Dan je počeo, kao i uvijek, bez interneta i struje.
Izrael je uništio komunikacijsku infrastrukturu i rutinski nameće prekide komunikacija, a struja ovisi o zalihama goriva koje su uvijek oskudne zbog blokade.
Bez interneta i struje ne mogu da radim.
Vratila sam se na spavanje.
Ponovo sam se probudila oko podneva, odlučna da pronađem internet vezu i napunim svoje uređaje, odlučna da radim svoj novinarski posao.
Otišla sam sa svojim nećakom Ahmadom u prodavnicu odjeće u Rafahu, južna Gaza, gdje inače punim svoje uređaje. Ali radnja je bila zatvorena – prvi put je zatvorena otkako ja idem tamo.
Moj nećak i ja smo se pitali da li se vlasniku dogodilo nešto strašno. Požurila sam da nazovem Omara, jednog od zaposlenih u radnji, i on me uvjerio da su svi dobro.
Nećak me je pitao gdje ćemo dalje.
Razmislila sam o pitanju. Bio je oblačan dan, pa je to isključilo solarne panele našeg komšije.
Rekla sam mu da je naša sljedeća destinacija bolnica.
Punjenje telefona je sada napornije od samog rada.
Nema slobodnih utičnica
Na recepciji bolnice, sve su utičnice bile zauzete. Rečeno mi je da ću čekati sat vremena na sljedeću slobodnu utičnicu.
Onda mi je neko rekao da provjerim na drugom odjeljenju i da tražim određenu medicinsku sestru.
Ovo je dobro ispalo i uključila sam svoje uređaje. Odjeljenjem je odjekivao mučni plač i zapomaganje. Mnoge trudnice bile su u bolovima.
Područje je bilo puno žena poput mene – one koje su došle da pune svoje telefone. Ostala sam koliko sam mogla, ali sam morala otići.
Na ulici ispred bolnice, vidjela sam stotine mladića na stražnjoj kapiji, kako sjede na trotoaru i pune svoje uređaje iz bolničkog produžnog kabla.
Kabl ipak nije uvijek pouzdan, jer se napajanje uključuje u 8 ujutro i isključuje se pri zalasku sunca.
Spremala sam se da se vratim u bolničku recepciju da vidim da li je izlaz otvoren. Ali tada je Ahmad, moj nećak, primijetio nešto.
Oglas u blizini bolnice za prodavnicu falafela. Na natpisu je pisalo: “Dostupno je punjenje telefona.”
Požurili smo do prodavnice falafela. Vlasnik je rekao da je oko 25 centi za jedan sat punjenja.
Platila sam mu 1,50 dolara. Osjećala sam se trijumfalno jer konačno punim svoje uređaje.
Rad na ulici
Kada sam napunila uređaje, vratila sam se u bolnicu da se priključim internet. Ali signal je bio preslab da bi bilo šta uradila.
Nisam mogla slati priče e-poštom ili razgovarati s urednicima putem e-pošte ili WhatsAppa. Nisam mogala kontaktirati izvore za intervjue.
Vratila sam se kući, planirajući da završim dan. Onda sam na ulici pronašla internetski signal sa snažnom vezom.
Satima sam sjedila na uglu, radila svoj posao. Jedina žena u grupi muškaraca.
Konačno sam mogala poslati svoje nacrte urednicima. Bilo je 17 sati, sunce je poluzašlo. Nebo se ispunilo crveno-narandžastim zracima.
Bila sam gladna jer nisam jela cijeli dan.
Vrativši se u prodavnicu falafela, uzela sam ostale uređaje koji su se punili. Vlasnikova majka je rekla da zna da sam iz grada Gaze, kako zbog odjeće tako i zbog hrabrosti da sjedim na ulici.
Vlasnik mi je rekao da se ne stidim i da slobodno uđem da koristim njihov internet.
Vazdušni napadi na pijaci u Rafahu
Na putu kući, 15-ak minuta od bolnice, čula sam tri snažne eksplozije. Potresli su trgovački kvart.
Sakrila sam se u prodavnici odjeće da izbjegnem gelere. Srce mi je iskakalo iz grudi.
Bila sam zajapurena i pokušala sam da se smirim.
Eksplozije su zapalile pijacu. Sivi dim se taložio na svakoj površini.
Nisam mogla vidjeti ništa van toga.
Kad se dim razišao, izašla sam napolje. Srušena je kuća pored prodavnice odjeće.
Čudom sam preživjela, samo nekoliko sekundi ranije i bila bih ubijena.
Ljudi oko mene su krvarili i prevezeni su u bolnice. Drugi su se okupili oko ruševina kuće i pokušavali da vide da li je neko živ.
Stigla sam kući, još živa. Ručala sam.
Otišla sam u krevet. Znala sam da će sljedeći dan biti isti kao i ovaj.
Khuloud Rabah Sulaiman je novinarka koja živi u Gazi.
The Electronic Intifada 3. januar 2024.
