Voki-toki, bedževi, BMX-ovi, trake, kasetofoni, pušenje na javnim mjestima, široke naramenice, šarena odjeća, natapirana kosa, sintisajzer, Ronald Reagan, He-Man, analogna televizija, Rusi vs. Ameri, telefoni sa brojčanikom, Hladni rat, koturaljke s dvostrukim točkovima i aerobik samo su neki od “motiva” osamdesetih koje susrećemo u američkoj seriji Stranger Things. Radi se o jednoj od planetarno popularnih serija, koja se po stepenu poznatosti približava serijama kakve su Igra prijestolja i Černobil, o kojima smo već pisali na ovom mjestu. Sve tri svoju popularnost imaju zahvaliti internetskim platformama na kojima su prikazane, koje filmske sadržaje čine globalno dostupnim već u trenutku prikazivanja. Nešto manja popularnost Stranger Things u odnosu na dvije spomenute serije može se objasniti marketinškim razlozima, manjom IMDB ocjenom (8,9), ali i specifičnošću žanra i teme kojom se bavi. Naime, Stranger Things je prije svega sci-fi horor serija smještena u dječiju američku kulturu osamdesetih, pa se prvenstveno obraća ljubiteljima ovog žanra, ali i decenije o kojoj govori.

Gledateljski užitak

Način na koji to čini predstavlja pravi filmski i nostalgični užitak. Autori serije su blizanci koji se u filmskom svijetu potpisuju kao the Duffer Brothers čime se pridružuju drugoj slavnoj filmskoj braći kakvi su npr. braća Cohen ili Wachowski (koji su u međuvremenu postali sestre). Ova tri bratsko-sestrinska para u autorsko redateljskom smislu karakterišu potpuno različite filmske poetike, ali ih sve prate kvalitet i pohvale kritike u domenu kojim se bave. Matt i Ross Duffer rođeni su 1984. godine, tako da ova serija predstavlja i njihov svojevrsni nostalgični izlet u svijet djetinjstva. Ali ne predstavlja samo njima, nego i ostalim kojima je ta decenija nešto značila. Generacije rođene osamdesetih, ali i oni stariji koji su tada bili djeca ili mladi, trenutno proživljavaju vrhunce života. Doživjeli su zrelost i došli do faze kada se djetinjstva i mladosti prisjećaju s nostalgijom i baš tada se pojavljuje ova serija. Stoga nije čudno da su se odmah “primili na nju” pa je zaradila ogroman broj fanova i postala kultna već nakon prve sezone prikazivanja. Nakon što je emitovana treća sezona ovog mjeseca, taj broj se samo povećao, a kultni status utvrdio.

Stranger Things i u vizuelnom i u muzičkom i u historijskom i dnevnotrivijalnom smislu zaista nudi sjajan melange osamdesetih godina. Osim vizuelno-društvenog konteksta oličenog u stvarima iz osamdesetih, odjeći i igrama, hladnoratovskim političkim dešavanjima, teorijama zavjere, eksperimentima nad djecom, špijunima, međuljudskim odnosima, koji ipak jesu u finesama drugačiji nego danas, te stvarima kakve su se prije podrazumijevale a danas su neshvatljive – pogotovo u američkom politički i zdravstveno korektnom mainstream društvu – kao što su pušenje na javnim mjestima, zatrpavanje djece junk foodom i slatkišima, serija vrvi pop-kulturalnim referencama iz tog perioda. Brojne su aluzije na filmove snimljene do perioda u koji je smještena radnja, 1985. godinu: Alien, Povratak u budućnost, Rambo, Stvar, Karate Kid, Noć živih mrtvaca… Slušamo muziku iz tog vremena, a digitalni zvuk sintisajzera predstavlja soundtrack serije zajedno s grafičko-vizuelnim rješenjem početnih i odjavnih špica koji kao da je nastao baš u tom periodu.

Radnja je smještena u mali američki grad u Indiani, Hawkins, a osim petero djece, glavni likovi su i par tinejdžera, šerif te samohrana majka koju tumači Winona Ryder. Otpočinje nakon što dijete s natprirodnim sposobnostima, stvorenim u laboratoriju, slučajno otvori vrata u paralelni svijet. Taj svijet predstavlja tamnu verziju našeg svijeta, njegovu sjenku, za koji su braća inspiraciju pronašli kod Carla Sagana, dok vizuelno liči na igricu Silent Hill. Nastanjuju ga bića koja žele da pređu u naš svijet i koja izgledom predstavljaju neki miks između “Aliena” i “bloba”. Kad se ovako shematski predstavlja, fabula djeluje klišeizirano, ali u seriji odlično funkcioniše.

Kingov utjecaj

Jedan od najvećih utjecaja koji se zapažaju u seriji ipak pripada Stephenu Kingu. U obimom impresivnom djelu, jedan od Kingovih lajtmotiva predstavlja djecu koja se suočavaju s horor situacijom te njihovo prijateljstvo. Naročito su tokom osamdesetih bile popularne ekranizacije njegovih horor priča s djecom, i inače su tu deceniju obilježili holivudski filmovi strave i užasa s djecom u glavnim ulogama, više nego što će to poslije biti slučaj. Kasnije će se veća pažnja posvećivati dobnoj granici u vezi s eksplicitnim filmskim sadržajem. U tom smislu, ti filmovi su računali i na djecu i na odrasle kao ciljanu publiku, a možemo reći da na iste računa i Stranger Things. Zato su mnoge horor situacije u ovoj seriji zapravo provučene kroz dječiji horor filter pa se, iako svjedočimo nekim gadnim i strašnim scenama, serija ni ne može nazvati hororom u pravom smislu. Više se tu radi o nekom “dječijem hororu”.

Ono što fascinira u seriji jeste globalni nostalgični efekat koji posjeduje, mada se kroz žanr sci-fi horora bavi djetinjstvom u Americi. Jer iako svjedočimo osamdesetim u “kolijevci zapadnog kapitalizma”, u trećoj sezoni gledamo i otvaranje prvog šoping centra u tom gradu i svjedočimo vrhuncu tržišnog konzumerizma koji je kod nas u socijalizmu bio tek u začecima, opet nam se sve to čini beskrajno bliskim. Shvatamo da smo ipak, i mi u Jugoslaviji, posjedovali iste ili mnoge slične stvari, ne u tolikoj mjeri, ali dovoljno da ih prepoznamo. Jedan od dokaza za to su i brojne stranice na društvenim mrežama koje su posvećene deceniji i artefaktima osamdesetih. Mi djeca osamdesetih prepoznajemo svoje u mnogim američkim igračkama iz tog vremena. Odrastali smo u istoj epohi, koja je i pored svih željeznih i inih zavjesa, u to predinternetsko vrijeme, ipak imala dječije kulture bliskog senzibiliteta. Zahvaljujući širenju pop kulture, muzike, filmova i tehnologija, gledali smo, slušali i bili izloženi skoro istim sadržajima. Odrastajući pod istim ili veoma sličnim kulturalnim utjecajima, u pravom smislu osjećamo generacijsku bliskost. Zato se jugoslovenske osamdesete u ovom pogledu nameću kao veoma slične američkim.

Inače, autorica ovog teksta ima i lične razloge da bude “slaba na ovu seriju”. Osim što preferira žanrove poput horora i science fictiona, pripada i generaciji djece osamdesetih čije je rano djetinjstvo do kraja obilježila ta era i sve što ju je činilo. Ali i pored ove “pristranosti”, serija zaslužuje da se gleda i zbog drugih elemenata koji je čine. Uspješan je primjer filmske umjetnosti, o čemu govore i priznanja koja je dobila, kao i visoka ocjena na IMDB-u i drugim filmskim portalima.

Govoreći o “nadserijskim” momentima Stranger Things, valja istaći da se trenutno snima i prikazuje briljantna njemačka serija Dark, koja također ima djecu za glavne likove i dosta tematskih sličnosti s ovom serijom, te i sama u jednom dijelu ispisuje posvetu osamdesetim. Izgleda da je za to došlo pravo vrijeme.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja