Od studenata do političara, mnogi pametni ljudi pali su na opasne laži koje se šire o novom korona virusu. Zašto? I kako da se zaštitite od dezinformacija?

Tužno, ali istinito – svaka zdravstvena kriza iznjedrit će vlastitu pandemiju dezinformacija, piše BBC.

Osamdesetih, devedesetih i dvijehiljaditih doživjeli smo širenje opasnih laži o AIDS-u – od vjerovanja da je virus HIV-a napravljen u vladinoj laboratoriji do ideje da su testovi na HIV nepouzdani, pa čak i spektakularno neosnovane teorije da može da se izliječi kozjim mlijekom.

Ove tvrdnje podstakle su na rizično ponašanje i samo pogoršale krizu.

Sada prisustvujemo novoj poplavi lažnih vijesti – ovaj put oko pandemije korona virusa. Od Facebooka do WhatsAppa, često dijeljene dezinformacije podrazumijevaju sve, od toga šta je izazvalo širenje zaraze do toga kako možete da spriječite da se razbolite.

U najgorem slučaju, same ideje su štetne – prema skorašnjem izvještaju iz jedne pokrajine u Iranu, više ljudi umrlo je nakon što je popilo industrijski alkohol, inspirirano lažnom tvrdnjom da može da vas zaštiti od Covida-19.

Bezazlene ideje

Čak i naizgled bezazlene ideje mogu da uljuljkaju vas i druge u lažni osjećaj sigurnosti, odvrativši vas od pridržavanja vladinih smjernica i narušavajući povjerenje u zdravstvene zvaničnike i organizacije.

Anketa koju su proveli Economist i YouGov u martu 2020. godine pokazala je, na primjer, da 13 posto Amerikanaca vjeruje da je kriza oko Covida-19 prevara, dok je nevjerovatnih 49 posto vjerovalo da je pandemiju izazvao čovjek.

I dok se nadate da bi veći moždani kapacitet ili obrazovanje mogli pomoći da razlučimo fakte od fikcije, lako je naći primjere mnogih obrazovanih ljudi koji padaju na ovakvu vrstu lažnih informacija.

Primjerice Kelly Brogan, ugledna spisateljica i teoretičarka zavjere o Covidu-19 koja je diplomirala na cijenjenom MIT-u te studirala psihijatriju na Sveučilištu Cornell. Ipak, propustila je jasne dokaze o opasnosti virusa u zemljama poput Kine i Italije. Čak je otišla toliko da je dovela u pitanje osnovne principe teorije virusa i bakterija dok je podržavala pseudoznanstvene ideje.

Čak su i neki svjetski čelnici – za koje biste se nadali da će imati kvalitetnije razlučivanje kada su u pitanju neutemeljene glasine – bili krivi za širenje netačnih informacija o riziku od izbijanja te su promovirali neprovjerene lijekove koji mogu učiniti više štete nego koristi.

Srećom, psiholozi već proučavaju ovaj fenomen, a ono što otkrivaju moglo bi stvoriti nove načine zaštite od laži i pomoći u zaustavljanju širenja dezinformacija i bezumnog ponašanja.

Dio problema proizlazi iz prirode samih poruka. Bombardirani smo informacijama cijeli dan i zato se često oslanjamo na svoju intuiciju da odlučimo je li nešto tačno.

Proizvođači lažnih vijesti mogu učiniti da njihova poruka izgleda pouzdano kroz nekoliko jednostavnih trikova, što nas obeshrabruje u primjeni naših vještina kritičkog razmišljanja – poput provjere istinitosti izvora. Kako ističu autori jednog rada: ‘Kad misli nesmetano teku, ljudi klimnu glavom’.

Na primjer, Eryn Newman na Australijskom nacionalnom sveučilištu pokazala je da jednostavna prisutnost slike uz izjavu povećava naše povjerenje u njenu tačnost – čak i ako je ona samo djelomično povezana s tvrdnjom.

Fotografija virusa

Općenita slika virusa koja prati neke tvrdnje o novom liječenju, recimo, možda ne pruža dokaz same izjave, ali pomaže nam da vizualiziramo opći scenarij. Mi ‘tečnost obrade’ shvaćamo kao znak da je tvrdnja istinita.

Iz sličnih razloga, dezinformacije će uključivati ​​opisni jezik ili živopisne osobne priče. Također će sadržavati dovoljno poznate činjenice ili brojke – poput spominjanja imena priznatog medicinskog tijela – kako bi laž u njoj bila uvjerljiva, dopuštajući joj da se veže za naše prethodno znanje.

Što češće vidimo nešto u našem news feedu, veća je vjerojatnost da ćemo pomisliti da je to istina – čak i ako smo izvorno bili skeptični. Čak i jednostavno ponavljanje izjave – bilo da je riječ o istom tekstu ili preko više poruka – može povećati ‘istinitost’ povećanjem osjećaja poznavanja.

Ovi trikovi od davnina su poznati voditeljima propagandi, ali današnji društveni mediji mogu preuveličati naše lakovjerne tendencije. Nedavni dokazi pokazuju da velik broj ljudi refleksno dijeli sadržaj bez razmišljanja o njegovoj točnosti.

Gordon Pennycook, vodeći istraživač psihologije dezinformacija na Sveučilištu Regina u Kanadi, zamolio je sudionike da razmotre mješavinu istinitih i lažnih naslova o izbijanju korona virusa. Kad su ih posebno zamolili da procijene točnost izjava, sudionici su rekli da su lažne vijesti istinite oko 25 posto puta. Međutim, kada su ih pitali hoće li dijeliti naslov, oko 35 posto odgovorilo je da će prenijeti lažne vijesti – 10 posto više.

Možda su se njihovi mozgovi bavili pitanjem hoće li izjava dobiti lajkove te je očigledno da postojanje društvenih medija ne potiče istinu, već isključivo angažiranje.

Ili su možda mislili da bi mogli prebaciti odgovornost na druge kako bi prosudili: mnogi su dijelili lažne informacije s nekakvom izjavom o odricanju odgovornosti, govoreći nešto poput: ‘Ne znam je li to istina, ali…“

Oni mogu pomisliti da, ako postoji istina u informacijama, to bi moglo biti korisno prijateljima i sljedbenicima, a ako nije istina, to je bezopasno – pa je to poticaj da ih podijelite, ne shvaćajući da i dijeljenje uzrokuje štetu.

Psihološka istraživanja

Klasična psihološka istraživanja pokazuju da su neki ljudi prirodno bolji u nadjačavanju svojih refleksivnih odgovora od drugih. Ovaj nalaz može nam pomoći da shvatimo zašto su neki ljudi podložniji lažnim vijestima od drugih.

Znanje da mnogi ljudi – čak i inteligentni i obrazovani – imaju tendencije prihvaćanja dezinformacija po nominalnoj vrijednosti, mogu nam pomoći da zaustavimo širenje dezinformacija.

Organizacije koje pokušavaju razotkriti mit trebale bi izbjegavati pretjeranu složenost. Umjesto toga, trebali bi predstaviti činjenice što je moguće jednostavnije – po mogućnosti s pomagalima poput slika i grafikona koji olakšavaju vizualizaciju ideja. Ako mogu, ove kampanje bi trebale izbjegavati ponavljanje samih mitova. Ponavljanje čini da se ideja osjeća poznatijom, što bi moglo povećati percepciju istinitosti.

Kad je u pitanju naše internetsko ponašanje, možda ćemo se pokušati odvojiti od emocija sadržaja i razmisliti malo više o njegovoj činjeničnoj osnovi prije nego što ga prenesemo. Je li zasnovana na informaciji od ‘prijateljeva prijatelja’ ili je riječ o ‘tvrdim naučnim dokazima’? Može li se pronaći stvaran izvor. Kako se to uspoređuje s postojećim podacima?

Ovo su pitanja koja bismo si trebali postavljati – a ne hoće li post početi gomilati lajkove ili bi ‘mogao’ biti od koristi drugima. Kao i pokušaji obuzdavanja samog virusa, trebat će nam višestruki pristup u borbi protiv širenja opasnih i potencijalno po život opasnih dezinformacija.

Izvor: BBC