Odmah na početku valja upozoriti cijenjene čitatelje da će uvredljivi komentari, kakve svakodnevno čitamo ispod tekstova pa i privatnih objava na društvenim mrežama, ovdje biti doslovno tj. necenzurirano navedeni, citirani onako kako su ih njihovi autori napisali, što uključuje psovke, prostote, prijetnje, ali (prilično očekivano) i pravopisne pogreške. Naime, da bi primjeri zaista bili ilustrativni u kontekstu pokušaja objašnjenja fenomena, dobro je da su eksplicitni.
Primjer prvi: “Kravo odvratna, želim ti da nađeš nekog ko če da te bar malo voli i jako dobro izjebe. Vjeruj mi, bit češ bolja osoba nego što si sada. A kada se to desi ja ču ti dozvoliti da mi ga popušiš” (autor: Dragan M.)
Primjer drugi: “U životu nemaš ni Kučeta ni mačeta, možda se sa psima jebeš jer vidim ko si i šta si za šaku lajkova toliko mržnje je neshvatljivo mrsss” (autor: Mile Š.)
Primjer treći: “Kujo smrdi li ti i Jasenovac na genocid ili manje smrdi od tvoje ubudjale i prazne pizdurine. Mrš kujo” (autor: Boran Đ.)
Primjer četvrti: “Jebeš li sta ili si nedojebana??? Samo seks te može spasiti od zlih misli jebaću te u usta” (autor: Darko)
Ženski rod
Iako je, zbog korištenja ženskog roda u direktnom obraćanju, odmah jasno kako su ovi komentari upućeni ženama, to bi bilo prepoznatljivo i da su formulirani rodno neutralnim izrazima. Radi se, naime, o tome da su uvrede i prijetnje ženama vrlo specifične i različite od onih namijenjenih muškarcima. U osnovi se svode na verbalno silovanje. Osim neslaganja sa sadržajem iznesenih stavova, već i sama činjenica da se žena usudila dirnuti u politiku, područje tradicionalno rezervirano isključivo za muškarce, mnogima je i više nego dovoljan povod za vrlo ostrašćeno iživljavanje. Dodatno se osjećaju isprovociranima neprihvatljivom predodžbom da bi žene možda mogle raspolagati složenijim misaonim sposobnostima te time ugroziti moć i društveno uvjetovanu poziciju muškaraca kao racionalnih bića, za razliku od emotivnih žena. Ovo verbalno silovanje uobičajeno se vrši na jedan od dva podjednako okrutna koliko i besmislena načina. Prvi ide u smjeru označavanja žene kao seksualno poželjnog, ali bezvrijednog objekta kojim muškarac, u ovom slučaju komentator, raspolaže na način da bi “kurva” trebala biti zahvalna na njegovom grandioznom i gigantskom spolovilu, kojim joj prijeti, uzdižući sebe na razinu mitskog omnipotentnog oploditelja. U varijaciji na istu temu ženi se naznačuje kako će, za svoje “neprihvatljive” riječi, biti kažnjena kolektivnim silovanjem. U oba je slučaja žena doživljena nemoćnom i podčinjenom, ali seksualno izazovnom. Drugom vrstom seksualiziranog komentara žena se pokušava obezvrijediti na način da se “pogreške” njenih stavova tumače kao posljedica nedovoljno čestih i/ili nedovoljno zadovoljavajućih seksualnih aktivnosti. U ovom se obrascu ženu više ne naziva “kurvom”, već “nedojebanom”, odvratnom “babuskarom” s kojom nitko ne želi seksualno općiti pa budući da kao žena nije realizirana, zbog tog je deficita neizbježno frustrirana, što se očituje i u njenom pisanju. Ova se vrsta komentara temelji na naivnoj pretpostavci kako je ženama iz zdravstveno-higijenskih razloga tj. da bi uopće mogle zdravo funkcionirati i razmišljati, neophodno da budu redovno seksualno zadovoljavane budući da im, u protivnom, hormoni pomućuju razum. Ta je teorija zapravo vrlo stara, prvi se put spominje još u drugom tisućljeću prije naše ere u egipatskim zapisima, obnavlja u antici, a definitivno oblikuje u viktorijansko doba kad se uvriježila pretpostavka kako su kod žena emocije toliko snažne da nadvladavaju krhki i za mišljenje nedovoljno obdaren razum. U to se vrijeme 19. stoljeća, uznemirenim ženama uobičajeno dijagnosticirala histerija, a kako se pretpostavljalo da je ovaj neurološki poremećaj povezan sa ženskim reproduktivnim organima, nazvan je po grčkoj riječi za maternicu (hystera). Pritom se mislilo da je karakterističan isključivo za žene te da nastaje uslijed neutaženog spolnog nagona ili seksualne represije pa se, u svrhu liječenja, savjetovala povećana seksualna aktivnost. Dakle, u obje vrste komentara žena je svedena na polusvjesno, nerazumno biće, sličnije životinji nego muškarcu, kojim upravlja seksualni nagon pa je za njeno zdravo funkcioniranje i pisanje prihvatljivih objava na društvenim mrežama neophodno seksualno zadovoljenje, makar ono bilo i u formi “ljekovitog” zlostavljanja.
Nepoželjna identifikacija
Kad je, pak, riječ o komentarima upućenim muškarcima, tu u pravilu nema prijetnji silovanjem budući da bi time komentator sebe odredio homoseksualnom osobom, što primitivnim nasilnicima ni u kom slučaju nije poželjna identifikacija. Također, tu nema niti teza da bi muškarčevi “pogrešni” stavovi proizlazili iz nedostatka njegovih seksualnih aktivnosti. Ovdje se uglavnom prijeti sačekušom, batinama ili čak ubojstvom, što je povezano s percepcijom da su najvažnija identitetska obilježja muškosti snaga i moć. Uvrede se tiču nacije, vjere, političkog opredjeljenja, mentalnih kapaciteta i slično pa se žrtvu naziva idiotom, četnikom, ustašom, balijom, svetosavcem, kretenom, genocidašem, komunjarom, autošovinistom, kompleksašem, jugonostalgičarom…
Primjer prvi: “Dabogda ga začuo u mračnom sokaku u tamnoj noći pa dođi tad da nam pričaš koliko si bio upišan, padon opušten” (autor: Čukun D. V.)
Primjer drugi: “I ti si na spisku. Čisto da znaš. Samo ću tebe da kidnapujem i mučim satima. Bombu ću vam tamo bačiti” (autor: Marko A.)
Primjer treći: “Doci ces ti smradu jalovi na penal majku ti jebem… A Djenerala ne uzimaj u ta pogana usta. I pazi se misu smrdljivi, penal je dosudjen!” (autor: Caruga S.)
Primjer četvrti: “Ja sam mrtav ozbiljan, ubiću te priviriiš li ikad u CG. Metak u glavu i pozdrav” (Marko A.)
Valjalo bi razmisliti o tome kako komentari koje pišemo, štošta govore o nama. Prije svega, pokazuju u kojoj mjeri smo pristojni, zatim jesmo li pismeni i koliko smo, u širem kontekstu, obrazovani. Iz njih se također može iščitati imamo li racionalan i razborit ili mahnito-ostrašćen pristup problemu o kojem raspravljamo. Na kraju krajeva, naši komentari više od ičeg drugog pokazuju stupanj tolerancije, strpljivosti i samokontrole te nepogrešivo ukazuju kako konceptualiziramo žene i muškarce. Ponekad je vidljivo da anonimnost, koju pruža virtualna komunikacija, može biti okidač vrlo dubokih ljudskih frustracija i mračnih psihičkih ponora. Tako komentar samo naizgled, vrlo tipizirano, govori nešto o osobi kojoj je upućen, a mnogo više o samim komentatorima pokazujući ih (u slučaju komentara poput prethodno navedenih), ljudima iznimno skromnih intelektualnih sposobnosti koje onemogućuju kvalitetniju artikulaciju nezadovoljstva pročitanim sadržajem. Sjetimo se toga svaki put u trenutku prije nego slanjem svog komentara, javnosti pošaljemo vlastitu sliku.