Na tačno 600 strana knjige Sontag: Život i djelo, autora Benjamina Mosera, čitatelj može pratiti odrastanje i sve moguće transformacije jednog intrigantnog ljudskog bića. Tačnije, čitati, sa svim dostupnim pojedinostima, priču o tome kako je nesigurna, „prelijepa mlada djevojka koja je bila zastrašujuće načitana“, nakon nekoliko decenija postala globalni brend zvani Susan Sontag. Govorimo o ženi koja je izazivala poštovanje, divljenje, kontroverze, mržnju i zavist, o slavnoj autorici koja je prijatelje sticala prvo nekontrolirano ih zasipajući pohvalama, da bi ih potom brutalno spuštala na zemlju razornim i kontinuiranim kritikama. („Susan je bila sklona svađalačkom diskursu“.)

Jedan od kvaliteta knjige je što ima širok raspon ponuđenih diskursa. Tu možete naći ozbiljne sociološke oglede, zahtjevna istraživanja, prave umjetničke minijature, ali i opake tračeve koji demaskiraju Sontag. Autor u nekoliko smislenih poteza kompetentno skicira brojne fenomene: od književnosti, AIDS-a i socijalnih prevrata koje je sa sobom donio, preko Vijetnamskog rata, psihoanalize, književnih trendova i rodne problematike, do političke strukture i raspada Jugoslavije.

Bio je to sve samo ne dosadan život. I ovo je sve samo ne dosadna knjiga. Moser je Susani zavirio u postelju, mladalačke dane, bolničke mjesece ispunjene bolom, tjelesnom destrukcijom i sporim umiranjem, pročešljao hiljade stranica njenih dnevnika, detaljno analizirao knjige, eseje i tekstove, intervjuirao desetine bliskih joj osoba, sakupio sve poznate tračeve. Evidentno fasciniran spisateljicom koja je prokrčila mnoge do tada nepostojeće intelektualne staze, formirala mišljenja i trendove te iza sebe ostavila genijalne eseje i mahom prosječne romane, autor biografije objekt svog pisanja nije poštedio nijedne grube ocjene. Mnogi su tračevi našli mjesto u ovoj uzbudljivoj knjizi koja je na kraju dobila Pulitzerovu nagradu. Za neke ljude iz Susanine okoline Moser piše da su oblajavanjem i intrigama izvršili „neovlašteni upad u njenu privatnost“, ali ima u knjizi detalja za koje bismo isto to mogli ustvrditi. Recimo, niko ko pročita ovo izuzetno djelo ne može ignorirati niti zaboraviti sljedeću zabilješku: „Žena koja je sebe vidjela kao Ivanu Orleansku bila je ista ona žena koja je pojela toliko kavijara u restoranu Petrossian da je, kako kaže Larry McMurtry, ‘desetkovala tu vrstu’“. I što je najgore, višekrat piše Moser, kavijar je jela uglavnom na tuđi račun.

Knjiga, rekosmo, ima 600 stranica čistog teksta, ali tu joj nije kraj: nakon toga slijedi još 107 strana zahvala, napomena i indeksnih bilješki. Neizostavne su i fotografije iz porodične arhive, a među njima i fenomenalni portreti koje je uradila Annie Leibovitz, Susanina dugogodišnja prijateljica i životna partnerica. Sklon da o svakome koga spomene piše do u detalje, Moser nam otkriva da je Leibovitz, postavši slavna i ekstremno bogata, bila isto tako i ekstremno darežljiva prema svima oko sebe. Možda i najdarežljivija prema Susan, kojoj je ispisivala sedmične čekove od 15.000 dolara, što je u konačnici – neko je i to izračunao – doseglo cifru od osam miliona dolara. Susan joj je to vraćala neumornom zlobom, bijesom, kritikama i javnim ponižavanjima. Annie je to s kamatama ispostavljala saradnicima, prema kojima se ponašala kao Susan prema njoj.

Annie Leibovitz je napravila i seriju potresnih fotografija umiruće Susan, oko koje se i danas lome koplja. Jedni smatraju da je to izuzetno svjedočanstvo bolesti i ljudske boli, drugi je vide kao neukusan i nedopustiv atak na Susaninu smrt. Imala je taj dar da i mrtva polarizira ljude.

Pljunuta majka

Ključna osoba u životu djevojčice Susan je majka, čijeg uticaja nikada nije uspjela da se oslobodi. Mati joj je bila prelijepa i otmjena žena sa izrazitim antiroditeljskim talentom, potpuno okrenuta sebi i u punom kapacitetu nesposobna za „stvarni život“. Njen odnos prema problemima svodio se na njihovo negiranje, odnosno aktivno ignoriranje, kako se ne bi morala baviti „banalnostima“. U tom nepristajanju na život, ispunjenom alkoholom i marginalnim opsesijama, rasle su i dvije kćerke, Susan i Judith, koje nikada nisu uspjele da se oslobode majčinog pogubnog uticaja. Loš odnos sa Judith pratit će slavnu autoricu cijeli život: „Ali njen neuspjeh u oblikovanju sestre značio je da Susan nije imala s kim razgovarati.“ A godinama kasnije slijedi rečenica koja razotkriva suštinu problema: „Mene zanimaju samo oni koji rade na projektu vlastite preobrazbe.“ Kao što to u životu biva, nikad nije uspjela da se oslobodi majčine sjene, pa je taj neuzoriti roditeljski odnos često znala prakticirati tokom odgajanja sina, čuvenog novinara i pisca Davida Rieffa, kojeg je povremeno tretirala kao profesionalnog rivala.

Odmalena okrenuta knjigama, djevojčica Susan ima u biografiji i uspjelu kućnu posjetu Thomasu Mannu i njegovoj supruzi. Bio je to pubertetski poduhvat, samostalni desant na kuću slavnog pisca, na kraju tek uštogljeni susret iz kojeg je malo šta vrijedno sjećanja. Kasnije Susan neće morati da se trudi oko slavnih ličnosti, one će samoinicijativno dolaziti njoj. Josif Brodski, nobelovac čije ime Susan ponavlja u samrtnom hropcu, zatim Jean-Paul Sartre, Jacqueline Kennedy Onassis, skoro kompletna umjetnička krema Amerike na čelu s Andyjem Warholom…

Nezajažljivi seksualni apetit

Njen seksualni život važan je segment knjige. Na jednom mjestu Moser piše da joj je neutaživi seksualni apetit bio i smetnja i podsticaj pisanju. Teško je na kraju procijeniti šta je bila dominantnije – biseksualka ili lezbijka. Jedno je sigurno: striktna heteroseksualka nije, iako je kroz život spavala s brojnim muškarcima, među njima ponekad i s muževima najboljih prijateljica. Nije ni čudo što je imala toliko veza i avantura, jer bila je slavna, privlačna, „prekrasna, drogirana i nedostupna“. Najbolje stvaralačke godine provela je boreći se za prava „hominterne“, LGBTQ populacije, ali nikada nije uradila ono što su oni od nje svih tih decenija očekivali, nije se autovala i tako praktično potvrdila svoja djela, teorijske postavke i političke stavove o pravu na ljubav i privatnost.

Politički angažman

Sontag je – uz nekoliko logičkih i očekivanih padova i nedosljednosti, jer ovdje ne govorimo o svetici, niti je Moser napisao hagiografiju – možda najbolje što je Amerika dala u 20. vijeku. Išla je u Vijetnam dok je tamo buktio rat i opisala svijetu strahote koje je vidjela. Nakon 11. septembra iz Njemačke se javila porukom koja je, da iskoristimo jednu popularnu portalsku frazu, domovinu digla na noge. Usred javnog i kolektivnog iskazivanja boli, ona se drznula da saspe paljbu na američku spoljnu politiku. Kad je cijela intelektualna i umjetnička Amerika ušutjela povodom prijetnji Salmanu Rushdieju, za uši je izvukla na čistinu najslavnije i najagresivnije muške umjetničke izdanke natjeravši ih da se očituju i stanu u odbranu napadnutog pisca. Ali, uza sve te slavne momente, čini se da centralno mjesto njenog političkog angažmana pripada Sarajevu.

Živjeti pod opsadom

Došla je u opkoljeni grad da vidi, vidjela i – ostala. Poludjela je od bijesa, režirala nezaboravnu predstavu, odbacila pancir da bi se solidarizirala sa stanovništvom, javno prozivala međunarodne moćnike, odlazila i vraćala se, ružila slavne i prijatelje koji nisu htjeli da joj se pridruže, donosila Sarajlijama pomoć, jednom riječju – živjela u, za i sa Sarajevom. Nije ni čudo što onda taj grad u knjizi nije puki toponim, nego politička činjenica, simbol, ili – da upotrijebimo jedan od najfrekventnijih pojmova ovog djela – metafora. Izdvajamo iz tih sjećanja zapis o izlasku iz grada. O istoj stvari i na podudaran način govorili su i članovi Iron Maidena nakon (polu)ilegalnog koncerta tokom opsade. Evo kako je tu situaciju opisala Sontag:

„Napustiti Sarajevo i biti, sat kasnije, u ‘normalnom’ gradu (Zagreb). Ući u taksi (taksi!) na aerodromu i voziti se ulicama na kojima je promet reguliran prometnim znacima, ulicama gdje su na obje strane bile zgrade s netaknutim krovovima, zidovima bez ožiljaka od granata, sa staklom na prozorima, pritisnuti prekidač za svjetlo u hotelskoj sobi… koristiti toalet i onda pustiti vodu… Okupati se (nisi se okupao u kadi nekoliko sedmica) i imati vode, vruće vode, koja teče iz slavine, prošetati i vidjeti prodavnice, i ljude koji šetaju, poput tebe, normalnim korakom…“

Sarajevska epizoda donijet će joj globalno poštovanje. Nešto od tog poštovanja izgubit će 2000. godine, kada na opće iznenađenje pristaje da primi Nagradu za slobodu pojedinca u društvu koju je dodjeljivao grad Jerusalem. Posebno joj je to zamjerila južnoafrička nobelovka Nadine Gordimer, nesuđena prvobitna laureatkinja pomenutog priznanja, koja ga je odbila (Nije željela otputovati „iz jednog društva aparthejda u drugo“) i koja se nadala da će zamjenska dobitnica, Sontag, uraditi isto. Ali to je Susan, sve samo ne jednodimenzionalna ličnost.

Romani i eseji

Veličanstvena, inovativna, polemična esejistkinja i autorica prosječnih romana. Tako bi u jednoj rečenici mogla da se sažme autorska karijera Susan Sontag. Njena djela Protiv tumačenja, O fotografiji, Povodom boli drugih, Stilovi radikalne volje, AIDS i njegove metafore  otvarala su nove teme, ili nudila nove poglede na stare probleme. Bili su to provokativni, ushićujući radovi koji su pokretali važna pitanja i nove trendove u publicistici, žurnalizmu, aktivizmu. Na primjer, njena knjiga O fotografiji bila je (a i danas je) tako uticajna da desetljećima kasnije niko ko se bavio ovom temom nije propuštao da citira Susan. Što se nakon tolikih ponavljanja izrodilo u stereotip.

S romanima nikada nije uspjela dostići ono što su javnosti ponudili njeni eseji: kvalitet i uticaj. Pred kraj života žalila je što nije dobila Nobelovu nagradu, a od knjiga koje je napisala i danas najviše kontroverzi prati onu koju potpisuje drugi autor. Philip Rieff, njen suprug i otac sina Davida, potpisnik je uticajne studije Freud: The Mind of the Moralist, za koju Moser pribavlja dovoljno dokaza, ili bar indicija, da ju je zapravo napisala Susan.

Sontag: Život i djelo nije knjiga koja se čita mjesecima. Ono, danas dvije, sutra pet stranica, pa sedam dana ništa. Niti je knjiga koja se čita brzo. O autorici moćnog eseja Protiv tumačenja Benjamin Moser napisao je knjižurinu u kojoj – paradoksalno – više prostora zauzimaju tumačenja činjenica, anegdota i događaja nego same činjenice, anegdote i događaji. Moser je morao usput apsorbirati ogromnu literaturu, bez kojeg bi njegovo djelo bilo manjkavo. Ako i ima onih koji bi mu (neosnovano) spočitali Pulitzera, nesagledivi sedmogodišnji trud uložen u pisanje ovog djela niko mu ne može osporiti. Biografija Susan Sontag zahtjevna je i traži obrazovanog, posvećenog čitatelja, koji dnevno ima makar tri sata slobode od društvenih mreža, medija i dnevne politike. I baš zbog toga knjiga je idealna za čitanje noću, kad su tragovi svakodnevnice u dubokoj defanzivi. Šta je sve radila u životu, kako se borila za vlastita uvjerenja i tuđa prava, koliko je mladih autorica i autora stvorila ubjedljivom podrškom, Sontag zaslužuje taj čitalački trud.

(Na samom kraju nužna opaska: autor ove preporuke nije kompetentan da ocjenjuje prevod Senade Kreso, ali sa izvjesnom pouzdanošću tvrdi da je finalni tekst čisti užitak u čitanju i vrijedan svakog respekta. Pa ko ima nešto više od 40 maraka, koliko knjiga s popustom iznosi, nek se izvali, nakon čitanja može slobodno reći da mu se ta literarna privilegija, tračerska poslastica i intelektualna investicija višestruko isplatila.)