ALMEDIN ŠIŠIĆ: Uspon i pad Izetbegovića

Silovanje javnog prostora „Jebem ti javni prostor“. Antologijska je to rečenica koju je Huso Ćesir, predsjednik SDA Novi Grad, izgovorio nakon što ga je fotograf „Žurnala“ Adi Kebo upozorio da stoji na, je li, javnom prostoru i radi, je li, svoj posao: fotografiše. Ako bi 25 godina takozvane tranzicije trebalo sažeti u samo četiri riječi […]

ALMEDIN ŠIŠIĆ: Uspon i pad Izetbegovića

Silovanje javnog prostora

„Jebem ti javni prostor“. Antologijska je to rečenica koju je Huso Ćesir, predsjednik SDA Novi Grad, izgovorio nakon što ga je fotograf „Žurnala“ Adi Kebo upozorio da stoji na, je li, javnom prostoru i radi, je li, svoj posao: fotografiše.

Ako bi 25 godina takozvane tranzicije trebalo sažeti u samo četiri riječi to bi, bez sumnje, bile baš: „jebem ti javni prostor“.  Čitava je, naime, naša klasa „pobjednika tranzicije“, „bizmismena“ koji uživaju sudsku, političku, policijsku i svaku drugu zaštitu naših takozvanih država, nastala na zauzimanju, eksploataciji i privatizaciji javnog prostora – svih zamislivih javnih dobara, zapravo. Gdje su bili parkovi, tu su sada njihove zgrade. Gdje su bile fabrike, tu su sada njihova skladišta i, naravno, zgrade. Gdje su bila dvorišta škola, tu su sada njihovi parkinzi sa naplatnim rampama – i, naravno, zgrade sa stanovima za prodaju. Gdje su bile knjižare, tu su njihovi kafići. Gdje su bili sudovi i policija, tu su sada njihovi plaćenici ili tek miševi koje ima ko da nazove i naredi ko ne smije biti hapšen ili procesuiran. Sve je to nekad bilo javno, a sad je njihovo. I ono što je i dalje javno, koliko sutra biće njihovo. Stoga, kada danas stojiš na javnom prostoru, ti zapravo stojiš na njihovom sutrašnjem privatnom posjedu. Oni, prosto, vide dalje od nas. Stoga oni prema ideji javnog dobra mogu osjećati samo prezir. Stoga: „jebem ti javni prostor“. (Andrej Nikolaidis, Žurnal)

Botovi i stranačka glasila

Ono što može da proizvede jednako teške posljedice po društvo, u političko-medijskom ratu koji se očekuje, jeste najava obračunavanja bračnog para Izetbegović, njihovih poltrona, botova i stranačkih glasila (poznata imena i adrese), sa svima nama koje, zbog kritika njihovih politika i izvještavanja o aferama, smatraju odgovornim za vlastiti katastrofalni izborni uspjeh (interesantno je da uzrokom neuspjeha ne smatraju vlastite afere i kriminal).

Samo slijepi i navini mogu da pomisle da će im to proći i da u jednom takvom sukobu nemorala i plaćeništva, s jedne, odnosno profesionalizma, argumenata i podrške međunarodne zajednice i vladavine prava, s druge strane, mogu da pobijede. No, to je već njihov problem i onih koji će u tome da učestvuju.

S ove vremenske distance jasno je da se krug polako zatvara. Jedan je Izetbegović 1990. osnovao stranku, zamišljenu kao politički pokret nacionalnog osviještenja Bošnjaka na razvalinama socijalizma, drugi Izetbegović, usmjeren od vlastite supruge, taj pokret polako pretvara u društvo jednog lica sa naličjem (Sebijom Izetbegović), koji će se ili vrlo brzo reformisati s novim ljudima i politikama, ili se u doglednoj budućnosti urušiti sam od sebe. Kao kula od karata.

Uvjeren sam da slična sudbina, prije ili kasnije, očekuje i nekolikih prostalih autokrata, etnonacionalnih lidera koji su u javnosti sa Izetbegovićem godinama „mrski neprijatelji“, a van dometa kamera dobri prijatelji koji vole sjesti i uz dobar zalogaj smijati se našoj patnji i lošem životu na čijim temeljima unazada 20 godina oni žive nadrealno i u velikom luksuzu. (Inforadar)

Intelektualne tlapnje

Davno je pisac Mirko Kovač objavio knjigu „Elita gora od rulje“, ukazujući na odgovornost srpskih intelektualaca u kapilarnom trovanju naroda planom o „ubijanju“ Jugoslavije i teritorijalnom porobljavanju svih područja na kojima žive Srbi. Kovača odavno nema, ali su i dalje itekako živahne različite elitističke, intelektualne tlapnje, naročito u Bosni, posve razrovanoj i od ratnih posljedica neizliječenoj državi, teritoriju buktećeg nacionalizma, srpskog i hrvatskog, a onda, posljedično, i bošnjačkog. Tako se u društveni rakurs uvalio pojam „građanskog nacionalizma“, kao tobožnjeg pandana etničkim nacionalizmima.

Građanski se nacionalizam inače definira kao liberalni, slobodarski patriotizam koji nije utemeljen na ksenofobiji i nesnošljivosti prema drugim narodima, u njega su utkane patriotske ideje, uz slobodu i jednakost drugih naroda i poštivanje njihovih ljudskih prava. Etnički nacionalizam s druge strane temeljen je na zajednici, skučenom etnicitetu i isključivosti prema drugim narodima, a upravo taj potonji živi, djeluje i razara Bosnu. Utoliko strašenje građanskim nacionalizmom, skoro kao marksizmom ili razbludnim hipi pokretom, od strane nekih tamošnjih intelektualaca i manipuliranje tezom o važnosti isključivo etničkog identiteta, naročito hrvatskog, kao tobože najugroženijeg, zapinje nogu svakoj ideji uspostave BiH kao građanske države različitih naroda i kultura. A već samoj ideji građanske države, umjesto sadašnje nefunkcionalne, razdijeljene na fašističku Republiku Srpsku i hrvatski entitet pod jakim utjecajem hrvatskog nacionalizma, uz nezanemarivi muslimanski radikalizam, najviše se protive upravo oni koji su tek raspadom Jugoslavije prepoznali presudnu važnost svoga etniciteta, njegove tradicijske vrijednosti, od hrvatskih kraljeva Zvonimira, Trpimira i ostalih gulikoža do katoličkih ekspozitura po hrvatskim krajevima Bosne. Do tada, do tog značajnog otkrića svojih identitetskih korijena, bili su dobro ukotvljeni u jugoslavenske književne sinekure i raširenih krila letjeli iznad nacionalnih pripadnosti, bili su njihovim rječnikom kazano – građanski nacionalisti, pače jugoslavenski patrioti. (Heni Erceg, Mladina)

 Gde idemo?

Ali, pošto završi priču o zločinu, Žbanić ne zaustavlja film. Ako i jeste tri četvrtine filma rekonstrukcija zločina kroz perspektivu majke koja ne može da spasi decu (a to jeste univerzalna i potresna priča bez obzira na kojoj se etničkoj strani nađe potencijalni gledalac), poslednja četvrtina je pravo težište filma – kako se živi posle zločina ili pošto se zločin preživi? To jest, može li se uopšte živeti, pa još i zajednički (žrtve i zločinci)? Ako se prvi, veći deo filma obraća svima svojim univerzalnim temama, onda bi se za ovaj drugi deo moglo reći da mu je nameravani adresat upravo zajednica žrtava, ona dakle kojoj je film i posvećen. A poruka je… Žbanić poziva da se oprosti. A poziv artikuliše kroz religijsku simboliku zajednice iz čijih su redova zločinci. Malo kad naslov filma (ili knjige) tako moćno sažima smisao dela, kao što je to slučaj sa: „Quo vadis, Aida?“ (Dejan Ilić, Peščanik)

NAJBOLJA TEORIJA ZAVJERE: Bill Gates zabranio Cetinskog na Radio Dravi

ZEZNUTA stvar sa slobodom govora je to da prečesto morate pokazati minimum razumijevanja čak i za one koji iz usta ispaljuju najgrozomornije gluposti. No, čak i ako se ni najmanje ne slažete s njima, podržavate njihovo pravo da vas zabavljaju svojim intelektualnim akrobacijama.

Tony Cetinski ovih dana aktivno gnoji plodno tlo teorija zavjera svojim grumenčićima sranja o cjepivima, a to je naišlo na osudu, ali i potporu mnogih, uključujući i Ivana Pernara jer… Naravno da jest, ništa drugo ne bi imalo smisla.

I dok nije nemoguće da se prosječna osoba s vremena na vrijeme nađe u situaciji da dijeli mišljenje Ivana Pernara (svima nam se to dogodi), većini bi njegova podrška u prvom redu trebala poslužiti kao upozorenje da bismo svoj stav o određenoj temi trebali detaljnije analizirati i pokušati dokučiti kako je do tog poklapanja u stavovima došlo i što je pošlo po krivu.

Kad je Bill Gates došao po Tonyja Cetinskog, ja sam šutio

Međutim, Cetinski to nije učinio, a nedugo nakon njegovih izleta u šareni svijet vakcinacije, urednik jedne radio postaje odlučio je u eteru svog radija zabraniti emitiranje njegovih pjesama. Kako to i obično biva, to je samo potvrdilo njegove stavove da svijetom upravljaju mračne sile (čitaj: Bill Gates) koje ne dopuštaju nositeljima lampaša istine (čitaj: Tony Cetinski) da zrakama svjetla slobodnog razmišljanja obasjaju tamu u kojoj obitavaju svojevoljno slijepi. (Hrvoje Marjanović, Index,hr)

About The Author