Kada smo nedavno predstavili donekle pesimističnu interpretaciju rezultata istraživanja o interakciji mladih u Bosni i Hercegovini s medijima, koje je pokazalo da mladi medije koriste površno, trivijalno, bez cilja i svrhe, izazvalo je to pažnju stručne, ali i šire javnosti. Taj interes u svakom je slučaju ohrabrujući, budući da pokazuje da smo kao pojedinci i kao društvo zainteresovani za to da sagledamo i naučimo kako to nove generacije vide, razumiju i upotrebljavaju klasične medije, ali i nove, digitalne tehnologije, alate i platforme koje su im stalno dostupne. No, pažljivi i ozbiljni čitatelji te analize ukazali su na jedan njen ozbiljan nedostatak, a koji se odnosi na gotovo uobičajenu „bolest“ naučnih interpretacija u nas: opće detektiranje stanja, na osnovu dobivenih pokazatelja/rezultata istraživanja, ali bez ozbiljnijih preporuka kako detektovano stanje promijeniti. Stoga će ovaj članak pokušati odgovoriti na pitanje: ako smo, dakle, naučili kako mladi koriste medije i ako smo iz naučenog uvidjeli da to nije dobro, šta (nam) je činiti? Ili, drugim riječima: rekli smo da se Generacija Z u Bosni i Hercegovini gotovo utapa u talasu online medija koji ih je zapljusnuo, pa pokušajmo da im dobacimo pojas za spašavanje.

Medijska se pismenost u posljednje vrijeme predlaže kao taj pojas za spašavanje, kao univerzalni „lijek“ za sve „bolesti“ nekvalitetne interakcije s medijima, no šta ona konkretno znači? Primijenimo li neke od njenih postulata na uočene korisničke navike mladih u BiH, možda bismo mogli doći do nekih konkretnijih sugestija kako razvijati medijske kompetencije mladih, njihovo kritičko razmišljanje u interakciji s medijima, ali i razmišljanje uopće.

Navika 1: Mladi malo i rijetko čitaju knjige

Na upit koliko često čitaju knjige – 18,6% mladih odgovorilo je sa „nikada“.

Šta (nam) je činiti? Jedan od podataka iz istraživanja, a koji je prošao bez ozbiljnije analize, potencijalno ukazuje i na jedno od rješenja problema ignorisanja knjiga među mladim generacijama. Naime, pokazalo se da mladi žive u domaćinstvima koja u prosjeku imaju tri knjige. To što porodice imaju toliko knjiga da im za njih ne da ne treba polica nego ni veća kutija, zapravo, ukazuje na korijen problema – čitanje se ne njeguje kod kuće, odnosno, mladi nemaju od koga „prepisati“ naviku čitanja. Prvi nam je, dakle, zadatak učiniti knjige dostupn(ij)im mladima, što mogu učiniti obrazovne ustanove tako što će svojim učenicima poklanjati knjige, godišnje članarine za gradsku biblioteku ili (ako žele ići ukorak s vremenom i imaju materijalnih uslova za to) digitalne, odnosno e-čitače. Nadalje, u Evropi su se vrlo uspješnim pokazali projekti „pokretnih biblioteka“ – vozila koja knjige dostavljaju u manja mjesta udaljena od gradskih središta u kojima nema biblioteka, kako bi djeci i mladima novi naslovi bili dostupni, pa zašto ih ne pokušati i kod nas? No, potrebno je, očigledno, raditi i s roditeljima, odnosno, kroz roditeljske sastanke, vijeća roditelja itd. podsticati ih na vraćanje čitanja u kućne, porodične rituale.

Navika 2: Igranje videoigara je manje popularno od gledanja TV-a

Pasivan način provođenja slobodnog vremena uz zabavne programe na TV-u ili gledanje filmova, kako je pokazalo istraživanje, dominantan je način interakcije s medijima za mlade u BiH.

Šta (nam) je činiti? Prije svega, podsticati aktivno provođenje slobodnog vremena. Očigledno je da čak i aktivnosti mladih poput igranja videoigara nisu više privlačne i da mladi preferiraju gledanje reality programa, filmova ili čak gledanje gamera kako igraju videoigre. No, da bi aktivno provodili slobodno vrijeme, mladi moraju imati neke preduslove. To se, prije svega, odnosi na osnivanje kreativnih centara za mlade u manjim zajednicama, koji jesu investicija, ali su i obaveza lokalnih vlasti. Ti kreativni centri mogli bi biti vezani i za medijske, odnosno, IT tehnologije, a u njima bi mladi dobili priliku ne samo da kvalitetno provode slobodno vrijeme već i da razvijaju svoje digitalne kompetencije. U nekim ne mnogo bogatijim zemljama od BiH poput, recimo, Armenije ovakvi IT kreativni centri otvaraju se kroz saradnju IT kompanija i lokalnih vlasti ili kroz javno-privatno partnerstvo, s ciljem da se posebno mladima iz deprivilegovanih zajednica omogući kvalitetno provođenje slobodnog vremena i stjecanje novomedijskih vještina kroz zabavu.

Navika 3: Mladi ljudi su stalno online, ali ne znaju kako vrijeme provedeno online kvalitetno ispuniti

Mladi ljudi, pokazalo je to ovo ali i ranija istraživanja, gotovo više uopće ne mogu procijeniti koliko vremena provode na internetu, jer su stalno prisutni i u virtualnom koliko i u stvarnom svijetu. Online prostor je mladima, zapravo, prostor društvenih mreža koje koriste za stalno pregledavanje sadržaja koje su objavili drugi mladi,  gotovo po inerciji „listajući“ svoje news feedove kako bi „prekratili vrijeme“, odnosno, besciljno lutajući u ovom prostoru.

Šta (nam) je činiti? Jedan od „recepata“ može biti takozvana medijska dijeta – pokušaj da se  kod mladih osvijesti činjenica koliko vremena i na koji način provode online. U zemljama okruženja dosta se uspješnim pokazao projekt Deset dana bez ekrana, usmjeren upravo na to da kod mladih razvije jedan drugačiji ugao gledanja na način provođenja vremena uz online medije i kod njih osvijesti upravo ova besciljnost lutanja društvenim mrežama na koju potroše slobodno vrijeme. Nešto slično moglo bi se provoditi i kao nastavna ili vannastavna aktivnost u našim obrazovnim ustanovama, od najranije dobi.

Također, kreiranje community medija, tj. online medija putem kojih bi mladi pisali o mladima i za mlade, moglo bi biti jedan od načina kako potaknuti mlade da vrijeme provedeno online ne koriste u besciljnom lutanju, nego da budu usmjereni na neke njihovim interesima i korisničkim navikama prilagođene medije u kojima i sami mogu (su)kreirati sadržaje. Eto zadatka za omladinski NVO sektor, koji, istina, ima neke slične platforme, no potrebno ih je svakako unapređivati, promovirati među mladima i vremenom učiniti nezaobilaznom adresom za najveći broj mladih kada su online.

Navika 4: Mladi ne traže vijesti, oni žele da budu vijest

Mladi ne žele vijesti i informacije na osnovu kojih bi diskutovali o bitnim temama, oni žele da za svoje pratitelje na društvenim mrežama oni budu vijest. Ne mare pri tom previše za svoju privatnost i podatke koje čine javno dostupnim i nisu zabrinuti za to da društvene mreže dijele njihove privatne podatke.

Šta (nam) je činiti? Pored kontrole vremena i osvještavanja svrhe i cilja korištenja online medija kod mladih, pored kreiranja kvalitetnih sadržaja za mlade u online prostoru, izuzetno je važno i razbijanje stereotipa kod mladih da narcisoidno (što ekstremnije) ponašanje na društvenim mrežama donosi poznatost, pratitelje, a posljedično i slavu i novac. Upravo u ovom kontekstu digitalna medijska pismenost i podsticanje kritičkog razmišljanja o instant „YouTube uspjehu“ dobiva na važnosti. Drugim riječima, baš kao što svako ko je jednom uzeo loptu u ruke nije postao Messi ili Ronaldo, tako ni niz besmislenih videozapisa podijeljenih sa svima neće od mlade osobe učiniti svjetski poznatog i basnoslovno bogatog  YouTubera, a i ako se nekima posreći, vrlo je važno da zna šta s tom brzo stečenom slavom dobiva i/ili gubi i kako je može iskoristiti za sebe i druge. Nisu, naravno, YouTuberi jedini uzori mladima, ali to sve više postaju i stoga će baš ovom fenomenu ubuduće trebati posvetiti više interesa i pažnje u pokušaju da nađemo metode kako da YouTube kulturu učinimo kvalitetnom i svrsishodnom za mlade, odnosno da prevaziđemo problem kulta amatera i kulture narcisoidnosti, koji je još prije 12 godina kao veliku opasnost savremenog doba opisao Andrew Keen. Za posljedicu tog kulta amatera zasad imamo činjenicu da su mladi korisnici online medija sve više „podinformisani“ (under-informed), žive u eho komorama u kojima diskutuju samo s istomišljenicima i samo o temama koje ih usko zanimaju, in i cool je biti što nametljiviji u online prostoru, a ne nešto znati ili imati neku vještinu, pa je upravo vraćanje vrijednosti znanja ključni izazov.

Sve navedene preporuke samo su početne teze za razmišljanje i diskusiju o tome kako mijenjati uočene negativne trendove u korištenju klasičnih i online medija kod mladih u BiH. No, ono što je ključno je, zapravo, stalno i iznova razmišljati o tome kako kroz formalno i neformalno obrazovanje razvijati digitalnu pismenost kao metakompetenciju, koja ih čini odgovornim, kreativnim i uspješnim korisnicima online medija, multitaskerima koji znaju kako hand-holding tehnologije koje su im stalno na raspolaganju učiniti svojim slugama, a ne svojim gospodarima. Samo digitalno pismeni misleći mladi ljudi mogu se smatrati Generacijom Z u najboljem značenju tog pojma. Još uvijek nije kasno da se kroz porodicu, obrazovni sistem, lokalne zajednice i rad s mladima takve Generacije Z odgajaju i u BiH.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja