U Zagrebu se sve rješava
Što je sigurno, sigurno, eno je i Lukašenko krenuo u projekt doživotnog imuniteta od krivičnog gonjenja. Zna čovjek šta je sve radio i kakvim procedurama takva (zlo)djela podliježu. To što na sličnim idejama udarnički zapinju i pojedine političke strukture na Balkanu nazovite podudarnošću političkih metoda i načina vladanja.
Ništa strašno. Ništa strašno u odnosu na ono šta bi se sve moglo ovdje desiti. Christian Schmidt ponovo je pohodio Zagreb i razgovarao (neki tvrde pregovarao) s Andrejem Plenkovićem. Ni Schmidt osobno ni OHR kao njegov birokratski aparat nemaju odgovor na tvrdnju, odnosno optužbu da se češće sastaje s hrvatskim premijerom nego s domaćim političarima.
Ruku na srce, nedostatak dijaloga s lokalnim sagovornicima tek je pedesetpostotna odgovornost visokog predstavnika. Jer, u polovinu države ne smije ni da priviri, a kamoli da razgovara s nekim, a što se tiče Federacije BiH, odgovornost je potpuno na njegovoj strani pošto ga doslovno ne interesiraju argumenti jedine trećine političara nad kojom ima neku nadležnost.
To s visokim predstavnicima odavno je tužna priča. Otužnost je počela još za vrijeme Christiana Schwarza-Schillinga, nastavilo se u punom kapacitetu tokom mandata Valentina Inzka, da bi u eri Schmidta poprimilo karikaturalne, ali nimalo bezazlene forme. Ponovimo još jednom ono što je na portalu koji čitate napisano više puta – Christian Schmidt ima ingerencije doslovno na centralnoj trećini Bosne i Hercegovine i daleko od toga da visoki predstavnici osobno snose svu odgovornost za maligne procese koji se razvijaju. Njih bi se prije moglo upitati zašto dozvoljavaju specifičnu vrstu personalne bruke, da fingiraju funkciju koja je odavno izgubila moć i ima samo parcijalne i formalne, odnosno ukrasne, ne i suštinske nadležnosti.
To koliko se OHR izašta pita najvidljivije je na procesu otcjepljenja koji inicira i uspješno provodi Milorad Dodik.
Proces otcjepljenja
Posljednjih mjeseci popularna je floskula da Milorad Dodik otcjepljenjem maše samo kako bi utvrdio pregovaračku poziciju i natjerao međunarodni faktor da igra onako kako on svira. Nije da u tome nema istine, naprotiv, ali iza pojavnih sfera političkih igara krije se dublji sloj odluka, poteza i značenja. Najlakše ćemo ih objasniti ovako: ako eventualno dođe do otcjepljenja Republike Srpske, ono neće biti rezultat jednog čina, jer se ovdje radi o dugotrajnom političkom procesu koji je davno počeo i koji je tako duboko pustio korijene da RS već godinama ne pripada ni pravnom ni državnom sistemu Bosne i Hercegovine. Odavno je to zasebna politička jedinica s mnogim državnim obilježjima. Institucionalnog odgovora na prjetnje nema. Dodik od svega što znači država prihvata i obilato koristi samo ministarstvo finansija. Osim toga, jake političke ličnosti koja bi se znalački i nepokolebljivo suprotstavila pomenutom procesu niti je bilo u eri SDA, niti je ima danas, u doba Trojke. Folklorni otpor koji pružaju Ramo Isak ili Zukan Helez više je pojava iz oblasti političkog sitcoma, nego djelovanje iza kojeg stoje ozbiljne snage i razrađen sistem.
Narasle strahove najlakše je objasniti na primjeru jedne rečenice državnog ministra Edina Forte. Odgovarajući na novinarsko pitanje o zahtjevu za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda Forto kaže, citiramo po sjećanju: (S obzirom na aktuelne nasrtaje na Bosnu i Hercegovinu), možda u ovom trenutka ne bi bilo dobro da se donese takva odluka. Možda ne bi bilo dobro. Obratite pažnju na kolebljivi jezik koji jedna od vodećih ličnosti aktuelne državne vlasti suprotstavlja agresivnom vokabularu Milorada Dodika i njegovih saradnika.
Kada se suoče evidentna neodlučnost probosanskih snaga i nepokolebljivi imperativ separatističkih grupacija, ne pitajte šta vaša država može uraditi za vas, nego pakujte kofere i put pod noge.
Futura radi.
A ako uprkos svemu mislite da ste u dobrim rukama, onda ništa…
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja
