Uoči početka još jedne nastavne godine valja razmisliti o tome treba li nam uopće škola. Preživjeti možemo i bez ikakvog formalnog obrazovanja, čemu nas ne nauči škola, naučit će nas život. Možda je životna škola nešto bolnija i skuplja, ali narodna mudrost zna da svaka škola košta, kao i to da se najbolje uči na vlastitoj koži.
Talibanski recept
Talibani su u promišljanju smisla i svrhe obrazovanja otišli i korak dalje pa institucionalno obrazovanje žena ne smatraju tek nepotrebnim viškom, već kontraproduktivnim i štetnim. Zamijetili su, naime, da ženska sklonost neposluhu i svojeglavosti raste proporcionalno stupnju obrazovanja. Zato su, u interesu kućnog mira, odlučili zatvoriti škole za djevojčice. A kako izgleda život bez škole može se fino vidjeti na primjeru srednjovjekovne Europe. Prosvjetitelji 18. stoljeća srednji su vijek nazvali „mračnim” zbog izostanka svakog, pa i najelementarnijeg obrazovanja. Od kad je, naime, odlukom bizantskog cara Justinijana 529. godine, zabranjena i zatvorena posljednja filozofska škola u Ateni, uslijedila je era posvemašnje nepismenosti. U sljedećih šestotinjak godina, do otvaranja prvih sveučilišta u Bolonji i Parizu, ljudi su doduše dokazali da je moguće preživjeti bez čitanja knjiga, pa i bez poznavanja slova, ali preživjeti nije isto što i živjeti dobro. Nakon vrhunaca civilizacije dosegnutih u veličanstvenim kulturama starog vijeka (od Grčke i Rima do Egipta, Indije i Kine), nedostatak obrazovanja doveo je do pada čovječanstva s konja na magarca. Europski gradovi ne samo da su neizdrživo smrdjeli zbog nepostojanja kanalizacije, već su bili i izvorišta smrtonosnih zaraznih bolesti poput kuge, kolere i gube. Ljudi su se uglavnom slabo i jednolično hranili ječmenim i zobenim kašama, prezirali svoje tijelo smatrajući ga tamnicom duha, izvorom boli i prezrene pohote te umirali mladi, često u dobi od tek četrdesetak godina. Čini se da je vrlo rijetko spiritus movens njihovog djelovanja bilo etičko promišljanje o moralnoj ispravnosti postupaka, mnogo češće vjerojatno tek strah od Božje kazne. Znači li to, onda, da se svrha obrazovanja iscrpljuje u praktičnoj koristi tj. da u konačnici školovanjem stječemo znanja, razvijamo sposobnosti i ovladavamo vještinama zato da bismo živjeli duže i uživali više? Ukoliko bismo potvrdno odgovorili, vrlo obrazovani ljudi morali bi ujedno živjeti najbolje. No, je li to zaista glavna svrha obrazovanja?
Usvajanje činjenica
Ako čovjek, kako je to pretpostavio Aristotel, ostvaruje svoju punu i pravu ljudskost onda kad misli, tada značaj obrazovanja nadilazi koristi i ugode koje se njime mogu ostvariti, ali ne iscrpljuju njegov smisao. No da bi mišljenje zaista bilo moguće, nužno je da obrazovanje prestanemo percipirati na način kao da ono služi pukom usvajanju činjenica. U svijetu u kojem znanost i tehnologija prebrzo napreduju, mnoge danas važeće spoznaje ubrzo će biti razotkrivene kao zablude. Škola bi zato, umjesto memoriranja podataka, trebala poticati kritičku svijest o tome da stvari možda uopće nisu onakve kakvima se čine. To su, među prvima u svijetu, prepoznali tvorci finskog obrazovnog sustava pa su sposobnost kritičkog mišljenja 2016. postavili za temeljni obrazovni ishod čitavog nacionalnog kurikula, kojeg ostvaruju kritičkim propitivanjem obrazovnih sadržaja svih školskih predmeta. Tako učenici na satu matematike uče na koji je način zloupotrebom statistike moguće kreirati lažne dojmove. Na povijesti analiziraju, primjerice, propagandne plakate korištene tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, a na satu finskog jezika kako se riječi mogu zlonamjerno koristiti radi zbunjivanja ili obmanjivanja sugovornika. Posebna se pažnja pridaje medijskom opismenjavanju. Kad nauče na koji je način moguće manipulirati fotografijama, video snimkama i lažnim profilima, u stanju su prepoznati bota, primjerice, na temelju broja objavljenih postova tijekom dana, provjerom prijevoda teksta objave ili provjerom pojavljuje li se neka informacija u više izvora. Cilj je da učenici, prije nego lajkaju ili podijele informaciju, o njoj dobro razmisle te da im bude jasno tko je informaciju napisao, gdje je objavljena, može li se pronaći na nekom drugom mjestu i slično.
Prepoznavanje medijskih laži
Razvoj ovih obrazovnih programa inicirala je finska vlada još 2014. godine, ponajviše zato da vlastite građane osposobi za prepoznavanje lažnih informacija koje bi im mogla plasirati susjedna Rusija. Kad je, naime, 2014. Moskva anektirala Krim, Fincima je postalo jasno da građane treba osposobiti za informacijski rat. Ovakva nacionalna strategija obrazovanja pozicionirala je Finsku na sam vrh godišnjeg indeksa kojim se mjeri otpornost građana na lažne vijesti. Njihova djeca znaju prepoznati neistinitu informaciju što ih čini visoko otpornima na pokušaje medijske manipulacije. Uspješnosti finskog modela pridonosi i to što je riječ o zemlji s najvišim indeksom čitanja u Europi. Svake godine pet i pol milijuna Finaca u knjižnicama posudi 68 milijuna knjiga i uplati članarinu u vrijednosti 110 milijuna dolara.
Šta očekujemo?
Zato bismo, prije nego odgovorimo na pitanje trebaju li nam uopće škole, morali jasno znati što od škole očekujemo. Je li joj svrha da odgoji misleće pojedince, građane koji će kritički preispitivati cjelinu znanja, što uključuje i kritički odnos prema odlukama/postupcima političara na vlasti? Poteškoća u realizaciji ove ideje produkt je nezrelosti demokratskog sustava u kojem vladajući političari primarno teže vlastitom održanju na poziciji moći. Možemo li, iz naše današnje perspektive, uopće zamisliti da živimo u državi u kojoj vlast polaže račune građanima? To je odgovor na pitanje zašto se naše obrazovne strategije ne ugledaju na finski model. Zadnje što žele vladajuće kriminalne organizacije jest oštroumno, dobro obrazovano i za kritičko mišljenje osposobljeno građanstvo.
Prije 43 godine Pink Floyd je pjevao o opasnosti ukalupljivanja mišljenja kao posljedici institucionalno dirigiranog obrazovanja: ”We don’t need no education, we don’t need no thought control” ili u prijevodu: „Neznam al sumljam dali nam treba škola, štočenam možemo i breznje, razumjemose nijeli, a saće i izbori”.
