Smrt mladića iz Banje Luke pokrenula je lavinu loših reakcija, neprovjerenih informacija i političkih obračuna

Dvije vijesti, jedna domaća i jedna regionalna, obilježile su medijski prostor protekle sedmice. Ona daleko važnija tiče se smrti 21-godišnjeg mladića Davida Dragičevića, čije je tijelo nakon šestodnevne potrage pronađeno u Banjoj Luci, na mjestu gdje se rječica Crkvena ulijeva u rijeku Vrbas. Nakon što su roditelji stradalog mladića organizovali mirne proteste na Trgu Krajine, jer po njihovom mišljenju postoji sumnja da im je sin ubijen, otvorio se prostor za razne predizborne igre kako pozicije, tako i opozicije u Republici Srpskoj.

Ovo je posebno problematično u kontekstu očite spremnosti svih političkih aktera da se služe bilo kakvim sredstvima, pa i još uvijek nerazjašnjenom smrću mladog čovjeka, da bi se nakamčio još jedan, koliko god mali, politički poen. Čitava priča zamalo je ostala u sjeni dešavanja na Kosovu, i spektakularnog hapšenja srpskog direktora Kancelarije za Kosovo Dragana Đurića, koju su, kako smo pisali, čak i naši javni servisi ocijenili kao daleko važniju, iako je jasno da se radi samo o još jednoj demonstraciji sile i novom zveckanju oružjem obje strane. Tako je još nerazjašnjena smrt banjalučkog mladića koja je dovela u pitanje objektivan, profesionalan i pouzdan rad domaćih sigurnosnih službi nepravedno potcijenjena, a javnosti su umalo promakle i nove političke manipulacije.

Brojne nejasnoće

No, krenimo redom: čitava situacija oko smrti Davida Dragičevića obiluje nejasnoćama, za koje su pretežno krive nadležne institucije, ali donekle i mediji. Nakon što je Dragičevićevo tijelo s vidnim fizičkim povredama konačno pronađeno, prvo se 26. marta oglasio MUP Republike Srpske, objavivši rezultate obdukcije, te dozvolivši sebi da spekuliše i interpretira bez konkretnih postojećih dokaza. S obzirom na specifičnost slučaja, jer Dragičević nije imao prethodnih krivičnih djela i bio je uzoran student elektrotehnike koji je na noć nestanka jednostavno izašao u grad, kako su do tada izvještavali mediji, bilo je sasvim dovoljno obavijestiti javnost da se uzrok smrti ne može precizno odrediti, te da treba sačekati zaključke nastavka istrage. Međutim, MUP RS, zajedno s vještakom sudske medicine Zavoda za sudsku medicinu RS Željkom Karanom, dozvolio je sebi da licitira, pa je tako Karan naveo da se moglo raditi bilo o zadesnoj smrti, ubistvu ili samoubistvu, i samim tim relativizirao slučaj do krajnjih granica. Dalje, Karan je pri obraćanju javnosti također rekao da su kod Dragičevića pronađeni predmeti povezani s ranijom pljačkom u jednoj banjalučkoj kući, uključujući USB stick i 200 KM, te švicarski nožić (za kojeg se na društvenim mrežama tvrdi da je pripadao Dragičeviću). Pritom, kako vjerovatno i sam Karan zna, ovakva insinuacija – da je Dragičević prije smrti učestvovao u krađi – jedino je stvorila prostor za dalje spekulacije, iako sama činjenica da su otuđeni predmeti pronađeni na tijelu nije nikakav dokaz da je mladić u njoj učestvovao, niti su javnosti predstavljeni konkretni dokazi da je bio prisutan u pomenutoj kući.

Diskurs “može biti – može ne biti” i vezivanje Dragičevića za krivično djelo posrednim dokazima samo su unijeli dodatne sumnje u rečeno iz MUP-a među porodicu, ali i građane i građanke Banje Luke, posebno jer je, po informacijama MUP-a, Dragičević prije smrti učestvovao u tuči, što je pogodovalo širenju raznih informacija i mišljenja putem portala i društvenih mreža. O ovome svjedoči činjenica da se u jednom momentu ponovo morao oglasiti i MUP RS, koji je u dodatnom saopštenju demantovao navode  da je jedno od lica koje je učestvovalo u tuči sa Dragičevićem i nećak direktora Policije, Darka Ćuluma. Istini za volju, iz MUP-a su javili da su u međuvremenu utvrdili identitet tri lica s kojima se Dragičević sukobio, ali s druge strane, daljih informacija nije bilo, te se nad čitavim slučajem nadvio kolektivni oblak sumnje i straha.

Političari na sceni

Tu na scenu stupaju političari. Glavno obraćanje javnosti koje je moglo indicirati da bi se s političke strane sve moglo pretvoriti u još jednu instancu prepucavanja dvije političke struje u RS-u održao je ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, koji je, treba priznati, zamolio sve građane da podijele informacije u svrhu rasvjetljivanja okolnosti oko Dragičevićeve smrti. Indikativno je da je Lukač priznao da u tom trenutku, tri dana nakon pronalaska tijela, policija još uvijek nije razgovarala s roditeljima nastradalog, direktno kontrirajući ranije plasiranoj informaciji o tome da je policija u bliskom kontaktu s porodicom ubijenog. Međutim, informacija o krajnjoj neažurnosti policijskih službi u slučaju koji je uzburkao javnost stavljena je u drugi plan Lukačevom pričom o prisustvu ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića mirnim protestima u Banjoj Luci. Lukač je Mektićev dolazak okarakterisao kao “neodgovoran i sramotan”, da bi također rekao da je Mektić kao ministar sigurnosti “nudio neku pomoć”, ali i da “svi znamo da ministarstvo nema nikakve nadležnosti niti zakonske mogućnosti”. Mektića se tako okarakterisalo kao nekog željnog samopromocije, iako se on nije javno obratio na skupu niti pretjerano skretao pažnju medija na vlastito prisustvo, te su mnogi saznali za njegov dolazak na skup tek iz Lukačevih riječi. Druga stvar koja indicira da se radi o političkom obračunu dvije stranke zakukuljenom iza obraćanja javnosti u svojstvu ministra unutrašnjih poslova usred krizne situacije jeste ono što je pravilno detektovao Dragan Bursać na svom Facebook profilu, pitavši “kako je moguće da je pomoć građana dobrodošla, a pomoć profesionalne službe na čelu sa državnim ministrom nije”.

Zatim se javnosti obratio predsjednik RS-a, Milorad Dodik, nakon sastanka sa Lukačem 27. marta. Dodik je tada rekao da je “potrebna objektivna istina”, ali i u maniru uvježbanog spin majstora automatski priču usmjerio ka političkim manipulacijama situacijom, implicirajući da je skup u Banjoj Luci imao stranačku pozadinu. “Neki koriste svaki događaj da okupe građane. Svakog čovjeka koji ima emocije zaboli smrt djeteta, pa tako i mene. Ali ni policija ni država neće se povinovati zahtjevima nekih politika”, izjavio je tako Dodik. Etiketiranje skupa na kojem su se palile svijeće za Dragičevićevu dušu te tražila pravedna istraga i pronalaženje krivaca ukoliko ih ima kao političkog, vrlo je problematično, ali ne izvan uobičajenog Dodikovog repertoara, mada je jasno da se radi o klasičnoj zamjeni teza u situaciji koja je prije svega zahtijevala depolitiziranje, a ne dalje zaglibljavanje u mulj politikanstva. Dodik je istog dana posjetio i porodicu nastradalog Dragičevića, te rekao da su naložene i dodatna istraga i ekspertiza koje će raditi novi timovi, dok je ranije javne istupe iz MUP-a RS ocijenio kao praktično benigne: “Možda je bilo nekih nezgrapnih izjava, ali u svakom slučaju, i to se dešava.”. Pritom, reći da se “i to dešava” da najvažnija entitetska sigurnosna struktura iznosi spekulacije i poluistine, jasan je pokušaj da se umanji pritisak na ministra Lukača, koji je također istog dana posjetio kuću i porodicu Dragičevića.

Prilika za fotografiranje

Još je tužnije da se čitava epizoda oko posjete Dragičevićevim roditeljima čita kao ništa drugo do prilika za fotografisanje, i to upravo zbog Dodikovih ranijih izjava. Koliko god bila pohvalna njegova potreba da porodici nastradalog izjavi saučešće i ulije neko novo pouzdanje u rad institucija, sve je moglo proći bez novinara, kamera i fotoaparata, pa se postavlja pitanje kako je onda bilo korektno direktno i indirektno kritikovati Mektićev dolazak na protestni skup, posebno ako se uzme u obzir da je i izjava koju je Mektić dao na skupu bila evidentno ad hoc. Istini za volju, Mektić jeste u izjavi ocijenio istragu “brzopletom” i rekao da je “neprihvatljivo da se ide odmah na kompromitaciju žrtve i to od strane policije”, te da je “stvaranje atmosfere u kojoj se unaprijed osuđuje žrtva neprijatno”, i možda bi se moglo u njegovim riječima naći kritičkog odnosa prema vlasti u RS-u, ali se mora istaći i razlika u tome što je Mektić rekao u funkciji građanina na skupu, a što ne odudara od generalnog zaključka cjelokupnog ponašanja MUP-a RS i zvaničnih lica, i Dodikove reakcije daljeg politiziranja. Daleko pošteniji pristup od “nezgrapnosti se dešavaju” bio bi dalje iskritikovati rad ministarstva i policije, dok se ovako stvorila atmosfera u kojoj jedna politička strana napada i kritikuje dok se druga brani, što teško da se smije dopustiti. Da je kakve pravde, ciničniji među nama bi rekli, nadležne koji su dozvolili da se priča bez dokaza svede na etiketiranje nastradalog i poluinformisanje javnosti trebalo bi i kazniti. No, “nezgrapnosti se dešavaju”, uz obavezno slijeganje ramenima kada su u pitanju “naši”, prije će postati entitetski, a realno i državni moto.

Prioritet u ovom slučaju svim uključenim moralo bi biti rasvjetljavanje onog što se desilo te noći kada je 21-godišnji student elektrotehnike i ljubitelj Boba Marleya, kojeg su roditelji i prijatelji neizmjerno voljeli, što su primjerice činjenice koje o Davidu Dragičeviću pouzdano znamo, završio u rječici Crkvenoj. Dokle god su prioriteti drugdje, teško da će se odgovoriti apelu s početka entitetske himne: Bože pravde.