Smrću Charlesa Wattsa, bubnjara kultnih Rolling Stonesa, završilo je doba rock ‘n’ rolla. Iako nisu prvi rock bend koji se oprostio od svog člana, a Charlie nije čak niti prvi član od kojeg su se oprostili, ovo bi ipak mogao biti kraj jedne ere.
Ono što ih izdvaja među svim rock bendovima je dalekosežnost utjecaja i dugovječnost postojanja. Svojom su glazbom, ali i načinom života, obilježili popularnu kulturu druge polovice 20. stoljeća. Poput Coca-Cole, čija je boca, kažu marketinški stručnjaci, najprepoznatljiviji dizajn industrijskog proizvoda na svijetu (čak je i izraz “Coca-Cola” najkorišteniji nakon “OK”), podjednako bismo teško našli čovjeka koji nikad nije čuo za Micka i Keitha, vidio njihov logo usta s isplaženim jezikom (“Tongue and Lip Design”, John Pasche, 1971.) ili pjevušio hitove poput Paint it Black, Angie, Wild Horses, Out of time, Start Me Up, Sympathy For The Devil ili Satisfaction. Osnovani 1962., punih su se 59 godina nepokolebljivo opirali protoku vremena sjajnom glazbom, Jaggerovim prodornim glasom i neumornim kretnjama dvadesetogodišnjaka, zavidnim sviračkim umijećem Richardsa, Wattsa i Wooda te kontinuiranim koncertnim turnejama. Iako svi imaju tek koju godinu manje od osamdeset, i sada su na turneji “No Filter”, koja je započela još u septembru 2017. i koja bi, uz povremena odgađanja radi pandemije, trebala završiti u septembru ove godine. Za april 2022. su, pak, pripremali veliku proslavu 60. godišnjice izdavanjem novog albuma nakon pauze duge 17 godina. Međutim, nakon Charlieve smrti 24. augusta, slavlje više neće biti isto.
Smrt Briana Jonesa
Pedeset i dvije godine prije Charlieja, u julu 1969. u bazenu svoje kuće u Hartfieldu utopio se Brian Jones, osnivač i tadašnji vođa grupe, kompozitor i svirač mnogih instrumenata (gitare, sitra, marimbe, usne harmonike, klavijatura, saksofona). Dva dana nakon tragičnog događaja, Stonesi su se na koncertu u Hyde parku oprostili od Briana puštanjem nekoliko stotina bijelih leptira. A zatim su nastavili, Briana je zamijenio Mick Taylor. Tijekom godina grupu su napuštali glazbenici i na njihovo mjesto dolazili novi, samo su Charlie, Mick i Keith ostajali. “Da nije bilo Charlieja, ne bi bilo Stonesa”, konstatirao je davno Keith, vjerojatno u to doba ne razmišljajući kako bi mogao doći dan u kojem ga neće biti. Pa iako mediji nagađaju da bi ga mogao zamijeniti Steve Jordan, Keithov suradnik na samostalnim albumima, definitivno bez Charliea, kao i bez Micka ili Keitha, to više neće biti Stonesi. Zato je ovo kraj jednog benda, a time i epohe u kojoj je rock kultura oblikovala svijet.
Generacije mladih više ne slušaju rock, ali on ionako nikad nije bio tek glazbeni pravac. Iako ima vrhunskih virtuoza gitare poput Claptona, Hendrixa ili Richardsa, tu nije primarno umijeće sviranja instrumenta, nego gard.
Sad, na svojevrsnom kraju epohe, preostaje rezimirati nasljeđe rock generacije 60-ih i 70-ih. Istine radi, treba reći da je cijela priča počela još u pedesetima s beat generacijom američkih književnika Williama Burroughsa, Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga. A onda su počeli studentski nemiri i okupljanja mladih oko ideje pacifizma, kozmopolitskog osjećaja bratstva među ljudima, priznavanja ravnopravnosti raznolikih životnih stilova i odabira te želje za realizacijom otvorenog građanskog društva u zamjenu za nacionalne, u sebe zatvorene države. Činilo se da je protestima moguće svijet učiniti pravednijim, zaustaviti Vijetnamski rat, obesmisliti diskriminaciju žena, homoseksualaca ili Afroamerikanaca.
Pobuna protiv isključivosti
Pobuna protiv malograđanštine američkog stila života, bila je pobuna protiv isključivosti, nepristajanje na moralnu osudu svega što nije ukalupljeno u obrazac muško, bijelo, religiozno, heteroseksualno, patrijarhalno… Seksualnost je trebalo izbaviti iz nadzora državnih institucija i malograđanskog morala. Nošen sviješću o višedimenzionalnosti slobode, hippie pokret ruši jedan po jedan tabu. Promoviraju slobodnu ljubav, nose odjeću koja šalje poruku prezira prema manjku individualnosti i originalnosti klasičnog sivog odijela, dugu kosu, eksperimentiraju s halucinogenim drogama.
To je rezultiralo seksualnim oslobođenjem žene i relaksiranjem društveno nametnutih uloga: majke, submisivne supruge i domaćice koja živi da bi održavala moralnu čistoću i higijenu doma, ugađala suprugu i brinula o potomstvu. Uzdrmano je povjerenje u doživotnu trajnost braka, što je utjecalo na povećan broj razvoda i alternativnih obiteljskih zajednica poput izvanbračne ili homoseksualne. Umjesto građanskog braka hippiji žive u komunama gdje, ne mareći za razlike u boji kože, društvenom položaju i porijeklu te imovinskom statusu, prakticiraju slobodnu ljubav uz zajedničku brigu o potomstvu. Centar svijeta u to je vrijeme kvart San Francisca Haight-Ashbury u kojem se, kao i u New Yorku, okupljaju i homoseksualaci, održavaju se stonewallske demonstracije protiv policijske represije, a ubrzo i prve povorke ponosa. Pa iako borba za građanska prava jednaka onima što ih imaju heteroseksualci, niti pedeset godina kasnije nije završena, puno je učinjeno. U mnogim zemljama ljudi neheteroseksualne orijentacije (LGBTIQA+) danas uživaju ista prava u pogledu sklapanja braka ili ozakonjenja trajnog životnog partnerstva, udomljavanja i usvajanja djece i mirnog života bez izloženosti predrasudama i nasilju. Značajno je porasla svijest o neprihvatljivosti diskriminacije žena koje su, u zapadnom dijelu svijeta, uglavnom izborile ravnopravnost. Zlostavljanje životinja je u mnogim zemljama zakonom zabranjeno, vegetarijanski i veganski restorani postoje u svakom većem gradu, a suočavanjem s klimatskim zagađenjem počeli smo razmišljati i o našem odnosu prema biljkama (uglavnom šumama). Možda je najveće naslijeđe rock kulture ideja univerzalne slobode. Pa iako su mnogi i danas u lancima, sve je manje onih što ih ne pokušavaju zbaciti.
