U svijetu više od dva miliona smrtnih slučajeva od koronavirusa

Broj žrtava koronavirusa u svijetu sa današnjim danom premašio je dva miliona, zvanični su podaci Univerziteta John Hopkins u SAD-u.

Iako je i sam broj od dva miliona smrtnih slučajeva previše, stručnjaci kažu da je stvarni broj umrlih vjerovatno mnogo veći. Također, naglašavaju kako su u ovaj broj uključeni samo potvrđeni smrtni slučajevi koje je direktno prouzrokovao koronavirus.

Pored toga, iz Univerziteta su istakli kako se u mnogim državama testiranje i dalje ne provodi na adekvatan način pa bi zbog toga u narednom periodu moglo doći i do stotina hiljada dodatnih smrtnih slučajeva.

Christopher Murray, direktor Instituta za evaluaciju zdravstva na Univerzitetu u Seattleu, rekao je kako je u nekim zemljama smrtnost od koronavirusa znatno veća od zvaničnih statistika.

“Otkrili smo da su u prosjeku ukupni smrtni slučajevi 20 posto veći od zvanično prijavljenih”, rekao je Murray i dodao kako postoje i određeni slučajevi koji odstupaju od ovih pravila.

“Postoje ekstremni slučajevi poput Ekvadora, Perua ili Rusije, gdje je ukupna smrtnost za 300-500 posto veća od prijavljenih slučajeva”, ističe Murray. (Klix)

Drugačija politika Hrvatske prema BiH

Meni je nevjerojatno da je HDZ za svoje lice u BiH uzeo upravo Draga Čovića, čovjeka opterećenog ratnim profiterstvom, postratnim korupcijskim aferama i čovjeka koji je kroz sve to gomilao osobno bogatstvo i ne srami ga se pokazivat. Zapravo rekli bismo autentičan predstavnik HDZ-ove politike jer je jedan od prvaka u broju sudskih procesa koji su se protiv njega vodili: bilo mu je suđeno, bio je i hapšen, čak su nestajali i fajlovi o njegovom slučaju na putu od Suda BiH prema Kantonalnom sudu u Sarajevu, ali nikada i osuđen. Osim korupcijskih afera podsjetila sam u Saboru i na slučaj mostarskog Sokola čiji je Čović bio direktor za koji postoji dokumentacija da su tamo ratni zarobljenici radili besplatno. Na konstataciju da su ljudi tamo dolazili prisilno i besplatno, u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Čović je odgovorio  da u ratu ‘nitko nije radio za novce’ i da ‘ni na koji način nisu doživljavali bilo kakvu neugodnost ili se prema njima postupalo nečasno’. No bila je riječ o ratnim zarobljenicima lišenima slobode, koji su u njegovom poduzeću mjesecima besplatno radili kao robovi. To je dakle autentični predstavnik i predsjednik HDZ-a u BiH. To je ono što HDZ daje Hrvatima Bosne i Hercegovine kao svog najboljeg predstavnika. A Čović ne samo sudskim postupcima, već i pokazivanjem velikog osobnog bogatstva slijedi svoje hrvatske primjere iz matične stranke: tako je na imanju od 2.000 kvadrata u Mostaru sagradio vilu koja je procijenjena na 22 miliona kuna odnosno 3 miliona eura. Da bi sagradio to zdanje koje izgleda kao tri Caringtonova dvorca, preusmjerio si je tok rijeke Radobolje, iz čijeg se izvorišta napaja veći dio grada Mostara.  I sve to na mjestu na kojem nije planirana gradnja već je upisano kao rekreacijska zona. I jest rekreacijska. Za obitelj Čović i prijatelje. Ali to naravno nije sve, njegov punac je od rudarske imovine uspio steći obiteljsku kuću u Mostaru, stan u Zagrebu, vilu od četiri kata u Zaostrogu i tako dalje. Na kraju svega Čoviću je Damir Boras na prijedlog uvaženog prorektora Ante Čovića, dao počasni doktorat – taj doktorat jedna je od najvećih sramota zagrebačkog sveučilišta. (Sandra Benčić, Al Jazeera)

Tumačenje karikature – pakt između autora i publike

James Sullivan, jedan od prvaka engleske karikature u 19. stoljeća, u svom Dnevniku karikaturista iz 1879. crta strip-stranicu pod naslovom Obožavatelj (That Admirer), gdje prikazuje čitatelja koji želi rasporiti karikaturista da vidi odakle dolaze njegove ideje. »Obožavatelj« je mnogo više od puke dosjetke jer nam Sullivan tim radom poručuje da je aktivno sudjelovanje gledatelja-čitatelja temeljna premisa na kojoj karikatura funkcionira. Naime, i samo konzumiranje odnosno tumačenje karikature zahtijeva gotovo jednak intelektualni napor kao i njezino stvaranje. Štoviše, u startu se podrazumijeva da će publika učiniti važan dio misaonoga rada i dakako užitka sadržana u odgonetanju i »razotkrivanju« onoga što je skriveno iza karikature te je upravo zahvaljujući svojevrsnu paktu između publike i autora umjetnost karikature uopće moguća.

Bit uspjele karikature nalazi se u prepoznavanju postojećeg njegovim različitim čitanjem, novim i drukčijim od propisanog i konvencionalnog. Zapravo karikatura i humor općenito ne tragaju za drukčijim čitanjem da bi mijenjali postojeće i poznato, nego da bi ga razumjeli. Činjenica da ona nije preslikavanje stvarnosti, već njezina tendenciozna interpretacija trajno određuje karikaturu kao društveni komentar. Karikatura ne može nastati u okolini nečega što je nepoznato, u svijetu fantazije, groteske ili nadrealizma, nego dolazi kao rezultat prepoznavanja dijela svijeta kojem pripadamo, a koji je za nas bio skriven i nevidljiv. Stoga se mnogo više nego u samoj formi, koja je uobičajeno humoristični crtež (engleski cartoon), ali može biti i film, fotografija, literatura, pantomima i mnogo što drugoga, preduvjet karikaturističkog izraza nalazi u njegovu aktivnom kritičkom stavu i odnosu prema okolini u kojoj je nastao. Izravna je posljedica toga da se karikatura javlja u obliku satire kada je njezina poruka interpretativna, ili parodije kada je njezina poruka refleksivna. (Midhat Ajanović, Kist)

Ugovor s đavlom

Vrag je, kako vidite, potres. I to baš doslovno vrag, Đavo, Sotona.

Potres je, za početak, “teško predvidiv”. Ne postoji, štajaznam, Zemljotresno narodno vijeće niti kakav tjednik zemljotresne manjine, pa da opasnost od potresa možemo na vrijeme predvidjeti kao, metnimo, opasnost od Jugoslavije ili Velike Srbije. Potres, naprotiv, “dolazi nenajavljen, i nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti”. Nema letaka, plakata i proglasa kojim bi se potres najavljivao kao što su se onomad napaćenom hrvatskom narodu najavljivali komunisti, ne znamo što će potres srušiti kao što smo znali da će komunisti srušiti hrvatsku državu, nema Bleiburga za pogođene potresom. Nema za Hrvate ni sirena za uzbunu, koje bi im potres najavile kao što su onomad najavljivale srpsku avijaciju.

Čak i turski sandžak-beg Ferhat-paša, molim vas lijepo, onomad se lijepo najavio i braniteljima utvrde Gvozdansko poslao glasnika na konju, s jasnim i nedvosmislenim upozorenjem da odmah napuste tvrđavu jer je namjerava sravniti sa zemljom!

Ne, međutim, i podmukli potres. On je gori i od komunista i od Srba i od Turaka: nije bilo letaka, proglasa i sirena za uzbunu, nije bilo sezmi… seizo… sezmoilo… nije bilo glasnika da jašući konja dođe na Hrvatski radio, pa jasno i

nedvosmisleno upozori napaćeni hrvatski narod stare katoličke Banovine da napusti Petrinju i Glinu jer ih potres namjerava sravniti sa zemljom.

Potres pritom, majku mu jebem – ne, ne, ja se ispričavam, moj preveliki grijeh – potres pritom “ne gleda tko je tko”: potres je, braćo i sestre, gori od Srba, on je komunistička podvala, ne gleda potres tko je Hrvat, a tko Srbin, tko je katolik, a tko pravoslavac, tko je čestiti hrvatski muž, a tko homoseksualac, tko je biskup, a tko četnik, svi su njemu isti, nema potresu vjere ni nacije. Potres je, kako vidite, komunistička Jugoslavija, u kojoj nitko ništa nema, ljudi gladuju, jedu u pučkim kuhinjama, i smo svi isti. (Boris Dežulović, Novosti)