No, vrijeme je, poslije skoro četiri mjeseca provedena u Indiji malo zagrebati ispod površine pojavnosti i pokušati vidjeti sa kakvim se sve problemima suočava ova država sa više od milijarde i 300 miliona stanovnika.
Korupcija
Kao nekome ko dolazi iz malešne države, veličine moga kvarta u Puneu, po broju stanovnika, od ne više do 3 miliona stanovnika, koja je ogledalo koruptivne svakodnevnice gdje važi „tamo gdje svi kradu nitko ne krade“, o čemu još pisah u MOST-u (časopis za kulturu, umjetnost i nauku, Mostar, BiH) daleke 2001. godine, nije mi bilo teško prepoznati pretpostavke, ali i samu korupciju unutar sistema vrijednosti u Indiji. Kako? Pođimo od vozača auto-rikši koji odokativno određuju cijenu vožnje, narušavajući moralna pravila profesije da su svi koje voze isti. Nije mi se jednom desilo da sam morao ispred Kampusa univerziteta zaustaviti auto-rikšu (nisam mogao stupiti u kontakt sa OLA-om, a o tome već ranije pisah ovdje) i kad bih vozaču rekao adresu moga stana, on bi me „odgledao“ i rekao 50, 60, 70 pa čak i do 80 (2 KM) IR (Indijskih rupija), dok cijena varira od 42 do 46 IR (1 KM), ako naručite vožnju online. Dakle, ne dopustite da vas preveslaju, već uvijek provjerite najbolje moguće varijante i oko prevoza. Nikada neću zaboraviti dok onomad bezuspješno, prvi put tražih mogućnost za dobijanje eFRRO (dozvole za stranca da radi i boravi u Indiji, koja je potrebna i pored radne vize koju imam) kada sam po pokretima tijela lokalnog policajca, dok je razgovarao sa mojim kolegom iz Administracije univerziteta, mogao zaključiti dosta toga. Šta? Da je potrebno „platiti pa klatiti“. Kasnije i saznah da je tražio 20.000 IR (oko 450 KM) da sredi eFRRO. Odbih ‘ladno (kasnije dobih eFRRO u redovnom procesu, veoma brzo) jer sam principijelan. I naravno, „donji“ u većini slučajeva, ali „nikad robom“, pa kako god.
Nepismenost
Broj stanovnika znate, a da li znate da je „samo“, po cenzusu iz 2011. godine, 74.04 % stanovnika pismeno. Mislim na pismenost u kontekstu umijeća čitanja i pisanja, odnosno poznavanja pisma. A rade na digitalizaciji, odnosno e-Vladi. To je kao da ubacujete motor Formule 1 u konjsku zapregu. Zbog čega? Jer u Indiji, ako je 25.96 % nepismeno, tu se radi o više od 300 miliona ljudi. Nepismenih. Unutar osnovne pismenosti. Da ne govorimo o funkcionalnoj, digitalnoj, informacijsko, medijskoj i obrazovanju, odnosno e-učenju na daljinu. Zamislite šta tek populisti mogu sa njima uraditi. Da je ovdje dovesti naše fašističke šoviniste sa Balkana, to bi bio raj. Srećom, ovo je demokratska država, gdje postoji vladavina prava. A sigurnost? Ja nisam do sada imao nikakvih problema šetajući po danu širom grada u kojem živim, a noću (mada i po danu sada u BiH) i po Sarajevu, glavnom gradu BiH, nije baš sigurno. I još nešto, policije nigdje na vidiku ovdje u Indiji, ali su tu, odmah ako ih se traži. Odmah se ograđujem jer govorim o državi (a ima ih 28 u ovoj mnogoljudnoj zemlji) Maharahstra u kojoj trenutno živim i radim. Za druge države unutar zemlje Indije ne mogu ništa garantirati, jer se bavim faktualnim novinarstvom, a ne aktuelnim, toliko prisutnim fake and copy/paste novinarstvom. U čemu su „novinari“ sa Balkana doktori manipulacijskih nauka. No, činjenica je da je u Indiji itekakav disparitet između ruralnih i urbanih područja i između muške i ženske populacije. Kada je u pitanju odnos muške i ženske populacije moram javno reći (a što i jesam, kada je Indijska HEA – UGC – University Grant Commission – Komisija za odobrenje rada univerziteta boravila krajem novembra/studenog 2021.g. na našem univerzitetu, direktno odgovarajući na njihovo pitanje o ugroženosti žena – da li ima ugrožavanja ljudskih prava na D Y Patil nternational University – a ja pred oko 200 kolega i šest članova Komisije odgovorih): „Umjesto da pitate kakva su prava muškaraca, jer kao što i vidite, od 200 prisutnih danas i ovdje u amfiteatru, 75 % je žena, profesora i asistenata profesora, vi pitate o pravima žena. A šta je sa našim pravima? Pravima muškaraca ovdje i danas?“ Slijedili su osmijesi i odobravanja, a članovi Komisije su odmah prešli na druga, mnogo više usmjerena akademska pitanja.
Obrazovni sistem
Obrazovni sistem u Indiji je dugo optuživan da je isuviše teoriji usmjeren a ne praksi. Studenti se bore za dobre ocjene a ne za daljni razvoj znanja. Kako i sam govorim studentima: “Vi ste ovdje došli sa pretpostavkama znanja a na nama je da zajedno, vi i ja, radimo na daljnjem unaprijeđenju i razvoju vašeg znanja.“ Akademska sloboda je veoma prisutna u Indiji, tako da i moj univerzitet jeste među onim visokošklskim institucijama koje prednjače u inovacijama u obrazovanju. Naravno, već se i osjeti refleksija našeg načina rada, kako na državnim, tako i na privatnim univerzitetima u Puneu. Naime, otvaraju studijske programe preuzimajući iste od nas, kada se radi o bio-tehničkim i informacijskim naukama. Kada govorimo o medijima i novinarstvu, naša prednost je povezanost, i preko kolega iz Indije koji su iz novinarstva napravili stepenicu više i ušli u visokoškolstvo razvijajući vlastita usmjerenja ka nauci, sa medijima na lokalnoj i državnoj razini. Praksa je ovdje izrazito zahtjevna i kreće se već na prvoj godini i sve do završne godine studija medija i novinarstva, zavisno ka kojem usmjerenju se studenti fokusiraju: novinarstvu, produkciji i/ili marketing/PR-u. Eo ipso, Bosanac i Hercegovac sa katedrom u Indiji (Na I godini: „Komunikacije: Koncept & Procesi“; na II godini: „Medijski zakoni & etika“ i na III godini: „Metodologija naučnog istraživanja – završni rad, disertacija““ pokazuje kako znanje nema granica. Osim u državi iz koje dolaziš. E, tamo, u toj Bosni i Hercegovini jednoumlje partijsko plemensko (uz časne, ali zaista male izuzetke, među kojima izdvajam kolegu Nerzuka Ćurka sa FPN-a u Sarajevu), kako i rekoh u intervjuu za jedan od uglednih bh. portala (po naslovu intervjua možete naći koji, ako zaguglate) je kreiralo: „Neznanje više nije samo moć, danas je to način života.“
Osnovne sanitarije
Sanitacija je izrazit problem u Indiji. Ne kod mene, ovdje, daleko bilo. Od stana i sve do univerziteta, gdje su nam sanitarije kao na najboljim aerodromima svijeta, a o Kampusu se radi. Od 494 miliona stanovnika u svijetu bez vlastitog toaleta u kući[1], u Indiji je trenutno oko 110 miliona takvih slučajeva. Ako se uporedi sa vlastima do dolaska današnjeg premijera, to je značajno unaprijeđenje situacije koja je išla i do 350 miliona takvih slučajeva još do unazad desetak godina. Ipak, čak i 110 miliona ljudi (po Vladinim informacijama) je veliki broj, što čini nešto ispod 10 %, mada izvori UN govore o broju od blizu 200 miliona (do 15 % populacije).
I u velikim gradovima, pa i u Puneu, koji je jedan od najčišćih gradova u Indiji, vide se kontrasti novogradnje i malih „favela“, kućica od lima i bez unutrašnjih toaleta u neposrednoj blizini. No za nadati se da će i to biti prevaziđeno uskoro. Savjet: Držite se znanih područja. Prodajnih centara i znanih, velikih pijaca, a o odgovarajućim kafićima i restoranima da i ne govorimo. Mnoštvo je i malih restorana, koje oni zovu „hotelima“(sic!) a što su samo malo veće trafike od lima i par stolova, koji baš ne odišu čistoćom, ali im je hrana izuzetno ukusna. I zdrava, vjerujte. Još sam živ, eto. A nekoliko puta, u žurbi navratih po „onion pakode“ (uštipci sa lukom) i pogostih se.
Uredničko ograničenje
Ima tu još problema, kao što je siromaštvo, u zemlji gdje oko 300 miliona ljudi živi ispod granice siromaštva, zatim zdravstveni sistem koji je dobar za nas strance (možemo ga priuštiti), dok za većinu Indijaca nije jer za oko 50 % ljudi sa sela još uvijek nema zadovoljavajuće zdravstvene zaštite[2], a stopa mortaliteta je prilično visoka na 1000 novorođenih i iznosi 34. O zagađenju zraka i okoliša bi trebao poseban esej, ne za ovaj grad, ali za Mumbai svakako. Bijah tamo i osjetih razliku u dišnim organima. Kašljao sam dva dana po povratku u Pune. Iako i Vlada u Indiji podržava „zelenu“ politiku, još je dug put do „čiste i zelene“ Indije. Ne postoje sistemi prečišćavanja kanalizacije, a svi znamo da su Ganges i Yamuna najzagađenije rijeke Indije. No, radi se na uobličavanju održivog razvoja. Polako, ali sigurno.
Tu je, dalje, infrastruktura koja je dobra u velikim gradovima i poveznicama između njih (struja, voda, putevi), ali čim malo skrenete sa puta upravo to nedostaje, u ruralnim predjelima. Nezaposlenost je veoma izražena. Znam nekoliko mojih kolega koji su razdvojeni od svojih supruga jer rade u drugim državama Indije, a kod jednoga je slučaj da mu supruga radi kao učiteljica u Dubaiu, UAE, pa se ne vide toliko često. Baš kao ni ja sa svojom hanumom. Zatim tu je i poljoprivreda, jer je Indija po svojoj poljoprivredi poznata širom svijeta. No, mnoštvo je problema i tu – problema sa navodnjavanjem, nedostatku poljoprivrednih oruđa, kao i odgovarajućih podsticaja. Procjene govore da će do 2050.g. postotak poljoprivrednih radnika (istraživanje iz 2018.g.) u ukupnoj radnoj snazi vjerovatno pasti na 25.7 % do 2050.g. sa 58.2 % u 2001.g.
Mogao bih ja još, ali kako i podnaslov veli, postoji uredničko ograničenje za dužinu teksta. Znam jer i urednik bijah i jesam. Poštujem, i oprosti, uredniče, 18 riječi preko. Samo.
[1] https://www.statista.com/chart/18419/progress-against-open-defecation/
[2] https://www.internationalstudentinsurance.com/india-student-insurance/healthcare-system-in-india.php
