“Kopije njegovih pisama koje mi je dostavljao na razne načine čuvam pomno osigurane u inozemstvu: za sjećanje, za povijest ili za nedajbože, što bi narod rek’o.” Tako se prije punu deceniju, u jednom od rijetkih medijskih istupa, Melika Salihbeg Bosnawi prisjetila svog odnosa sa Alijom Izetbegovićem. Kada se u 2023. godini naučnim skupovima i prigodnim podsjećanjima obilježavala 40. godišnjica Sarajevskog procesa, za sjećanje na Meliku, koja je umrla 2017. godine, nije bilo mjesta. Za sjećanje na Meliku, ustvari, nikad nije bilo mjesta i to je čini jedinstvenim slučajem kada se govori o sudbinama osuđenih 1983. godine.

Ali zašto je Melika osuđena da bude “izbrisana iz sjećanja”? Zašto se po njoj “nikad ništa neće zvati” iako je niz ulica u Sarajevu nazvan po članovima organizacije Mladi Muslimani uključujući i jednu članicu? Zašto je njena smrt 2017. popraćena tek šturim agencijskim vijestima koje su obilovale netačnim biografskim podacima da bi potom ponovo nastao potpuni muk? Zašto je jedan takav život izazivao tako malo interesa? Melikinu cjelokupnu zaostavštinu porodica je 2021. godine predala na čuvanje Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i sada je na istraživačima da pokažu barem bazični interes za život koji je nesumnjivo jedna od najfilmskijih priča naše novije povijesti (“Gdje su filmadžije?!”, uzviknula je u jednom intervjuu opisujući vlastito hapšenje u zoru 23. marta 1983. godine).

Fanatizam preobraćenja

Život Melike Salihbeg Bosnawi moguće je ukratko rekonstruisati prvenstveno prema njenom kazivanju na internetskoj stranici koju je vodila do svoje smrti te jednom od onih intervjua koje nazivamo “životnim” a koji je dala novinaru Oslobođenja Asafu Bečiroviću početkom 2013. godine. Melika je rođena 1945. u Sarajevu u porodici Salihbegović, a s majčine strane bila je Prohić. Školovala se u Sarajevu, studirala u Zagrebu (filozofija i komparativna književnost), a postdiplomske studije iz savremene filozofije pohađala je u Parizu i Sarajevu. Kako je sama kazivala, nakratko je bila CK-om (Centralnim komitetom) ostrašćeni novinar, pa potom deceniju stručni saradnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH. Objavljivala je u reprezentativnim časopisima u Jugoslaviji, bila članica Udruženja književnika od 1975. godine, a njene osvrte i eseje hvalila je i Dara Sekulić.

Potom 1978/79. doživljava “veliku preobrazbu spoznajne naravi” i to pri posjeti Karbali, ključnom šiitskom svetištu u današnjem Iraku. Do tada percipirana kao avangarda “poštene inteligencije i radnog naroda”, Melika Salihbegović žar preobraćenja vanjskom svijetu očituje ponajprije nošnjom: duga haljina i crna marama na glavi, kako je vidimo i na svim dostupnim fotografijama i snimcima sa suđenja 1983. godine, postaju njeno obilježje. Prijatelji i porodica na to reagiraju osipanjem, javnost osudom, a podršku ne nalazi ni u samoj Islamskoj zajednici i vjernicima kojima je od komunizma jedino manje prihvatljiva Melikina verzija islama. Žar i fanatizam koji preobraćenje po pravilu nosi sa sobom mogu opisati samo izvanjski posmatrači, oni koji ga nisu doživjeli, ali njegovu istinsku snagu pak mogu razumjeti samo oni koji su doživjeli isto ili slično iskustvo. Tako trajno ostajemo uskraćeni za puno razumijevanje tog fenomena i Melika je možda i najbolji primjer toga.

Sarajevski proces 1983. dočekuje kao samohrana majka, među 13 optuženih još je samo jedna žena. Njenom hapšenju svjedoči njen 12-godišnji sin Amir, koji ostaje odvojen od majke narednih nekoliko godina. Njegov otac Ivan Knežević bitna je karika vlasti i ni na koji način ne diže glas protiv montiranog procesa. Zatvorske ćelije Melika upoznaje u Sarajevu, Slavonskoj Požegi i Foči, u zatvoru započinje više štrajkova glađu među kojima posljednji traje 73 dana, nakon čega je puštena na slobodu. Amnesty International joj dodjeljuje status političkog zatvorenika i “zatvorenika savjesti”. Dvije godine nakon prvog puštanja ponovo je hapšena, ali ubrzo i puštena bez suđenja.

Dok se oporavlja i uspostavlja kontakte u Jugoslaviji i svijetu, nastupa još jedan obrat: Kao i u ranijim “prevratima” (onim 1918. i 1945.), 1990. godine nova vlast u kabinete i institucije sistema dolazi skoro pa direktno iz zatvorskih ćelija. Novu vlast ne samo da čine osuđenici iz Sarajevskog procesa već je u toj “novoj vlasti bitan faktor” i sam Alija Izetbegović sa kojim Melika ima javnosti nikad razjašnjen odnos.  U vrtlogu obrata, dok se jedan još dešava (preuzimanje vlasti), započinje drugi: za razliku od svih drugih osuđenika, Melika nije dio “halke” i prema novoj vlasti, koju naziva “kvazidemokratskom”, odnosi se jednako kao i prema prethodnoj, birajući ponovo put disidentstva i izolacije. Nova vlast je ne zatvara, ali joj izopćavanjem iz društva i ponekom premetačinom stana grubo stavlja do znanja da svaka vlast lojalnost priznaje kao jedinu valutu i da nikakve prethodne zasluge ne vrijede. U javnosti se oglašavala rijetko (jedna je od onih koja se usprotivila uvođenju vjeronauke u vrtiće i bila općenito kritična prema tom predmetu u obrazovnom sistemu), započinje mnogo, ali dovršava i objavljuje malo. Valjda svjesna “blokade”, dosta rano je pokrenula svoju internet-stranicu kao svojevrsni vlastiti medij i svjedočanstvo o postojanju, koja ju je nadživjela i danas egzistira kao svojevrsni “digitalni spomenik” ili barem dokaz da je postojala.

Izbrisana iz sjećanja

Do smrti ne samo da je odbila da se prikloni stranci i vlasti koju su osnovali i prigrabili njeni sapatnici iz 1983. već je nastavila da se sa vlašću obračunava kao i u vrijeme komunizma, zadržavši jednaku oštrinu koja je graničila sa fanatizmom (“Nema političkog režima koji podnosi drukčije, a moćno mišljenje”). Iako je osuđena sa maramom, njen vjerski identitet protkan šiizmom, uz otvorenu kritiku ključnih ličnosti stranke i Islamske zajednice, također je bio krajnje neprihvatljiv i za samu Islamsku zajednicu, koja ju je dosljedno ignorisala i ignoriše. U braku svjetovne i vjerske vlasti za Meliku nije bilo mjesta.

Možda će neko ko se istraživački pozabavi Melikinom zaostavštinom zaključiti da se radi o osrednjoj književnici koju je vlastita ogorčenost spriječila da ponudi više. Historičare bi, slijedeći misao E. Hobsbawma da je njihova dužnost da pamte ono što njihovi sugrađani žele zaboraviti, njen život morao zainteresirati. Pišući o Mariji Antoaneti, Stefan Zweig je već u naslovu kazao da se radi o “slici jednog osrednjeg karaktera” pa joj je ipak posvetio golem broj stranica jer su i takav karakter okolnosti učinile iznimno zanimljivim.

Sama ocjena rada Melike Salihbeg Bosnawi, ako je ikada i dočekamo, i dalje neće odgovoriti na pitanje zašto je tako grubo i dosljedno izbrisana iz sjećanja. Osnovna funkcija sjećanja i komemoriranja Sarajevskog procesa iz 1983. godine u današnjem bosanskohercegovačkom, odnosno bošnjačkom, društvu jeste legitimacija vlasti, kako svjetovne kroz političku stranku (SDA primarno, ali i druge stranke nastale iz tog pokreta) tako i vjerske vlasti kroz Islamsku zajednicu u BiH koja je u ovom obliku nastala 1993. na tzv. Obnoviteljskom saboru na kojem su bitnu ulogu imali osuđeni 1983. godine. Kako se “sjećanje” nesumnjivo prilagođava ključnoj potrebi, u tom sjećanju nema mjesta za Meliku Salihbeg Bosnawi, a povremeno bivaju isključeni i neki drugi sudionici i osuđenici, kako se to povodom ove obljetnice desilo Džemaludinu Latiću, koji je, nakon godina saradnje, došao u sukob s obje institucije, koji su “baštinici sjećanja” na Sarajevski proces.

Osim što je njen život nesumnjivo uzbudljiva priča koju bi vrijedilo obraditi kroz biografiju ili prenijeti na filmsko platno, način na koji je sjećanje na Meliku Salihbeg Bosnawi dosljedno izbrisano plastično pokazuje koliko je sjećanje ustvari konstruirani proces u kojem se iz cjelokupnog naslijeđa pažljivo biraju dijelovi i ličnosti koji prvenstveno odgovaraju aktuelnim potrebama vladajuće klase. I koliko, sa svakim sjećanjem, ruku pod ruku ide i zaborav: zaborav ko su bili svjedoci na montiranom suđenju (njih ukupno 34), ko su bili tužioci, sudije, novinari koji su izvještavali s montiranog suđenja, najviši zvaničnici tadašnje Islamske zajednice ili Udruženja književnika koji su se od optuženih ogradili i tražili doživotne zatvorske kazne… Melika nije htjela zaboraviti i kad god joj se ukazala prilika redovno je poimenice prokazivala, posebno ukazujući kako se najveći broj njih vrlo brzo 1990-ih “prestrojio” i vjerno služio novoj vlasti. Melika nije mogla zaboraviti, zato valja zaboraviti Meliku.