Pet zaključaka nakon grupne faze

1. Nikad kvalitetnije i izjednačenije prvenstvo

Otkako je 2016. godine završni turnir proširen sa 16 na 24 ekipe, uvijek bi se tu našla neka ekipa za koju bi se moglo reći kako je „zalutala na prvenstvo“ i čiji bi rezultati bili daleko ispred prosjeka. Tako, naprimjer, u Francuskoj 2016. godine Ukrajina u svojoj grupi nije uzela niti bod a u svakoj od preostalih pet grupa grupne faze posljednjeplasirana ekipa je imala samo jedan osvojeni bod. Četiri godine kasnije, čak su se dvije ekipe vratile kući bez bodova – Sjeverna Makedonija i Turska, a u pola grupa je pobjednik osvojio maksimalnih devet bodova (Italija, Belgija, Nizozemska).

Ove godine je samo Španjolska u svojoj grupi imala maksimalnih devet bodova, a nema niti jedne ekipe koja nije nekome „otkinula“ makar jedan bod. Škotska, Poljska, Albanija i Češka se vraćaju kući sa po jednim počasnim bodom, a koliko je turnir izjednačen govori i to da je po prvi put u historiji jedna ekipa ostala bez plasmana iako je u grupnoj fazi osvojila četiri boda! Bila je to Ukrajina koja je imala najgoru gol-razliku u grupi E u kojoj su svi imali po četiri boda, a sličan se rasplet mogao dogoditi i u grupi C da je Srbija kojim slučajem dala gol Englezima – u toj situaciji bi sve ekipe imale po tri boda, identičnu neutralnu gol razliku od 2:2, a o prolazu dalje bi odlučivali žuti kartoni.

2. Suđenje je iznad svih očekivanja

Kao rijetko koje drugo takmičenje, EURO 2024 protiče bez ikakvih sudačkih propusta vrijednih spomena. Naprotiv, suđenje je izvrsno, igra teče bez bespotrebnih sjeckanja, a pauze za odluke koje se donose pomoću VAR-a su puno kraće nego na posljednjem velikom nogometnom takmičenju, Mundijalu u Kataru, a o ligaškim utakmicama poput onih u Premiershipu da ni ne govorimo – na Euru ljudi već odigraju tri napada dok bi sudije u Engleskoj tek izvukle prvu liniju za procjenu ofsajda. I to pogrešno.

Zbog svega ovog nema ni onih suludih nadoknada vremena od po deset ili četrnaest minuta kakve smo gledali prije dvije godine, pa su vjerovatno u pravu oni – a svi znamo makar jednog takvog – koji ponavljaju da je europsko prvenstvo u svemu puno kvalitetnije i interesantnije od svjetskog. Spomenimo još i goal-line tehnologiju koja odavno funkcioniše besprijekorno, ali i onaj sjajan novi fazon koji bilježi dodire s loptom i predstavlja to poput EKG-a, a zbog čega je bez pogovora poništen onaj gol Lukakua Slovacima.

3. Euro na BHT je konačno gledljiv

Kritike na račun prijenosa i stručnih komentara su opće mjesto svakog velikog sportskog takmičenja, ali način na koji je BHT dočekao EURO 2024 ostavlja sve manje prostora za kritiku. Studio konačno izgleda moderno i ozbiljno, grafički prikaz statistika i taktičkih postavki je konačno na prihvatljivom nivou, partnerstvo sa SofaScore se sigurno isplati, a i stručni komentatori su daleko rječitiji i daleko manje oklijevaju da nam pokažu nešto od stručnosti zbog koje su pozvani u studio.

Sigurno je da nedostaje sporednih sadržaja, nekih stvari koje bi povećale interaktivnost i uključili gledatelje poput igara, reportaža ili dijela posvećenog Fantasy Footballu koji je zaludio dobar dio ljubitelja nogometa, ali to je nešto na čemu se može raditi u budućnosti. Ovaj Euro je za BHT sigurno korak naprijed i nadati se da će se to odraziti i na praćenje domaće lige u sezoni 2024/25.

4. Hej, Sloveni

Mršavi remi Hrvatske sa Australijom na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006., te ispadanje Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Češke i Poljske u grupnoj fazi tog turnira neponovljivi Ivica Osim je lakonski prokomentarisao u dvije riječi i referencu na nekadašnju himnu: „Hej, Sloveni.“ Naime, u Njemačkoj je tada nastupilo pet reprezentacija iz slavenskih država, a dalje je prošla jedino Ukrajina sa Ševčenkom u punoj snazi, te Tunisom i Saudijskom Arabijom kao protivnicima u grupnoj fazi.

Osimov komentar je aktuelan i na ovom Euru, budući da od sedam slavenskih reprezentacija samo dvije idu dalje, pri čemu nijedna plasman nije ostvarila direktno, odnosno zauzimajući jedno od prva dva mjesta u svojoj grupi. Slovačka i Slovenija idu dalje kao dvije od četiri najbolje trećeplasirane ekipe, a čak i u tom rankingu su iza Nizozemske i Gruzije.

U četiri od šest grupa najlošije plasirane su ekipe iz slavenskih zemalja (Srbija, Poljska, Ukrajina i Češka) i one se vraćaju kući zajedno sa Hrvatskom. Dakle, od osam ekipa koje nisu uspjele proći dalje, njih pet su istočnoevropske slavenske zemlje, što možda ukazuje na razliku u kvaliteti u odnosu na Zapad, ali sigurno i na razlike u organizaciji, disciplini, prioritetima, motivaciji i pristupu – svemu onome na što je Osim aludirao u svojoj čuvenoj replici „Hej, Sloveni“.

5. Balkane moj

Sve to na što je Ivica Osim mislio obično najviše dođe do izražaja kod naših balkanskih reprezentacija. Uzbuđenje i arogancija sa kojom zemlje Balkana odlaze na takmičenja jedino se mogu mjeriti sa razočarenjem i bijesom sa kojima se sa njih znaju vratiti. Ta razlika između želja i mogućnosti rađa frustraciju koja se onda ispoljava po stadionima na koje se dolazi sa nacionalističkim simbolima, gdje se skandiraju uvredljivi i necivilizovani pokliči, što se sve prenosi u barove i na ulice, tako da je nemoguće da balkanske ekipe osramote svoje zemlje više nego što to čine njihovi navijači. Zanimljivo, čak ni navijači Ukrajine u kojoj se ratuje na tribine nisu donijeli poruke i simbole kakve su u svijet poslali ratoborni Balkanci, uvijek spremni da uplatom kazni poboljšaju budžet UEFA-e.

Balkanski mentalitet se ogleda i u ponašanju nakon ispadanja, pa je tako hrvatskoj javnosti sada neznalica trener koji joj je donio najveće uspjehe, a kriv je i sudija koji je produžio utakmicu za osam minuta isto kao da je znao da Talijanima baš ta osma minuta treba za izjednačenje. Nije pomoglo ni što je isti sudija bez oklijevanja svirao penal za Hrvatsku i što je u toj istoj nadoknadi Hrvatska zamalo otišla na 2:0 i što je ista ta ekipa i protiv Albanije primila gol u zadnjoj minuti nadoknade…

S druge strane, po povratku u Beograd je selektor Srbije Dragan Stojković napao novinare, vrijeđajući ih kako su samo čekali neuspjeh da bi udarali, pljuvali i vrijeđali. Ovakav odnos prema vlastitoj javnosti koja bi sigurno bila daleko sretnija da je slavila prolazak u drugi krug je najplastičniji prikaz mentaliteta koja u svakom vidi dvije stvari: ili neprijatelja ili nekog na koga može svaliti krivicu za svoj neuspjeh. Bez promjene kulture u kojoj su svi neprijatelji i u kojoj je uvijek neko drugi kriv Balkan će čvrsto ostati tamo gdje jeste. (Objavi.ba)

Svakog mjeseca stotine nesretnih žena doziva u pomoć

Horor agresije, premlaćivanja i smrti hara Srbijom i postao je normalizovan kao osnovna potka naše zajednice. Ujedno je i napredovao, kako i treba u naprednjačkoj Srbiji – spustio se kao stanje duha među decu i mlade. Jednog dana, u vrlo skoroj budućnosti, sociolozi i istoričari daće sasvim jednostavnu dijagnozu Zeitgeista srpskog društva – nasilje kao vrhovna vrednost i uputstvo za život. Desila nam se „savršena oluja“ više društvenih faktora koji, kao u pozitivnoj povratnoj sprezi, hrane jedni druge i sinergijski pojačavaju međusobno dejstvo.

Moramo imati na umu da zločini koji su bili intenzivno medijski propraćeni, oni od kojih nam se ježi koža i diže kosa na glavi, jesu samo vrh ledenog brega užasnog nasilja, svakodnevno prisutnog u školama, partnerskim i bračnim zajednicama, kancelarijama, fabričkim halama, sportskim terenima i stadionima, prodavnicama, parkićima, ulicama. I više ne postoji starosna granica za umove napumpane divljaštvom. Primera je užasno mnogo. U nedavnoj noći u Urgentni centar dovezeno je deset žena, žrtava porodičnog nasilja; jedanaest femicida se dogodilo samo u ovoj polovini godine; mesečno stotine nesrećnih žena poziva u pomoć. Više od dvadesetoro maloletnika krenulo je putem bez povratka postavši ubice, i to samo za godinu dana. Učenici zlostavljaju i siluju svoje vršnjake u školama, međusobno se bodu noževima, a od skora premlaćuju i nastavnike. Kao da sve to nije dosta, roditelji se sada otvoreno i fizički obračunavaju sa nastavnicima, tj. prevazišli su verbalni pritisak koji je donedavno bio deo zaključivanja ocena. Privatni i javni govor prerasli su u okršaje i otvorene pretnje, a smirenost i obrazlaganje postali su znaci slabosti duha i potencijalno tela, jer tuča svakog trenutka može biti razrešenje konflikta.

Sama potreba da o tome pišemo i ponavljamo društvene dijagnoze donekle je znak da se i sami preispitujemo. Detektovala sam promene u sopstvenoj ličnosti koje su direktna posledica ovoga u čemu živimo. Uvek sam pravila jasnu razliku između prezira i mržnje. Prezir nije obična emocija već osećanje izraslo iz stava – svesno obrađenih činjenica, događaja i njihovih ružnih posledica koje je prouzrokovala neka ličnost. Mržnja je, s druge strane, emocija „iz stomaka“, razularena, nekontrolisana, sklona nesvesnom bujanju i iniciranju užasnih radnji. Mržnja je, dakle, animalna, a prezir je kognitivan. Najveći poraz ljudskosti osećate kada se prezir preobrati u mržnju, ili kada izgubite sposobnost da razlučite granicu između jednog i drugog. Temeljni greh naprednjačke Srbije, po mom mišljenju, jeste epidemijsko širenje mržnje, što je posledica ukidanja racionalnog elementa u javnom životu. Prostor ispražnjen od misli i svesti popunjava se primalnim emocijama. Pokušavam da se snađem u novonastaloj intrapsihičkoj situaciji nudeći sebi nekakav tautološki opis stanja – svesno obrađeni prezir prema izazivačima opštedruštvene mržnje doveo me je do mržnje koju inače smatram objektom svog ranijeg prezira. U takvoj logičkoj petlji možemo doći i do mržnje prema samom sebi, što bi bio konačni krah svakog racija. Zbog toga je valjda mentalno zdravo da racionalno analiziramo šta nam se desilo.

Jedan od uzroka našeg sveukupnog jada može se pronaći u svetlu prisilne „srpske sabornosti“, tj. „srBstva“ koje je pažljivo upakovano u oblandu antagonizama između društvenih elemenata, kako prema spolja tako i prema unutra, ali i između svesnog i nesvesnog u svakom pojedincu. Cilj svake delatnosti naprednjačke vlasti i njenog vođe Aleksandra Vučića jeste mobilizacija građana u predstavi Srbije kao permanentnog ratnog logora, gde se svakog trenutka iščekuje napad nepravovernih koji nas žele dokrajčiti, jednom za svagda. Glavna alatka u ovom poduhvatu svakako su mediji zaduženi za negovanje i produbljivanje veštački izazvane panike i strepnje za opstanak i posledični rast anksioznosti u svakoj sferi života.

Strategija vladanja kroz „trajno ratno stanje“ bila je karakteristična za Musolinijeve fašiste. Kao psihičku nagradu za devastirajući osećaj ugroženosti, kao nekakav vid mentalne kompenzacije, fašisti su nudili nacionalni ponos, a da bi ga dodatno nadogradili i u materijalnoj, a ne samo psihološkoj dimenziji, upustili su se u grandiozne investitorske projekte među kojima su stadioni zauzimali posebno mesto. Tu se građani mogu okupljati i slaviti pobede, sportske kao manje bitne, i nacionalne kao ekstremno važne. Svaki postupak Aleksandra Vučića prati autokratsko-fašističku proceduru ili recepturu. Noviteti su samo pojavni, kao na primer delfinarijum, ali suštinski nisu inovativni. Neko bi rekao i da sve ovo čudi u ambijentu XXI veka, premda smo izgubili dosta iluzija u pogledu neponovljivog toka istorije.

Život čoveka u neprekidnoj traumi i neizvesnosti rađa neurološki povišenu ekscitaciju i otežano sagledavanje realnosti. Iako većina nas može svesno obraditi realnost, prepoznati lažne informacije i shvatiti besmislenost, neumerenost ili kontradikciju izrečenog i urađenog, naš limbički sistem, tj. ako hoćete – podsvest – reagovaće anksiozno i burno i na najmanju neprijatnost koja je sastavni deo života. Neprekidno u odbrambenom stavu, u iščekivanju propasti, neprijateljstva, unapred pretpostavljajući ružnu radnju, prva reakcija je očekivano ishitrena i agresivna. Evolucija mozga i ponašanja svih životinja, uključujući čoveka, obezbedila je mogućnost da na opasnost reagujemo odbrambeno i povećamo šansu za svoj opstanak. Molekularna biologija objasnila je načine na koje različiti neurotransmiteri ili njihovi transporteri i receptori, tj. njihovi geni, reaguju na akutni stres i ispoljavaju svoje molekulske produkte i efekte. Građani Srbije nalaze se, međutim, u hroničnom stresu i posledičnoj neprekinutoj razdraženosti. Molekulski mehanizmi hroničnog stresa bitno su drugačiji od akutnih, nemaju biološko opravdanje opstanka, ali odražavaju posledicu kolektivne manipulacije kao intencije autoritarnog vladara.

Dodatnu individualnu tenziju izaziva osećaj neadekvatnosti za vreme u kom živimo. Dok se na televiziji promovišu bogataški, lepršavi i svetlucavi stilovi života, neopterećeni svakodnevicom, većina ljudi zaglibljena je u sopstveno siromaštvo i egzistencijalni horor. Osećaj poraza, u komparaciji sa televizijskom razbibrigom bogatih, pojačava „očinska“ grdnja velikog vladara koji poručuje da za bolje i nismo jer smo lenji neradnici, skloni zabušavanju i hvatanju zjala. Iskonstruisani ideali u vidu napumpanih lepotica, zadriglih biznismena, nabildovanih huligančića i sličnih spodoba, nedostižni za pristojne građane i građanke, rađaju frustracije i lomove ličnosti. U pokušajima da se dosegne nedostižno, radi se po dvanaest sati, po tri posla, nakon čega umor gasi svaku misao i sagledavanje realnosti. Umovi građana voze na leru, prepušteni gorivu elementarnih emocija. Za racionalne radnje potrebna je upotrebljiva svest koja je nezagađena ekstremnim umorom i iscrpljenošću.

Jasno je da „Aleksandrov recept vladanja“ predstavlja mešavinu fašističke društvene strategije i neoliberalnog trenda ekonomskog porobljavanja pojedinca. Za njega je to „win-win“ situacija jer osigurava vladavinu, kontroliše sludele građane, manje ili više nesvesne svoje uloge, a kroz njih porobljava i institucije i, konačno, materijalno i lukrativno profitira zajedno sa delom društva od kojeg je napravio saučesnike. Kada se podvuče crta, može se reći da sveukupna nesreća jeste gnojivo na kojem raste korov Vučićeve vlasti. Kako bi to ukratko rekla Naomi Klajn, parafraziraću, dezorijentisanost pojedinaca i čitavog društva najbolji je način da društvene procese i vladanje prilagodiš sebi. Nasilje i agresija su neizbežni nusprodukti, i to nam je istorija više puta pokazala.

Odavno smo uspostavili društvene dijagnoze. Sve nam je jasno. Uglavnom se (nesvesno) takmičimo u tome ko će bolje i veštije opisati našu tragediju. Tu potrebu, kao što rekoh, smatram terapeutskom. I ovaj tekst je samo jedan od prežvakanih uglova analize. Jedina poruka koju mogu poslati je nužnost da razumemo da, iako ljudi jesu racionalna i svesna bića, emocije i podsvest u ogromnoj meri upravljaju našim individualnim i društvenim životom. Iz toga sledi da emocije moramo ukalkulisati u pogonsko gorivo za promene i upotrebiti ih za izlazak iz dezorijentisanosti. Krčenje puta kroz zamršene osećaje beznađa, strepnje i agresije podrazumeva veliki potres kroz nastanak velike ideje, da ne kažem ideologije, koja ima ogromnu snagu okupljanja i nadanja. Politika, ako je usmerena na korenite promene, mora imati tu sliku pred sobom. Plašim se da pomeranje u malim koracima, kao što je mandat ovde, mandat onde, ne može biti način za pokretanje i buđenje nade, jer nije ni veliki gest niti poduhvat koji može uzdrmati duboko ukorenjeno beznađe. Zadatak je veliki, pa zato zahteva velika dela. (Biljana Stojković, Peščanik)

Zašto više volimo loše vijesti?

Portali s vijestima su upravo nepresušno vrelo katastrofa i svih mogućih nedaća. Ali korisnicima nikad nije dovoljna tek jedna vijest: postoji čak i termin za takvo listanje po portalima – Doomscrolling, listanje po smaku svijeta.

U osnovi, ta naša sklonost lošim vijestima je duboko ukorijenjena u našu psihu. Kritika više utječe na naše ponašanje i spoznaju nego pohvale, a isto vrijedi i za vijesti. „Naš mozak obrađuje negativne riječi brže, bolje i intenzivnije i to onda dovodi i do toga da ih bolje pamtimo“, kaže neuroznanstvenica Maren Urner.

To ima smisla – iz očišta evolucije: „U doba sabljozubih tigrova ili mamuta je primljeno upozorenje možda bila posljednja stvar koju smo još čuli“, kaže nam Urner.

A ti mamuti nam i danas više znače, tako da uporno tražimo neku moguću prijetnju. Što više loših vijesti primimo, to se osjećamo bolje pripremljeni.

Daj mi još, još, još…

Ali to je velika zabluda: upravo ta „priprema“ onda otvara nepresušno vrelo zamišljenih teorija zavjera, a i mediji i socijalne mreže računaju na tu našu ovisnost i listanje po lošim vijestima. S jedne strane osjećamo sreću što smo našli toliko vijesti koje nam se čine važnima – tu ima sličnosti s igrama na sreću i povlačenjem poluge na Jednorukom Jacku, ali ishod je zapravo upitan.

Jer praćenje vijesti koje nas opterećuju utječe na našu razinu hormona serotonina – a posljedica je osjećaj iscrpljenosti, unutrašnje napetosti, nadraženosti, potištenosti i smetnje u spavanju. Katastrofa i moguća prijetnja povećava i našu razinu kortizola i on je koristan za uobičajenu reakciju fight or flight – bori se ili bježi, a u oba slučaja je potrebna kratkotrajna tjelesna snaga. Ali pred ekranom je takva reakcija besmislena, nego nam tek stvara stres.

Zanimljivo je i svojedobno istraživanje koje su proveli psiholozi uz pomoć lista Huffington Post: jedna skupina ispitanika je svakog jutra dobila tri minute loših vijesti, a šest do osam sati kasnije je postojala 27% veća mogućnost kako će te osobe reći kako im je dan bio loš. Skupina koja je dobila istu količinu vijesti, ali u kojima se i nudilo nekakvo rješenje tog problema je u čak 88% slučajeva imala dojam kako joj je i čitav dan bio uspješan.

Zbrka u glavi

Naravno, problem su i mediji: uvijek iznova se neki urednici trude objaviti i dobre vijesti, ali čak i najbolja priča o umirovljeniku koji je dobio na lutriji ili ljubavnoj vezi neke zvjezdice ili zvijezde neće „prodati toliko novina“ kao neka dobra nesreća. Staro je novinarsko pravilo: If it bleeds, it leads – ako je krvavo, to vodi. A u današnje doba socijalnih mreža i alternativnih izvora informacija to vodi u pravo natjecanje krvožednih priča i detalja.

Koristi zapravo nema nikakve: ne samo da to vodi zdravstvenim poremećajima, nego vodi i do potpune zbrke u procjeni važnosti informacija. Kad je vijest da je automobilist pregazio djevojčicu čak i važnija od neke odluke vlade, onda se i institucijama države sustavno oduzima važnost, demokracija postaje tek iluzija. A korisnike informacija se ostavlja u dojmu kako su tu prijetnje sa svih strana i nitko i ništa ne čini da im pruži zaštitu i podršku.

Da sad i mi pokušamo biti konstruktivni: što učiniti? Maria Urner nam savjetuje da prestanemo već ujutro odmah posegnuti za mobitelom, upalimo radio i televiziju i tražimo svaku moguću informaciju koja će nas uplašiti. Da, to je teško: imati dojam kako „nemate pojma“ o onome što se zbiva, a problem su i mediji koji žive od „klikova” i kvota slušanosti i gledanosti. No „prava istina” nikad ne stane u 255 znakova poruke, 20 sekundi televizijskog priloga ili 30 redaka teksta – a i nas novinare se uči kako „ljudi nakon toga više ništa ne čitaju”. (Hanna Fuchs, Deutsche Welle)