Da još uvijek postoji ona slavna novina, nema sumnje da bi u rubrici Greatest shits na kraju 2020. godine laskavu titulu osvojila sljedeća misao: „Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donešene bez suglasja tri konstitutivna naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem.“

Sad već znamenita izjava zaista je ispod svakog političkog, dobrosusjedskog i intelektualnog nivoa, što ne iznenađuje, jer je njen autor, hrvatski predsjednik Zoran Milanović, u zavadi sa zdravim razumom i ostatkom dunjaluka. Međutim, vrijeme je pokazalo da su od njegove izjave zanimljivije brojne reakcije koje su uslijedile. Ne pamti se da je u većem dijelu Bosne i Hercegovine neki politički čin izazvao takvu bujicu saopćenja, postova, intervjua. Nema ko nije reagirao: od HNS-a do SDA; od Predraga Kojovića, preko Nermina Nikšića, do Željka Komšića.

Rasistički potencijal

Pomenute riječi posjeduju nesumnjiv rasistički potencijal, kipte od nipodaštavanja i školski su primjer predizborne manipulacije. Pošto Milanovićevo ponašanje više govori o njemu samom nego o onome što je predmet sve suspektnijih opservacija, ovdje nas zanima nešto drugo – kakva je bila bosanskohercegovačka percepcija te izjave. Zrelost bilo kog pojedinca, posebno političara, ali i društva uopće, može se, između ostalog, sagledati i na osnovu toga kako prihvataju uvrede izrečene na njihov račun.

Društvene mreže su gorile, i još uvijek gore, što je donekle razumljivo, pošto izjava ima taj ciljani podstrekački momenat. Bezbroj puta je prenesena ona foto dosjetka na kojoj Milanović kopa nos, a na Twitteru je, ne griješimo dušu, bilo i izvrsnih komentara. Među brojnim tekstovima napisanim povodom izjave koja je eskalirala u politički događaj, izdvajaju se dva. Senad Avdić je u Slobodnoj Bosni na duhovit i tradicionalno temeljit način prosurfao kroz historiju Milanovićevih ispada, a Boris Pavelić je na mostarskom portalu Tačno.net napisao odmjeren i lucidan komentar, koji je počeo konstatacijom da „predsjednik čije riječi vrijeđaju susjedne države i narode nije samo loš, nego i opasan – to je sve što još treba reći o opetovanim uvredama koje hrvatski predsjednik Zoran Milanović, hotimice ili ne, odašilje prema Bosni i Hercegovini“. Još je, međutim, zanimljiviji Pavelićev zaključak: „… u njoj (Bosni i Hercegovini), bombastične, uvrijeđene i svadljive reakcije na ispade Zorana Milanovića mogu biti shvatljive, ali nisu politički produktivne; treba sačuvati dostojanstvo i politički razum, pa u Hrvatskoj tražiti saveznike za novu, zajedničku politiku općeg dobra. A da se to sad ima i s kim, najbolja je politička vijest u povodu četvrt stoljeća Daytonskog sporazuma.“

Kad govorimo o medijskim reakcijama, nemoguće je ne spomenuti verbalni ispad Senada Hadžifejzovića, koji je u cijelu stvar upleo i održavanje higijene analnog otvora, te tvrdnju da je naučno dokazano kako smo mi u Bosni evropski šampioni intimne higijene! Hadžifejzović opskurnu poruku završava dramatičnim obraćanjem Milanoviću: „Obriši stražnjicu papirom, isperi, istuširaj. Obraz operi izvinjenjem!” Tim povodom mogli bismo reći, kakva uvreda, takav i odgovor, ali ostaje trajno pitanje za sve nas: koji je smisao u reakcijama ako ćemo Milanoviću uzvratiti na njegovom izrazito niskom levelu. Poenta je u tome da se na ovakve uvrede mora odgovoriti dostojanstveno, inače odbrana gubi smisao.

Pravo je pitanje, međutim, od kakve su japije bile reakcije ovdašnjih političara? Hercegovci su, očekivano, oduševljeni čim neko na uvredljiv način progovori o Bosni. Predsjedništvo HNS-a na sjednici je osudilo „neutemeljene, gnjusne i osobne napade na predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića od bošnjačkih lidera i stranaka“. Kao da cijeli spor i nije nastao zbog “neutemeljene, gnjusne” i besprizorne uvrede Zorana Milanovića. Ali dovoljno je reći HNS pa da se odmah razumije priroda ovakve reakcije. Ko bi drugi na cijelome svijetu mogao napisati i ovo: „Hrvatski narodni sabor zahvaljuje se državničkom stavu i angažmanu predsjednika Republike Hrvatske na rasvjetljavanju krivih politika bošnjačkog vodstva.“

S druge strane, u Sarajevu očekivana uvrijeđenost i rijetko viđena homogenost izrečenih stavova. Brine i razočarava što je teško bilo naći odmjerenu, decentnu reakciju, koja bi insistirala na pomirenju i povjerenju, na potrebi izgradnje boljih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sve je praštalo od pravednog gnjeva i možemo mirne duše zaključiti da ovdašnji politički establišment baš i ne zna da se nosi s uobičajenom političkom pojavom kakva je uvreda.

„Milanovićeve izjave zaudaraju na šovinizam i ksenofobiju, a tu ni sapun ni parfem ne pomažu“, riječi su člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića. Još je neodmjereniji bio nesputani Željko Komšić, koji je izjavio da je predsjednik Milanović „psihički nestabilna osoba s kojom nije moguće voditi dijalog“. Da je Komšić o Milanoviću birao riječi kao što ih je birao govoreći o Lavrovu, to bi već bilo nešto. Jer visoka pozicija svakog od njih obavezuje na odmjerenost.

„Primitivizam i srednjovjekovni mentalni sklop kojim se ponižava institucija predsjednika RH. To je dobra poruka ozbiljnim državnicima da vide s kim imaju posla, i da više ne trebaju držati do ovakvih politikanata ni do ovakvih stavova…“, rekao je Zlatko Lagumdžija.

Nermin Nikšić odmakao se od uvredljivog tona i pozvao Milanovića da oduzme ordenje osuđenim i osumnjičenim ratnim zločincima. Predrag Kojović je na Twitteru napisao: „Međutim, svaki pokušaj hrvatskog ‘uljuđivanja’ Bosne bio je, ustvari, pokušaj njenog otuđivanja, a jedino čišćenje koje je Hrvatska pomagala bilo je ono etničko. Posljedice toga su ono od čega se trebamo očistiti. Nikakvi sapuni i parfemi tu nisu potrebni. U Njemačkoj se to čišćenje zvalo denacifikacija, a može i politički korektnije: kulturna dekontaminacija. Njom, također, treba biti obuhvaćen niz Milanovićevih postupaka prema BiH, uključujući i ovu posljednju izjavu.“

Aždaja iz Sarajeva

Toliko o Milanoviću. Pošto smo postali podneblje spornih izjava, nekako u isto vrijeme desio se i intervju Bisere Turković, ministrice spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, na Face TV-u. Razgovor je pokazao da ministrica baš i nije dorasla poslu kojim se bavi. Osoba na njenoj funkciji nikada ne bi smjela davati izjave koje uznemiravaju javnost. Njen je zadatak da stišava bure i anulira štete koje izazovu ljudi na drugim funkcijama. Upravo zbog toga, pomenuti nastup je višestruko problematičan, jer je ministrica postavila temelje za najrazličitije interpretacije. To se ne radi tako; naš saradnik Uglješa Vuković u današnjem tekstu s pravom  kaže da je u diplomatskim krugovima nepopularno porediti bilo koga s Hitlerom. Čim zagazite na taj teren, a Turković je samoinicijativno zagazila, stvar se otima kontroli. Amaterski propust šefice diplomatije.

Međutim, i ovdje su sporne reakcije. I one pristojne i one nepristojne. „Turkovićeva nije ni stvarala Republiku Srpsku, mi ne tražimo da je voli, ali tražimo da je poštuje“, rekao je Nikola Špirić i dodao da „ona mora da poštuje i Ustav zemlje iz koje dolazi“. Špirićeva izjava je idealna za suštinsko objašnjenje ove afere. Turkovićkino pominjanje ukidanja RS-a samo je drugi pol Dodikovog stalnog, skoro pa svakodnevnog insistiranja na raspadu Bosne i Hercegovine. Ako Dodik ima pravo na to, onda formalno-pravno i ona ima pravo na ovo. Međutim, u reakcijama koje su uslijedile, od Željke Cvijanović pa naniže, bošnjačkoj političarki se osporava pravo koje se kod Dodika smatra slobodom političkog izražavanja.

„To je onaj begovski mentalitet u kome je ona potomak porodice nekog vremena u kome su Srbi bili kmetovi, a oni begovi i ta njihova priča se i dalje nastavlja. Što se mene tiče, ovdje nikad neće moći da vraća begove, poručio je Milorad Dodik, bosanski Zoran Milanović.

Posebno je zanimljivo što je lider tamošnjih boraca Biseru Turković nazvao „aždajom koja sikti iz Sarajeva“. Savršen primjer kako se ovdašnja javnost odnosi prema ženama u politici. Kada tome dodamo da je samo nekoliko dana ranije jedan uticajni beogradski tabloid Madeleine Albright nazvao „krvavom babetinom“, onda je jasno dokle je region došao na putu pomirenja i smirivanja strasti. Najzanimljivije u svemu može biti podsjećanje upravo na gospođu Albright. Dok je bila jedna od najmoćnijih političkih figura Amerike i svijeta, po ko zna koji put iskrsnuo je problem između ruske i američke strane. Upitana kako će taj problem biti riješen, odgovorila je otprilike ovako:

– Mi ovu krizu možemo riješiti brzo i jednostavno. Ali pri svemu tome moramo voditi računa da ne ponizimo rusku stranu. Rusi se ne smiju osjetiti ni poraženima ni poniženima zato što ćemo mi pobijediti.

Gospodo, učite od pametnijih, neće vam dlaka s glave pasti. Politika nije za svakoga.