Bez odgovora institucija i vlasti

DANAS je točno godinu dana od smrti Indexovog novinara Vladimira Matijanića. Nitko do sada, u ovih 365 dana, nije odgovarao za njegovu smrt iako je činjenica da je Matijanić umro nakon što je danima tražio pomoć splitskih liječnika, a Hitna pomoć ga je odbila odvesti u bolnicu.

Vladimir Matijanić umro je u petak, 5. kolovoza. Matijanić je imao Sjogrenov sindrom (autoimunu bolest veziva) i intersticijsku bolest pluća te se sumnjalo na još dvije autoimune bolesti. Obolio je i od covida.

U četiri dana ne samo da nije hospitaliziran nego nije dobio ni adekvatan zdravstveni pregled

Činjenica je da je Matijanić od utorka do petka tog kobnog tjedna tražio pomoć splitskih liječnika. U ta četiri dana ne samo da nije bio hospitaliziran nego nije dobio ni adekvatan zdravstveni pregled. Primljen je na Hitnom prijemu splitske Infektologije 2. kolovoza, kamo je došao sa simptomima covida, no otpušten je kući.

Dva dana kasnije, 4. i 5. kolovoza, na dan smrti, više je puta zvao splitsku Infektologiju i medicinskim djelatnicima izgovorio sve dijagnoze koje ima te im rekao da nema snage napraviti ni nekoliko koraka. “Javite se za pet dana ako ne bude bolje” i “pišajte u lonac pored kreveta”, savjeti su koje je, među ostalima, dobio od splitskih medicinskih djelatnika.

Matijanić je 5. kolovoza ekipu Hitne pomoći koja je došla u njegov dom na intervenciju tražio da ga hospitalizira, no ostavili su ga kod kuće. Objasnili su mu da ima “normalne simptome covida”. Isti tim Hitne pomoći došao je sat i pol kasnije te ga je neuspješno reanimirao i na kraju proglasio smrt.

Čeka se odluka DORH-a

Očekuje se odluka Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, u postupku koji se vodi protiv nepoznatih počinitelja, a zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela nesavjesnog liječenja Vladimira Matijanića.

>>Tužiteljstvo nakon gotovo 10 mjeseci skupilo sve dokaze u slučaju Matijanić

Naime, ovo Državno odvjetništvo je nakon gotovo deset mjeseci u lipnju prikupilo sav dokazni materijal.

“Trenutno je u tijeku razmatranje dokazne građe prikupljene u dosadašnjem tijeku postupka te donošenje meritorne državnoodvjetničke odluke”, stoji u službenom odgovoru koji smo dobili još u lipnju od Općinskog državnog odvjetništva u Splitu.

Dokazni materijal prikupljen je zaključno s mišljenjem Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ipak, naglasimo kako je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu još u studenom prošle godine imalo gotovo sve dokaze u slučaju Matijanić.

Do tada su imali inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske i Kliničkog bolničkog centra Split, izvješće Hrvatske komore medicinskih sestara, kao i Hrvatske liječničke komore te cjelokupnu potrebnu medicinsku dokumentaciju.

Od tog istog fakulteta u studenom je zatraženo novo multidisciplinarno medicinsko vještačenje. Ta vještačenja bila su gotova u veljači ove godine, no tada je krenula i administrativna zavrzlama između Odvjetništva u Splitu i Medicinskog fakulteta u Zagrebu koja je nedavno i okončana.

Odvjetništvo za sada nije preciziralo u kojem roku bi se mogla donijeti odluka o tome hoće ili neće pokrenuti proces protiv odgovornih za smrt novinara. Index ih je pitao u kojoj fazi je trenutno ovaj slučaj, ali nismo dobili odgovor.

(…)

“Poduzeli smo sve zakonski propisane radnje”

Uglavnom, pitali smo Ministarstvo smatraju li da su dani odgovori na sva ključna pitanja, ali i s obzirom na to da je Ministarstvo zdravstva uzimalo u obzir samo iskaze liječnika, bez ostalih svjedoka, smatraju li da su napravili bitan propust koji je utjecao na konačnu odluku da je zdravstveni sustav u slučaju Matijanića u potpunosti funkcionirao.

“Svakom pojedinom neželjenom događaju u zdravstvenom sustavu Samostalni sektor za inspekcije u zdravstvu pristupa u skladu sa svim zakonskim propisima i pravilima. Tako i u zdravstveno-inspekcijskom nadzoru vezanom za Vašeg preminulog kolegu Vladimira Matijanića, Samostalni sektor za inspekcije u zdravstvu poduzeo je sve zakonski propisane radnje kako bi se prikupile sve relevantne informacije o tijeku liječenja i postupanja s pacijentom na temelju kojih je stručnu ocjenu za to dalo Stručno povjerenstvo te je zaključak s nepravilnostima kao i svu dokumentaciju uputilo na nadležna tijela i institucije”, stoji u odgovoru Ministarstva zdravstva.

“Svi koji su sudjelovali u pružanju skrbi Matijaniću dali su izjavu”

“Konkretno, u pružanju zdravstvene skrbi gospodinu Matijaniću, obavljen je zdravstveno – inspekcijski nadzor Hitnog infektološkog prijema KBC-a Split, ordinacije obiteljske medicine pri Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, privatne specijalističke ordinacije interne medicine, reumatologije i kliničke imunologije te Hitne medicinske službe Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije.

Svi djelatnici navedenih ustanova, koji su sudjelovali u pružanju zdravstvene skrbi pacijentu Matijaniću, dali su svoju izjavu koju su vlastoručno i potpisali što čini sastavni dio zapisnika zdravstveno – inspekcijskog nadzora kojim se utvrđuju sve potrebne i relevantne činjenice.

Pravobraniteljica je navela devet grešaka Ministarstva

Inače, prije nešto više od mjesec dana pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter navela je devet ključnih grešaka Ministarstva zdravstva u postupku ispitivanja okolnosti smrti Vladimira Matijanića.

>>Pravobraniteljica utvrdila 9 ključnih grešaka Ministarstva oko Matijanićeve smrti

Ona je navela kako navodi liječnika nisu dodatno provjeravani, ali i da nisu uključeni svi izvori informacija vezano za slučaj Matijanić. Istaknula je i da nisu detaljnije istraženi razlozi navedenog neuzimanja terapije i necijepljenja te kako je izostala informacija o ulozi zdravstvenog sustava u neprovođenju svih pregleda.

“Ostalo je nejasno je li antivirusni lijek bio dostupan, odnosno pitanje je kako bi uopće Matijanić bio bolnički liječen antivirusnim lijekom s obzirom na to da on, prema očitovanju KBC-a Split, u tom razdoblju nije bio dostupan”, stoji u očitovanju pučke pravobraniteljice u kojem se dodaje da je, suprotno stavu KBC-a Split, Ministarstvo zdravstva navodilo kako je toga dana na raspolaganju bio lijek Ronapreve u količinama dostatnim za liječenje 820 pacijenata. (…) (Vedran Salvia, Index.hr)

Kako Rusi muče ukrajinske zarobljenike

Velik broj zatvorenika držanih u improviziranim pritvorskim centrima u južnoj Ukrajini pod ruskom okupacijom bio je mučen i seksualno zlostavljan, rekao je tim međunarodnih stručnjaka u srijedu u sažetku svojih najnovijih otkrića.

Mobile Justice Team, koji je osnovala međunarodna humanitarna pravna tkompanija Global Rights Compliance, sarađivao je s ukrajinskim tužiteljima za ratne zločine u regiji Herson otkako je vraćena u novembru nakon više od osam mjeseci pod kontrolom Rusije.

Ukrajinske vlasti razmatraju više od 97.000 izvještaja o ratnim zločinima i podigle su optužnice protiv 220 osumnjičenih pred domaćim sudovima. Visokopozicioniranim počiniteljima moglo bi se suditi na Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) u Haagu, koji je već tražio hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Kremlj je dosljedno poricao optužbe o ratnim zločinima u Ukrajini od strane snaga koje sudjeluju u “specijalnoj vojnoj operaciji” za koju kaže da je pokrenuta kako bi “denacificirala” svog susjeda i zaštitila Rusiju.

Posljednji izvještaj Mobile Justice Teama, koje su financirali Velika Britanija, Evropska unija i Sjedinjene Države, analiziralo je 320 slučajeva i iskaze svjedoka na 35 lokacija u regiji Herson.

Od pregledanih iskaza žrtava, “43 posto je eksplicitno spomenulo praksu mučenja u pritvorskim centrima, navodeći seksualno nasilje kao uobičajenu taktiku koju su im nametnuli ruski čuvari”, stoji u saopćenju.

U junu su ukrajinski tužitelji pokrenuli svoj prvi slučaj zbog navodne deportacije desetaka siročadi iz Hersona, optužujući ruskog političara i dvojicu osumnjičenih ukrajinskih saradnika za ratne zločine. Nisu odmah komentirali najnovija otkrića o mučenju.

Reuters je u januaru izvijestio o razmjerima navodnog mučenja u Hersonu. Ukrajinske vlasti su tada rekle da je oko 200 ljudi navodno ilegalno zatočeno. Preživjeli su rekli Reutersu o taktici, uključujući elektrošokove i gušenje.

“Pravi razmjeri ruskih ratnih zločina ostaju nepoznati”, rekla je Anna Mykytenko, viša pravna savjetnica u Global Rights Complianceu, o najnovijim otkrićima o mučenju.

“Ali ono što sa sigurnošću možemo reći jest da će psihološke posljedice ovih okrutnih zločina nad ukrajinskim narodom biti urezane u njihovim umovima godinama koje dolaze.”

Najmanje 36 žrtava s kojima su razgovarali tužitelji spomenulo je korištenje elektrošokova tokom ispitivanja, često genitalnog strujnog udara, kao i prijetnje genitalnim sakaćenjem. Jedna je žrtva bila prisiljena svjedočiti silovanju druge zatočenice, navodi se u izvještaju.

Utvrđeno je da su zarobljenici koji će najvjerovatnije biti podvrgnuti mučenju vojno osoblje, ali i policija, volonteri, aktivisti, vođe zajednice, medicinski radnici i učitelji. Utvrđeno je da su najčešće korištene tehnike mučenja bile gušenje, simulacija utapanja (tzv. waterboarding), teška premlaćivanja i prijetnje silovanjem.

Sve u svemu, dokazi iz oslobođenih pritvorskih centara “sugeriraju da Putinov plan za istrebljenje ukrajinskog identiteta uključuje niz zločina koji asociraju na genocid”, rekao je britanski advokat Wayne Jordash, koji je bio na čelu tima. (Klix, agencije)

Koliko su naučnici saglasni u vezi s klimatskim promjenama?

Ne može se poreći da naučnici vole rasprave. Ali kad je riječ o klimatskim promjenama, rasprave praktično nema: brojne studije otkrivaju da se više od 90 posto naučnika koji proučavaju klimu na Zemlji slažu da se ova planeta zagrijava i da su to zagrijavanje uzrokovali ljudi. […]

To je zapanjujući nivo konsenzusa među naučnicima s obzirom na kompetitivnu prirodu naučnih poduhvata, gdje još uvijek vladaju ogorčeni sporovi oko pitanja poput onog šta je ubilo dinosauruse.

Naučno suglasje o klimatskim promjenama datira od kasnih 1980-ih, kad je postalo jasno da je učinak zagrijavanja izazvanog ljudskim djelovanjem nadmašio nivo prirodne klimatske varijabilnosti. Do 1991. godine dvije trećine naučnika koji se bave zemljom i atmosferom izjavljuje u jednom ispitivanju da prihvata ideju antropogenog globalnog zagrijavanja. A do 1995. godine čak je i po konzervativnim stavovima poznati Međuvladin panel za klimatske promjene, koji povremeno provjerava stanje naučnih spoznaja, zaključio da „ dokazi sugeriraju da postoji primjetan ljudski učinak na globalnu klimu”.

Trenutno se više od 97 posto klimatologa [najnovija istraživanja bilježe da je broj porastao na 99,9%, izvor: Guardian, oktobar 2021. godine] slaže oko postojanja i uzroka klimatskih promjena (kao i gotovo 60 posto opšte populacije SAD-a).
Pa odakle nam onda ideja da još uvijek postoji rasprava o klimatskim promjenama?
Velik dio rasprava potiče iz koordiniranih marketinških kampanja kompanija i političara koji se protive klimatskim mjerama.

Obmanjujuće priče o tome kako su naučnici još uvijek neodlučni oko klimatskih promjena proturali su mnogi. […] Poznat je projekat peticije o globalnom zagrijavanju, kojim se vladu SAD-a poticalo da odbaci rani međunarodni klimatski sporazum Protokol iz Kyota (1997.). Peticija je proglasila da se klimatske promjene ne događaju i da, čak i da se događaju, ne bi bile loše za čovječanstvo. Od 1998. godine ju je potpisalo više od 30.000 ljudi sa znanstvenim titulama. No, gotovo 90 posto njih nije studiralo ništa što ima veze s naukom o Zemlji, atmosferi ili okolišu. […]

Nekoliko poznatih istraživača i dalje se protivi znanstvenom konsenzusu. Neki […] imaju veze s industrijom fosilnih goriva. Drugi nemaju, ali njihove tvrdnje nisu izdržale pod težinom dokaza. Najmanje jedan istaknuti skeptik, fizičar Richard Muller, promijenio je mišljenje nakon što je u sklopu projekta Berkeley Earth ponovo procijenio istorijske podatke o temperaturi. Nalazi njegovog tima u biti su potvrdili rezultate koje je namjeravao istražiti, te je završio čvrsto uvjeren da ovu planetu zagrijavaju ljudske aktivnosti. „Nazovite me preobraćenim skeptikom”, napisao je 2012. godine za Times u rubrici Op-Ed.[…]

Posljednja napomena o još uvijek otvorenim pitanjima: poricatelji ih često koriste kao dokaz neutemeljenosti nauke klimi. Međutim, u nauci otvorena pitanja ne podrazumijevaju nedostatak znanja. Nego pokazuju koliko je nešto dobro poznato. U slučaju klimatskih promjena, naučnici su pronašli niz mogućih budućih promjena temperature, padavina i drugih važnih varijabli. No kako će se situacija razvijati uveliko zavisi od toga kojom ćemo brzinom smanjiti emisije. No ta vrsta neodređenosti i otvorenosti ne potkopava sigurnost tvrdnji da su klimatske promjene stvarne i da ih uzrokuju ljudi.

Pitanje treće: Da li stvarno imamo klimatske podatke za samo 150 godina? Kako je to dovoljno za zaključke o stoljećima promjena?

Klima na Zemlji je inherentno promjenjiva. Neke godine su vruće, a druge hladne, neke decenije donose više uragana nego druge, neke drevne suše trajale su skoro cijelo stoljeće. Glacijalni ciklusi funkcionišu tokom mnogih milenija. Kako onda naučnici mogu pogledati podatke prikupljene u relativno kratkom vremenskom periodu i zaključiti da ljudi zagrijavaju planetu? Odgovor je to da nam raspoloživi podaci o temperaturi prikupljeni instrumentima govore mnogo, ali nisu jedino što imamo na raspolaganju.

Istorijski zapisi sežu do 1880-ih (a često i ranije), kad su ljudi počeli redovno mjeriti temperature na meteorološkim stanicama i na brodovima kojima su prelazili svjetske okeane. Ovi podaci pokazuju jasan trend zagrijavanja tokom 20. vijeka.

Neki su se pitali mogu li ti podaci biti iskrivljeni, recimo činjenicom da se neproporcionalan broj meteoroloških stanica nalazi oko gradova, koji su zbog takozvanog efekta urbanih toplinskih ostrva obično topliji od okolnih područja. Međutim, istraživači pri rekonstrukciji globalnih temperatura to redovno uzimaju u obzir.

Osim toga, zagrijavanje potvrđuju i nezavisni podaci poput satelitskih posmatranja, koja pokrivaju cijelu Zemlju, te drugi načini mjerenja promjena temperature.

Dosta se govorilo i o malim padovima i pauzama u trendu rasta temperature u posljednjih 150 godina. Ali to su samo rezultati prirodne klimatske varijabilnosti ili drugih ljudskih aktivnosti koje privremeno sprečavaju zagrijavanje staklenika.

Na primjer, sredinom 1900ih je globalno zagrijavanje na nekoliko decenija zaustavljeno unutrašnjom klimatskom dinamikom i zagađenjem koje je blokiralo svjetlo iz elektrana na ugalj. (Na kraju su rastući staklenički plinovi i zakoni o kontroli zagađenja doveli do ponovnog zagrijavanja Zemlje.)

Isto tako je takozvani prekid zagrijavanja iz 2000ih bio dijelom rezultat prirodne klimatske varijabilnosti koja je omogućila da više topline uđe u okean umjesto da zagrije atmosferu. Godine koje su uslijedile najtoplije su ikad zabilježene.

A može li ipak cijeli 20. vijek biti samo jedna velika prirodna klimatska oscilacija? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, možemo pregledati druge vrste podataka koji pružaju dužu perspektivu.

Da bi proširili obuhvat podataka o klimi, istraživači su koristili geološke zapise kao što su godovi drveća, jezgre leda, koralji i sedimenti koji čuvaju informacije o praistorijskoj klimi. Tako dobijena slika globalnih promjena temperature bazično je stoljećima vodoravna, a u posljednjih 150 godina se naglo okreće uvis. Decenijama je bila meta poricatelja klimatskih promjena. Ali je cijeli niz studija potvrdio da planeta nije bila ovako vruća najmanje 1.000 godina, a vjerovatno i duže.

(Julia Rosen; The New York Times; Riječ i djelo)