Ovaj tekst pišem na godišnjicu genocida u Srebrenici, odnosno na godišnjicu nečega što čovjek teško može sebi objasniti i ostati normalan. Ta tužna godišnjica, još jedna u nizu, ponukala me da razmislim o temi kojom sam se godinama profesionalno bavio i bavim, a to je kultura sjećanja. Jer, kao što sam napisao na Facebooku, koliko god svi skupa pokušavali zaboraviti rat, on nas je sve obilježio i vraća se uporno, ponajprije iz razloga što ga kao društva nismo uspjeli ostaviti iza sebe i krenuti naprijed. Zbog svega toga godinama izbjegavam gledati išta što bi me moglo dodatno uznemiriti po tom pitanju, posebno bilo što vezano uz Mostar, ali dva filma nisam mogao izbjeći. Jedan je “Remake”, Dina Mustafića, koji sam gledao u Kinu SC-a u Zagrebu i nakon kojeg nisam mogao doći sebi satima, a drugi je “Škorpioni”, Lazara Stojanovića. U njemu se vidi onaj užas kada maloljetne momke iz Srebrenice vode na egzekuciju. Nezamisliva je razina nedostatka ljudskosti kod onih koji su ih ubili, jednako kao i kod onih kojima su teritoriji i zločinačke ideologije važniji od ljudi. Mislim da su dva ključna razloga zbog kojih se ova naša društva nisu u stanju osloboditi ratnog nasljeđa devedesetih. Jedan je taj što službenim politikama odgovara građane držati kao taoce u nezdravom društvu, budući da im to uporno ponavljanje ratnih narativa još uvijek donosi dosta glasova. Drugi, koji je logično uzrokovan ovim prvim, u tome je što nismo izgradili istinsku kulturu sjećanja na protekli rat. Točnije, kao društva se sjećamo isključivo onoga što je netko učinio nama kao zajednici, dok se onoga što je netko u naše ime počinio drugima ne želimo sjećati i to aktivno potiskujemo. Štoviše, one rijetke pojedince koji o tome govore rado proglašavamo za nacionalne izdajnike i sl.
Upravo zato je Stojanović ovdje bitan, jer je svijest o tome što se napravilo Srebrenici najpotrebnija u kulturi sjećanja među Srbima, a tamo je, nažalost, jedva prisutna. Iako je nemoguće nakon svega tvrditi da se, ne samo o srebreničkom genocidu nego i o svim ostalim zločinima koji su počinjeni u ratu, nešto nije znalo ili se još ne zna, suočavamo se s patološkom laži koja upravo to tvrdi, i to iz razloga da bi se zamaglila činjenica kako dobar dio društva podržava to što je napravljeno, ali ne smije to javno reći. Međutim, kad bi ovaj problem postojao samo u srpskom društvu, situacija bi bila puno lakša i jednostavnija, samo što to, nažalost, nije slučaj. Svako je od ovdašnjih društava spremno kao heroje pozdravljati ljude iz drugih naroda koji ukazuju na zločine vlastitog naroda i bivaju zbog toga šikanirani u svojim sredinama, ali nije spremno iste takve ljude u vlastitoj zajednici ne tretirati na isti način.
Jasno je da nećemo nikad iskoračiti u budućnost dok svi jedni drugima iskreno ne priznamo ono što se dogodilo i da će svaka vrsta šutnje, negacije i ismijavanja žrtava prouzrokovati samo još veće nepovjerenje, netrpeljivost, nemogućnost ikakve zajedničke budućnosti i onemogućavanje normalnog života. Međutim, budemo li čekali da oni drugi to naprave i time uvjetovali našu želju za normalnim životom, nećemo nigdje stići. Zato je dobro krenuti od sebe, a drugima prepustiti da se s vlastitom savješću nose kako znaju.
Mržnji koja je potaknula studiozan plan da se tek tako, vrlo hladno i organizirano čitav jedan grad i narod izbrišu s lica zemlje, jedino se može suvislo suprotstaviti s ljubavlju i potpuno suprotnim ponašanjem. Jer drugog puta ka modernom, lijepom i mirnom životu u budućnosti nema.
Izvor: Oslobođenje.ba
