STIL U POLITICI: Christian Schmidt je galamio i lupao po stolu. Divno, i njemu smo dohakali

NOVA BLOG PRIČA

STIL U POLITICI: Christian Schmidt je galamio i lupao po stolu. Divno, i njemu smo dohakali

Globalna politika je u konstantnom previranja, u toku su promjene koje suštinski prekomponiraju odnos snaga i moći na planeti, ali to ne dotiče jednu malu, razorenu balkansku zemlju u kojoj su statičnost i nepromjenjivost implicitne garancije kakvog takvog mira.

U toj marginalnoj državi visoki predstavnik Christian Schmidt sastao se u kritičnom trenutku sa stranačkim liderima i glavna vijest više nije šta će biti sa zemljom, izborima i Domom naroda, nego da je inostrani namjesnik vikao i lupao šakom po stolu. Ako je i Schmidt došao u fazu da komunikaciju zamijeni urlanjem – a jedna od osnovnih pretpostavki na kojima funkcionira OHR je da ta institucija postoji kako bi upristojila divljake od naših političara – onda je jasno da mi utičemo na njih, a ne oni na nas.

Stilska bosnizacija OHR-a tako je uzela prvu žrtvu. Onaj ko na političkoj sceni počne vikati to radi jer mu se autoritet istopio. A autoritet se obično topi kao posljedica gubljenja moći, tamo gdje djela nisu uspjela da akterima pribave uticaj.

Na regionalnom obzoru imamo nekoliko modela političkih stilova. Ekstremno desnu poziciju zauzela su dva podivljala lika, Milorad Dodik i Zoran Milanović. Jedan inspirira drugog, napajaju se na istim izvorima, pa je i Milanović počeo da jedan kompletan i ideološki razuđen narod  naziva po njegovoj dominantnoj religiji. Nasuprot njima je, ne faleć mu politike, Dragan Čović,  političar koji je zarana prljavi dio posla prepustio svojim portalima, a sam njeguje vrhunsku odmjerenost. Istina, nekoliko je puta poklekao, prvi put neposredno nakon presude za udruženi zločinački poduhvat, kada je i sam vrijeđao, vikao i lupao po stolu, a drugi put nedavno. Odnosno, posljednjih mjeseci, kao suvereni vladar teritorije ispresijecane stotinama križeva, govori o islamizaciji Bosne i Hercegovine. Između ova dva oprečna modela, divljačkog i uglađenog, smjesto se Bakir Izetbegović, benignija verzija Fadila Novalića, lider stranke i naroda koji u 24 časa u javnost otpusti dva nevjerovatna bisera, ne zna se koji je bolji. Prvi je da će odlazeću omladinu zamijeniti roboti, zbog čega mreže ključaju, a druga sporna izjava je ona posvećena prebrojavanju tandžara i lovačkih društava, što je aluzija na rat, zbog čega je morala reagirati čak i američka ambasada. Izetbegović kao jedan od najodgovornijih političara za teško stanje u kojem se zemlja nalazi, odgovornost za to stanje prebacuje na artificijelnu inteligenciju i ratne prjetnje, što je neuspio pokušaj da se sam opere pred javnošću i biračkim tijelom. Ali ne smije se zaboraviti još veći Izetbegovićev gaf, kad kaže da između Božijeg i državnog zakona, on prednost daje Bogu, poslije čega su ga mnogi na mrežama pitali zašto onda ne vodi tekiju, a ne državu. Ovoj niski aktuelnih bisera svakako treba dodati i Komšićevu ocjenu da iza Schmidtove namjere stoji antiislamski sentiment Zapada, što je provala koja godi izvjesnim biračkim ušima, ne nužno bazi koju predstavlja, ali nikako objektivnom sagledavanju situacije.

Ni u susjednim zemljama nije bolje stanje. Ono što su za Čovića portali, to je za Aleksandra Vučića jogunasti Aleksandar Vulin. Sve ružno, provokativno, opasno i uvredljivo, izreći će u boljem slučaju ministar unutrašnjih poslova, u gorem čak premijerka Ana Brnabić osobno, dok Vučič svoj suvereni teritorij uvreda, prijetnji i sličnih stilskih ispada najčešće čuva za nepodobne novinare. U Hrvatskoj je situacija nikada jasnija – Andrej Plenković ne treba ama baš ništa pod milim Bogom raditi da bi, kraj onakvog Milanovića, djelovao kao decentan i pristojan djelatnik.

Stil je u politici prevažan. Tu odlučuju, odnosno presuđuju, nijanse. Otmjenost je uvijek na cijeni, ali ne baš svugdje. Na prostoru na kojem stilska drtina Milorad Dodik opstaje decenijama jedva da se isplati biti suptilan, uravnotežen, političar s mjerom, jer vas proguta crni mrak. Opstanak omogućuju samo urlanje, divljanje, jake riječi i dramatične poruke. Bolje, izgleda, da je izjava i glupa, nego da je korektna, a blijeda. Od gluposti još niko nije umro, a politička groblja puna su anemičnih likova kojima  nije imao ko reći šta na tržištu ideja i parola pali.

About The Author