„Bosna i Hercegovina je napravila impresivne iskorake“, rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u utorak u obraćanju na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta, u sklopu priprema sjednice Europskog vijeća iduće sedmice.
Impresivni koraci su u ovom kontekstu usvajanje par zakona, od kojih je na neke čak i Delegacija EU u BiH imala zamjerke, neki su se već pokazali kao neprimjenjivi u praksi pa se radi na njihovim izmjenama i dopunama, neki su čisto tehnički kao onaj o slobodi pristupa informacijama u državnim institucijama, a neki čak imaju i konkretan učinak na živote ljudi poput zakona o vinima, jedini koji je usvojen bez dugotrajnog natezanja i čijem su usvajanju akteri mogli mirno nazdraviti.
Jasno je kako u usvajanju ovih zakona nema ama baš ništa impresivno – niti u načinu na koji su doneseni, niti u sadržaju onoga što u njima piše. Svi koji su pratili procese njihovog donošenja mogli su vidjeti kako je on tekao bez volje da se bilo šta suštinski promijeni, i u namjeri da se zadovolji i ono malo forme na kojoj je EU nastavila insistirati nakon što je obesmislila gotovo decenijsko ustrajavanje na četrnaest prioriteta koje je sama odredila.
Von der Leyen je izjavila i kako je „ova vlast za godinu uradila više nego što je urađeno u prethodnih deset godina“, no čak se ni kritičari nove vlasti nisu sjetili postaviti pitanje da li bi ona uspjela uraditi išta da je pred njom bio cilj od četrnaest prioriteta koji je u startu bio nedostižan i samim tim demotivirajući. Uzgred, i predsjednica Komisije je možda mogla biti malo opreznija sa ovom ocjenom, najmanje iz dva razloga.
Od komesara Hahna do Ursulinih dana
Prvi je taj što su ljudi koji utjelovljuju „novu vlast“ dobrim dijelom te neuspješne decenije bili dio „stare vlasti“. Čak dvije trećine nove vlasti, odnosno osovina HDZ – SNSD, bile su osovina i u staroj vlasti u kojoj je počesto znao biti i SDP u nekim starim koalicijama ili NiP u starim dresovima.
Drugi razlog zbog čega bi Von der Leyen trebala oprezno kombinirati izraze „impresivni koraci“ i „posljednja decenija“ je činjenica da su istu frazu briselski zvaničnici često koristili baš u toj posljednjoj deceniji na koju se ona referira. Oni sa boljom memorijom će se sjetiti kako smo doslovno iste rečenice čuli od tadašnjeg komesara za proširenje Johannesa Hahna prilikom stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2015. godine, kao i prilikom objave njegovog optimističnog Izvještaja o Bosni i Hercegovini godinu dana kasnije.
Ni 2017. nije prošla bez izjava o impresivnom napretku. Tadašnja je visoka predstavnica Europske komisije za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini u Sarajevu izjavila kako je „nakon godina skepticizma… u posljednje dvije godine država napravila impresivne korake“. Budući da su iste fraze izrečene unutar spomenutih deset godina, jasno je da neko nekoga demantira – ili Von der Leyen Hahna i Mogherinijevu, ili oni nju. U svakom slučaju, ovo podsjećanje nije zgoreg napraviti čisto zbog onih koji ovakvim izjavama daju neku ozbiljnost i težinu.
Na kraju krajeva, da bismo vidjeli šta u konkretnom smislu znače ove riječi ne treba ići dalje od susjedne Crne Gore sa kojom su pregovori o pristupanju Uniji otvoreni prije dvanaest godina. I Crna Gora je tada pokazala „impresivan napredak“ pa je već u prvoj godini po otvaranju pregovora uspjela zatvoriti dva pregovaračka poglavlja. U deceniji koja je uslijedila zatvorila je samo jedno. Prema tome, kad se govori o decenijama neuspjeha i godini uspjeha, crnogorski primjer nam ne ulijeva nimalo optimizma jer nema nikakve garancije da i nakon naše „lavovske godine“, koliko god ona karikaturalna bila, neće uslijediti nova decenija stagnacije.
Zbog toga, koliko god da svaki dobronamjeran građanin Bosne i Hercegovine treba biti sretan makar i zbog simboličnog pomaka, te ga doživjeti inspirativno i motivirajuće, ne treba skrenuti pažnju ni sa mogućnosti da sve ostane na simboličnom nivou i da inspiraciju i motivaciju brzo dočeka čvrsti zid realnosti. Drugim riječima, parafrazirajući čuvenu parolu stanovitog jugoslavenskog maršala – gradimo optimizam kao da ćemo sutra ući u EU, naoružavajmo se strpljenjem kao da ćemo ostati zaglavljeni u njenom predvorju.
Kraj jednog procesa ili početak drugog?
A zid realnosti je ipak visok i blizak i predstavljaju ga lokalni akteri čija je politička egzistencija nespojiva sa onim što predstavljaju vrijednosti i standardi na kojima Unija počiva. Jedan od njih je svakako Milorad Dodik koji je početkom sedmice dao jednu jako zanimljivu izjavu koja u javnosti nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, a u kojoj je sumirana suština „impresivnog napretka“ ostvarenog u posljednjih godinu dana.
„Prošli put u Mostaru su oni koji rade u Savjetu ministara rekli da oni imaju obećanja na nivou Evropske komisije da je dovoljno da napravi se zakon o sukobu interesa i onaj zakon o državnoj službi i i jedno i drugo je urađeno. Šta sad izmišljaju, šta sad hoće?“, naglas je upitao Dodik.
Naravno da je Dodik svjestan kako letvica uslova za otvaranje pregovora nije samo snižena, nego je maltene spuštena na zemlju, isto kao što je svjestan preostalih od onih četrnaest prioriteta koji neće nestati ukoliko Europsko vijeće iduće sedmice odobri pregovore. Tih četrnaest prioriteta će i dalje biti tu, zajedno sa 33 pregovaračka poglavlja – od prva dva koja se tiču slobode kretanja roba i radnika čije uspostavljanje Dodik blokira i na Balkanu u okviru Berlinskog procesa, do zadnjeg koje se tiče financijskih i budžetskih odredbi i čije bi poštovanje značilo smrt njegove koruptivne mreže.
Stoga je Dodikovo „šta sad izmišljaju, šta sad hoće?“ za nastavak procesa pristupanja naše države Uniji daleko indikativnije od stotinu „impresivnih napredaka“ koje primijete briselski dužnosnici. Ono pokazuje da dobar dio „nove vlasti“ moguće otvaranje procesa pregovora vidi isključivo kao kraj jednog procesa, a ni u kojem slučaju kao početak drugog.
Optimizam kako će sadašnji „impresivni napredak“ rezultirati bilo čim drugačijim od prethodnih može reflektirati ili politički marketing stranaka u čija jedra pušu trenutni procesi, ili dobrodušnu naivnost običnih građana željnih makar i iluzije napretka. No, u oba slučaja je riječ o posljedicama loše naučenih lekcija iz prošlosti zbog kojih se euforično dočekuju i izjave predsjednice Europske komisije koje ujedno obezvređuju ono što su nam govorili njeni prethodnici i ostavljaju mogućnost da će se za pet-šest godina neki njen nasljednik na isti način tretirati ono što ona govori danas.
