjenje mještanima protiv kojih je taj čin bio usmjeren. Velik i upečatljiv gest, tako rijedak na našim prostorima.
Slična situacija ponovila se ovih dana i u Bijeljini: nakon što je maloljetni muškarac uznemiravao sugrađane Bošnjake, i nakon što mu je video – kako se to danas kaže – postao viralan, uslijedilo je i njegovo i izvinjenje roditelja.
Ovdašnja javnost duboko je podijeljena oko samog čina izvinjenja, jedni ga prihvataju punog srca, kao svjedočanstvo da baš i nije sve propalo, dok su drugi skeptični i smatraju da je to samo popravljanje štete, bez iskrenosti i istinskog pokajanja.
U suštini, izvinjenje spada među vrhunce ljudskog ponašanja. Priznanje sopstvenog griješenja nije baš čovjekova omiljena rabota i ogromna većina onih koji uplivaju u te vode zaslužuje poštovanje. A to što nam omladina raste u zatrovanom ambijentu, kojeg već decenijama uspješno kreiraju političari na vlasti, sasvim je druga priča, koja ne može biti čak ni otvorena, a kamoli elaborirana na ovako malom prostoru.
Uglavnom, čak i ako ne vjerujete izvinjenju, pristojnost nalaže da ga prihvatite, kao minimum dobre volje.
