Ništa od sidrenja

“Samo snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces jamči mir, sigurnost i stabilnost u ovom dijelu svijeta”, izjavio je hrvatski premijer Andrej Plenković u četvrtak, 16. studenoga, na zajedničkoj konferenciji za novinare s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom u Zagrebu. Njome je Plenković komentirao izjavu ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, koji je istog dana upozorio kako će Rusija isprovocirati rat na Balkanu: “Ako partneri sada ništa ne poduzmu, opet će doći do eksplozija, i opet. To nije novost. Rusija će se pobrinuti da jedna balkanska zemlja zarati s drugom”, kazao je Zelenski.

“Snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces.” Što, zapravo, znači ta Plenkovićeva rečenica? Gotovo su tri desetljeća od rata, a susjedne države još nisu “snažno usidrene” u europski proces. Štoviše, neke od njega plove sve dalje, da slijedimo banalnu metaforu: Srbija, na primjer, gdje ankete, a sve više i službena politika, kontinuirano, već nekoliko godina, pokazuju odmak javnosti od EU prema Rusiji, Kini, zemljama južne Amerike… Isto je i s Crnom Gorom, ništa manje i s Bosnom i Hercegovinom – tu djeluje ista ideologija, crtaju se granice “srpskog svijeta”. Ali, ništa: europski dužnosnici, uključujući sad i Plenkovića, ponavljaju spokojno svoju lekciju za pospane: “Snažno sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces…”

A samo četiri dana ranije, Milorad Dodik opalio je takvu zvučnu pljusku tom Plenkovićevu “snažnom sidrenju u europski proces”, da samo političkim debelokošcima poput hrvatskog premijera zbog nje nisu zabridjeli obrazi. Dodik je, naime, ponudio intervju zagrebačkom tjedniku Nacional – uglednim novinama u članici EU – i u njemu, ne trepnuvši okom, iznio programatski plan otcjepljenja Republike Srpske, pritom uvjeren kako ima podršku – i Hrvatske! Štoviše, Dodik je samome sebi dopustio da proglasi propast cijeloga zapadnog koncepta europeizacije Bosne i Hercegovine, koji Bosnu već tridesetak godina pokušava “snažno usidriti u europski proces”… O tim Dodikovim izjavama, hotimice ili ne, Plenković u zajedničkoj izjavi s Michelom nije, zanimljivo, rekao ni riječi, premda jest spominjao i Moldovu, i Gruziju, i Ukrajinu, i Banjsku, i Kosovo… Pitamo: zašto nije?

Dodik je u intervjuu samoga sebe prikazao kao svojevrsnog zagovornika hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini. “Mi predlažemo da se vratimo na izvorni Dayton, ali ta se opcija ne razmatra ni na koji način. Jedina opcija koju vidimo s druge strane je dominacija i supremacija i unitarizacija Bosne i Hercegovine. I to najbolje vidimo na hrvatskom narodu. Zato mi razumijemo političku poziciju hrvatskog naroda ovdje u Bosni i Hercegovini i zato smatramo da trebamo očuvati subjektivitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jer to čuva Bosnu i Hercegovinu kao zemlju triju konstitutivnih naroda.” Ne samo to: Dodik ne krije da žali za Herceg-Bosnom. “Najbolje bi bilo, ako se mene pita, ali mene se ne pita, da je još u vrijeme Daytona napravljena zasebna država Republika Srpska, Herceg-Bosna kao zasebna država i Bosna koja je okupljala Muslimane. Do tada, mi bismo ovdje napravili neki oblik koegzistencije, nitko se nikom ne bi miješao u njegove stvari i već bismo bili ozbiljan pretendent pred Europskom unijom. A kad me pitate što Hrvati misle o tome, oni nikad nisu odustali od onoga što se zove Herceg-Bosna. Da je to tako, dovoljno je pogledati kako se zovu pošta i elektroprivreda na prostoru kantona gdje su Hrvati većina. Zovu se Elektroprivreda Herceg-Bosne i Pošta Herceg-Bosne, je li tako? Znači, ako to nije poruka, ništa nije.”

Pa dobro, ako “samo snažno sidrenje u europski proces jamči mir, sigurnost i stabilnost”, ne bi li hrvatski premijer trebao reći koju o činjenici da nasljedovatelj i promicatelj politike Radovana Karadžića – “mirnim sredstvima”, dakako – samoga sebe predstavlja kao hrvatskog zagovornika u Bosni i Hercegovini? Jer, da ne bude zabune, Dodik ne odbacuje ama baš ništa iz politike svog ratnog prethodnika; kad prihvaća cilj, on prihvaća i sredstva: on je, kaže u Nacionalu, i danas uvjeren kako je “cijelo (ratno, op.a.) političko i vojno rukovodstvo Srba neopravdano procesuirano i osuđeno” pred Haškim sudom. “S druge strane, to ne vidimo kod Hrvata, pogotovo ne vidimo kod Muslimana, što govori da je netko tim sudom htio pisati povijest krivice o Srbima”. Haški sud, dakle, nije bio sud, nego politički kazamat Zapada da spriječi srpski altruizam Miloševića i Karadžića. I na takve Dodikove bestidnosti, od kojih se senzbilnijem čovjeku grči želudac, Plenković ne kaže ništa – on prepušta vlastitu zemlju verbalnoj korupciji velikosrpskog rušitelja Bosne.

A to nije sve. Dodik najavljuje: odluči li Visoki predstavnik – Schmidta zove “dekadentnom, nesređenom psihološkom ličnošću” – da se poljoprivredno zemljište vlasnički upiše na središnje vlasti BiH, Republika Srpska proglasit će otcjepljenje. I? Što će se dogoditi? “Ništa”, kaže Dodik, “priznat će nas prijatelji, neprijatelji neće.” Pa dodaje: “Neki će čekati pa će nas priznati poslije, kao Hrvatska.” Hrvatska će priznati otcjepljenje Republike Srpske?! To Milorad Dodik izjavi, u zagrebačkom tjedniku, na vlastiti zahtjev – i svi hrvatski političari odšute, kao da se ništa nije dogodilo! Dodik najavljuje dalje, korak po korak: nakon što RS proglasi otcjepljenje, Predsjedništvo BiH bit će blokirano, i neće moći ništa odlučiti. “Ono ne može donijeti nikakvu odluku, preventivnu ili bilo kakvu, jer se odluke o vojnim pitanjima donose konsenzusom. Ako toga nema, onda ova dvojica (hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH, op.a.) ne mogu donijeti odluku o upotrebi vojske.” Štoviše: “Ta vojska odmah će se raspasti, bez obzira na to što je NATO drži, podijelit će se. I srpski ljudi napustit će tu vojsku, napustit će je oni koji rade u zajedničkim institucijama na nižim nivoima.”

No ovaj put, Srbi će biti lukaviji nego 1992: “Neće biti kao 1991. kada je Biljana Plavšić napustila Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović našao neke svoje Srbe, imenovao ih i rekao: evo Srba.” Ne, ovaj put ovako: “Formalno nećemo napuštati dok se stvar ne završi razgovorom i međusobnim priznanjem. Mi priznamo Federaciju, oni priznaju Republiku Srpsku ili mi priznamo Herceg-Bosnu i Bosnu i Hercegovinu, oni Republiku Srpsku, mislim da bi to bilo najbolje. Onda će se naši ljudi povući iz političkih tijela. Dakle, vjerojatno nam neće biti moguće odlaziti na te skupove, ali nećemo ih ni formalno napustiti.” Nitko im se neće moći suprotstaviti: “Mislite li vi da federalna policija može nešto napraviti prema nama?”, pita Dodik. “Ja mislim da ne. Prvo, ne vjerujem da bi Hrvati bili u toj strukturi koja bi nešto takvo napravila. Hrvati bi kao malo mudriji narod ovdje sačekali da se to sve raščisti i da njima padne Herceg-Bosna u ruke. To je nešto što oni prepoznaju. I mi nismo protiv toga. To je najbolje što se može desiti Hrvatima, još uvijek najbolje, dok ih Muslimani ne majoriziraju i ponize do kraja.”

Eto, tako uistinu izgleda Plenkovićevo “snažno sidrenje u europski proces”. Je li istina što govori Dodik? Hoće li Hrvatska uistinu priznati samostalnost Republike Srpske? Hoće li Hrvati u BiH uistinu napustiti federalnu policiju i zajedničku vojsku čim Dodik proglasi nezavisnost – a da će je progasiti sam najavljuje već godinama, pa treba odbaciti jalove nade kako su to samo njegove prazne prijetnje. Zašto Andrej Plenković o tome ne govori ništa? Propada li Hrvatska još jednom u najgore izdanje sebe same, u reprizu užasne 1993. godine? Ili je još i gore? Propada li, naime, ovaj put, zajedno s njom i dobar dio Europe? Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” – kako ga on shvaća – Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića. (Boris Pavelić, Tačno.net)

Tonino Picula: Svaka podrška Dodiku iz Hrvatske je opasna

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je nedavno mišljenje o otvaranju pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Kako Vi gledate na stav Komisije u vezi BiH?

PICULA: Otpora početku pregovora o članstvu BiH u EU nema u Europskom parlamentu. Stanovita skepsa postoji u Europskoj komisiji, ali je prava suzdržanost, da ne kažem protivljenje, prisutna u dijelu Europskog vijeća. Ursula von der Leyen je, npr., u ovogodišnjem govoru o stanju Unije u Parlamentu rekla da vidi EU s više od 30 članica, ali zagovara svojevrsni due diligence prije proširenja. Dakle, na djelu je paradoks; preporučuje se otvaranje pregovora sa zemljama koje su ili u ratu (Ukrajina), ili ne kontroliraju cijeli državni teritorij (Moldavija), a oklijeva napraviti isto za zemlju koja nema tih ograničenja. Ostaje otvoreno pitanje zašto je nakon primjetnih pohvala vlastima BiH zbog dijela posla urađenom nakon izbora uslijedila tek uvjetovana podrška početku pregovora? Ovakav stav Komisije morao bi na odgovorne u BiH djelovati stimulativno, a ne inhibirajuće.

U izvještaju Europske komisije (EK) se ističu i problematični, protuustavni potezi koje povlači Republika Srpska tj. Milorad Dodik. Vjerujete li Vi da će Dodik doista dozvoliti da se ispuni traženih 14 mjera koje su uvjet za preporuku EK na proljeće sljedeće godine o početku pregovora s BiH?

PICULA: OHR i Christian Schmidt opisuju stanje u zemlji sa većom zabrinutošću nego EK. Dodik je trajnim nalogom zadužio samog sebe da pokuša ubiti svaki optimizam o napretku BiH na europskom putu koji se pojavi s vremena na vrijeme. U BiH će, nakon izvještaja o stanju u zemlji, vjerojatno jačati ucjenjivački potencijali različitih veto skupina na političkoj sceni, među kojima svakako prednjači Dodik i njemu slični.

Ali treba reći i da povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi npr. u predstavljanju ovogodišnjeg paketa o proširenju na vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta nije se ni jednom riječi referirao na Dodikovu ulogu u destrukciji BiH.

BiH u posljednje vrijeme bilježi neke pomake, ali istodobno vidimo izrazito retrogradne procese u Republici Srpskoj gdje se, između ostalog, kriminaliziraju mediji i nevladine organizacije i odbija ingerencija najviših sudskih instanci u zemlji. Konačno, kako Dodik zamišlja “odlučivanje bez stranaca”? Pa pregovori o članstvu u EU su također vrlo zahtjevni pregovori baš sa strancima o dalekosežnim reformama koji gotovo temeljito mijenjaju državu. Naravno da mu to nije u interesu.

Kako gledate na mnogima iznenađujuće i zazorne bliske odnose između Dodika i predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića? Jesu li oni na štetu ili na korist BiH?

PICULA: Svaka politička podrška čovjeku koji BiH javno opisuje kao privremeno “moranje” za srpski narod i koji nakon svih ratova, stradavanja i razaranja zaziva ujedinjenje svih teritorija gdje žive Srbi je neprihvatljiva i opasna. Ne može se sintetizirati podrška cjelovitosti BiH i njenom europskom putu, a solidariziranje s političarem koji je personifikacija njenog negiranja. Takva politička legura je neodrživa, ali puno govori o političkim afinitetima. (Tonino Picula, Valter portal, razgovarao Gordan Duhaček)

Kalkulanti

Čekaju se izbori u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Laburisti u Britaniji vide se kao gotovo sigurni pobednici na parlamentarnim izborima u Britaniji. S druge strane, Biden prema najnovijem istraživanju raspoloženja javnog mnjenja u Sjedinjenim Državama gotovo da nema šanse da pobedi Trumpa. U proteklim danima, pak, ipak se ljuljaju i izgledi britanskih laburista. I jednima i drugima, i britanskim laburistima i američkim demokratama, leđa okreću dosadašnji njihovi manje-više sigurni glasači: progresivno orijentisani aktivisti i članovi manjinskih etničkih zajednica.

A sve zbog rata na Bliskom istoku. I predsednik laburista Keir Starmer i Biden čvrsto su stali iza Izraela u ratu protiv Hamasa, ratu dakle koji se pretvorio u etničko čišćenje ako ne baš i u istrebljenje Palestinaca. Raspoloženje demokratski nastrojenog javnog mnjenja u obe zemlje sve je više propalestinsko. U Britaniji, u Londonu, izuzetno je velik broj demonstranata na protestima protiv rata u Gazi. Donedavne pristalice laburista, pa i sami članovi stranke, javno negoduju protiv tobože uzdržanog stava laburista, a zapravo njihove podrške Izraelu, i najavljuju da neće glasati na parlamentarnim izborima.

Juče i prekjuče, američki državni sekretar Antony Blinken, kao i sam predsednik Biden, pokušavaju da pritisnu Izrael, odnosno samog Netanyahua da barem nakratko zaustavi bombardovanje Gaze kako bi se Palestincima doturila humanitarna pomoć, ako ne već i otvorio put da se bezbedno povuku iz ratne zone (mada, gde da se povuku, bombarduje se čitava Gaza). Moguće je da Blinken i Biden to rade iz ispravnih moralnih razloga, ali nema razloga da isključimo i mogućnost da je reč o pokušaju da se poboljša slika o američkoj administraciji pod Bidenom u očima američkih Arapa i muslimana pred predstojeće predsedničke izbore.

I laburisti u Britaniji preformulišu svoje stavove ne bi li ih učinili prihvatljivijim za svoje potencijalne birače, iskreno potresene stradanjem Palestinaca. Kao u Sjedinjenim Državama predsednički izbori, parlamentarni izbori u Britaniji biće za godinu dana. U Sjedinjenim Državama u decembru 2024, u Britaniji u januaru 2025. A trka se već sada ozbiljno trči i računa se svaki korak, svaka izjava, svaki gest. Dobro, istini za volju, i kriza na Bliskom istoku je bitna u globalnim razmerama, u toj meri da je uspela da potisne iz prvog plana takođe planetarno važan rat u Ukrajini. A kako stoje stvari kod nas?

Podsetimo se, na prošlim parlamentarnim izborima, iz 2022, rat u Ukrajini potopio je sve ostale teme. Što je išlo naruku isključivo režimu. Utoliko više što iz redova opozicije nije stigao nijedan suštinski drugačiji stav prema ratu u Ukrajini od zvaničnog stava tekućeg režima. Ali, nije to zato što ovde neko mari za sudbinu Ukrajinaca, ili Rusa, kad smo već kod toga. Ne, preko rata u Ukrajini projektovala se navodna briga za Kosovo. Odnos prema ratu u Ukrajini bio je u funkciji tobožnje zabrinutosti za Kosovo i (puste) želje da se ono vrati u Srbiju.

Tada se pokazalo, kao što se pokazuje i danas, da je takozvani narod u Srbiji mnogo manje podeljen nego što se o tome inače govori. Kosovo, Ukrajina… to su lakmus testovi. Oko tih pitanja Srbi su mnogo složniji nego što je bilo koji akter u političkom polju to spreman da prizna. U skladu s tim dobili smo i rezultate izbora.

Novi izbori su pred vratima, novi rat vodi se u relativno bliskom susedstvu, ali kao da su se stvari promenile. Rat u Ukrajini, i kako ga instrumentalizovati za vlastite sebične ciljeve, to je bila (jedina) tema u izbornoj kampanji iz 2022. Rat na Bliskom istoku kao da danas ne postoji za političare u Srbiji. U Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, na primer, videli smo: sve se trese zbog tog rata, a u Srbiji – sve je mirno. Mogli bismo pretpostaviti da je to zbog toga što tekući režim u ovoj sad kampanji po svaku cenu želi izbeći Kosovo kao temu, a zbog poraznog učinka u sramnom malom prljavom ratu u Banjskoj. Utisak je, izgubivši taj „rat“, Vučić je konačno izgubio privid da može „odbraniti“ Kosovo. Sve što bi se imalo reći o ratu na Bliskom istoku, moralo bi se projektovati na situaciju oko Kosova – tako mi posmatramo svet, uvek zagledani u sebe, nikada prema spolja. Pa se zato o tom ratu ćuti.

Ali, neka režim i ćuti; zašto ćuti opozicija? Imamo li mi, ako ne baš kao država, a onda kao kakva-takva (politička) zajednica neki stav prema sukobu između Izraela i Hamasa, odnosno prema masovnom ubijanju Palestinaca? A pre toga, imamo li šta da kažemo o zločinačkom smrtonosnom iživljavanju Hamasa nad žiteljima Izraela? Ili nas se, kao zajednicu, ništa od toga ne tiče?

Neko bi rekao, mali smo mi, nismo ni Britanija ni Sjedinjene Države, da bismo se pitali o tako krupnim stvarima kao što je rat na Bliskom istoku. Samo što nismo tako razmišljali kada je počeo rat u Ukrajini. Tada smo bili glasni, jer smo prepoznali svoj sebični interes u vezi s tim ratom. Zar sad ništa što nas se tiče ne možemo da vežemo za rat na Bliskom istoku? Stojimo po strani, tobože neutralni. Nema čak ni glasnih (pozitivnih ili negativnih, svejedno) reakcija na to što su izraelski košarkaški klubovi došli da svoje međunarodne utakmice igraju u Srbiji, istina za sad bez publike. Je l to dobro ili loše? Je l to znači da smo izabrali stranu? Ima li neko nešto o tome da kaže? U izbornoj kampanji ili van nje, kako god.

Čak i da nas ni na jedan konkretan način ne dotiče rat na Bliskom istoku, a nema načina da ne trpimo njegove posledice, bilo bi važno da se ovde o njemu javno govori. Ali, muk. Kao politička zajednica, mi smo odavno ostali bez moralnog kompasa. I uporno koristimo svaku priliku da to demonstriramo. (Dejan Ilić, Peščanik)