Zašto demokracija ne uspijeva?

Mora biti da nešto dubinski ne valja sa sistemom koji omogućuje ovakvu politiku. Pitanje je samo jesmo li mi neuspješna realizacija, podbačaj demokracije ili nešto ne štima sa samom idejom

Zašto demokracija ne uspijeva?

Nekako nam ne ide. Ni globalno, a još manje lokalno. Propašću Jugoslavije završila je era jednopartijskog sustava i socijalističkog samoupravljanja. Ne znajući što zapravo želimo, učinilo nam se da želimo slobodno tržište i višestranačje, ali ih nismo dočekali spremni. Nenavikli na kritičko mišljenje i nemilosrdnu borbu što u utrci za profitom ne poznaje ljudskost, ošamućeno smo trljali oči gledajući sumrak svih vrijednosti koje su jedna po jedna posustajale pred zamkama i varkama neoliberalnog kapitalizma na hrvatski način. Mile Kekin je pjevao: “Skinem kapu za sve nas koji još pamte dan kad su ispred firme stale crne limuzine i rekli: Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija! Napravite mjesta za obitelji dvjesta!”. I mi smo šutke napravili.

Rezimirajući tri desetljeća demokracije, rekli bismo da nismo daleko dogurali u razvoju građanskog društva i realizaciji ljudskih prava. Na vladajućoj poziciji smjenjuju se lopovi i nesposobnjakovići koji onaj minimum političke sposobnosti kojom raspolažu, investiraju isključivo u strategije vlastitog održanja na poziciji zloupotrebe moći, potpuno nezainteresirani za javno dobro. “Kako je dobro biti na Vlasti jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti”, pjevao je Ripper. A opjevane hulje bez ikakvog talenta za visokosofisticiranu političku igru, etički, estetski pa i intelektualno ispod razine prosječnosti, trpaju u džepove recitirajući Rojsovo načelo: “Tko je jamio, jamio je”. Njime je iskazan sav jad i bijeda našeg “političkog” života, blatnog poput prljave lokve na seoskom putu. I, nije li čudno, ne govori li puno o nama to jezično stanje, što bez objašnjenja svi razumijemo ovo “jamiti”?

Amaterska družina

I tako već 30 godina ta amaterska družina igra reprizu istog igrokaza, a uhljebi za koje su izmislili kojekakve agencije i državne urede srčano aplaudiraju zajedno s takozvanim “pouzdanim glasačima”, što hipnotizirani vjerno i odano zaokružuju uvijek isti broj, onaj kojeg na propovijedi pripomene župnik. I čine to posve neovisno o svim kriminalnim aferama, pravosudnim istragama i presudama ili dokazanoj neučinkovitosti. Taj perpetuum mobile, ta glasačka mašinerija uvijek će obaviti svoju svetu dužnost čim se otvore birališta, odjevena u najbolje odijelo kao da ide u crkvu na božićnu misu. Mora biti da nešto dubinski ne valja s političkim sistemom koji to omogućuje. Pitanje je samo jesmo li mi neuspješna realizacija, podbačaj demokracije ili nešto ne štima sa samom idejom?

Demokracija je ideja da svi građani imaju pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču zajednice izravnim odlučivanjem referendumom ili posredno, birajući zastupnike koji će reprezentirati njihovu volju. Namjera je bila dobra – oduzeti moć političkim elitama i distribuirati ju samim građanima, uvažavajući njihovu jednakopravnost. U samoj je ideji sadržana vrlo optimistična, premda naivna pretpostavka, da su građani u stanju donositi dobre odluke o pitanjima javnog i zajedničkog interesa ili bar bolje nego političke elite kojima nekako vlastiti interes uvijek uspije zasjeniti brigu o zajedničkom dobru.

Opasna greška

Aristotel je prije 25 stoljeća objašnjavao kako je pravednost jednakost. Pravda je, kaže, jednakima dati jednako, a nejednakima nejednako. U demokratskom sustavu nejednakima se daje jednako, a to više nije pravda, nego opasna greška s vrlo dalekosežnim posljedicama. Nemaju svi građani jednaku sposobnost donošenja dobrih odluka, a imaju jednako pravo glasa po načelu: Jedan čovjek, jedan glas. Demokracija, u tom smislu, ne poznaje razliku između genija i idiota. Pobjedu odnosi glas većine, a ne glas najboljih pa ako u društvu prevladavaju razboriti, rezultati izbora bi mogli biti dobri. Prevladavaju li stranački uhljebi kojima je održanje statusa quo u neposrednom osobnom interesu i birači skromnih sposobnosti, rezultati izbora će vječno biti ovakvi kakvi su sada.

To bi se moglo promijeniti dobrim obrazovanjem građana, prije svega o građanskom društvu i mehanizmima njegovog funkicioniranja te razvojem kritičke svijesti. Problem je, međutim, u tome što je obrazovanje u rukama države, a država ne želi kritički raspoložene građane, zadnje što želi je odškolovati revolucionare. Zato samo priča o reformi obrazovanja i poticanju kritičkog mišljenja, a zapravo kreira sustav koji ubija i ono malo preostale kvalitete. Maturant generacije najbolje zagrebačke gimnazije je u intervjuu, odgovarajući na pitanje kakva su njegova iskustva s novom kurikularnom reformom, rekao kako je njegovo obrazovanje uništeno. Najveći problem za razvoj demokracije, naime, čak i nije potpuni izostanak obrazovanja, nego obrazovanje koje stvara privid da je dobro.

Je li demokracija vladavina naroda samo u teoriji? Uzmimo, primjerice, Sabor kao zakonodavno tijelo koje donosi odluke glasovima većine zastupnika. Čemu višesatna zasjedanja i raspravljanje kad ni najbolji prijedlozi oporbe nemaju šanse biti usvojeni ako ne idu u prilog vladajućoj većini? Oporba je, svakako, neizostavan dio uspješne demokracije jer nadzire vlast i ukazuje na pogreške te predlaže rješenja, ali u Saboru je uzaludna kao što je i sam Sabor tek uzaludna zabava za puk dok god zastupnici glasaju sistemom stranačke stege, točno onako kako je dan prije već odlučilo vodstvo stranke. U tom slučaju, zapravo, ne odlučuju građani, ne odlučuju niti od građana izabrani zastupnici, već odluke donosi samo uže vodstvo vladajuće stranke. Ako to nismo u stanju promijeniti, bilo bi kudikamo rentabilnije ukinuti ovu preskupu farsu i zakone donositi prema nalogu vladajuće stranke. To se, ionako, već radi.

Vrlo je učinkovit demokratski alat kontrole vladajućih osmislio John Locke, predlažući  trodiobu vlasti. Ideju je doradio Montesquieu stavljajući naglasak na nezavisno sudstvo kao glavni mehanizam kontrole zakonitosti izvršne i zakonodavne vlasti, Vlade, predsjednika i Sabora. Ali da bi sudstvo to moglo, mora biti otporno na političke i druge utjecaje. Država je, u osnovi, onoliko demokratska koliko je pravna, koliko u njoj vlada zakon. Zato nisu mogući realni pomaci u njenom funkcioniranju bez reforme državne uprave i pravosuđa te ujednačenja sudske prakse.

Jedan od temeljnih problema demokracije, za razliku od prethodnog, ne proizlazi iz njene pogrešne primjene, nego iz same ideje. Demokracija je, naime, uvijek teror većine nad manjinom. Zato sustav mora osigurati mehanizme zaštite manjinskih skupina. U protivnom bi se, primjerice, moglo dogoditi da većina referendumom odluči zabraniti istospolni brak ili protjerati Rome preko granice. U tom je kontekstu zanimljivo načelo Jamesa Madisona koje kaže kako je temeljna uloga vlasti da zaštiti manjinu bogatih od većine. Na tom je načelu izgrađena američka demokracija.

Demokracija možda i jest najbolje što smo uspjeli smisliti, ali to ne znači da ideju ne treba dalje usavršavati. Za početak, treba potaknuti građane koji ne konzumiraju biračko pravo da preuzmu svoj dio odgovornosti za zajedničku stvar (res publicu).

About The Author