Šestog januara, nepoznati muškarac je iz kolone automobila pucao pištoljem u pravcu Atik džamije u Janji. Pucnjava se desila u sedam sati ujutro, dok su vjernici nakon namaza izlazili iz vjerskog objekta. Ispaljeno je nekoliko metaka u zrak, a pucnjava je, da bi ugođaj bio potpun, popraćena uvredama. Srećom, nije bilo žrtava; policija istražuje slučaj.
I tu bi događaju bio kraj, a na njegovo mjesto dolazi medijski tretman incidenta. A tretman je takav da većinu bosanskohercegovačkih portala više zanima šta je najnovijega na Twitteru napisala Gorica Dodik, kćerka Milorada Dodika, dvostruko sankcioniranog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i (ne zna se koliko još vremena) najmoćnijeg političara u Republici Srpskoj. Tako reagiraju mediji vječno gladni klikova, skandala i zabave, iako je činjenica da mnogo više i informativnog i političkog potencijala sadrži upravo vijest iz malog mjesta u blizini Bijeljine, u kojem mahom živi bošnjačka populacija.
Zbog čega bi nam trebala biti važna informacija o pucnjavi iz Janje? Zbog toga što je mogao biti pogođen neko od tih ljudi koji su izlazili iz džamije. Pa onda zbog toga što se incident dešava u izrazito osjetljivom političkom trenutku, dan poslije sankcija izrečenih Dodiku, Tegeltijama i Kukiću, pola godine nakon povlačenja političara Republike Srpske iz državnih institucija, i u atmosferi kontinuiranog straha. Svi povratnici u zemlji – i bošnjački, i srpski, i hrvatski – mogu se u jednom trenutku naći u sličnoj situaciji. Riječ je o ranjivoj populaciji, a pogotovo su Bošnjaci u Republici Srpskoj izloženi provokacijama koje ne prestaju. Osnovni zadatak politike bio bi da se ovakvi incidenti u startu sasijeku kako se ne bi ponavljali, kako bi se stanovništvu vratio mir i kako ne bi pala mrtva glava. Tada bi možda za sve bilo kasno. Onaj nesretni Aleksandar Vučić bar je našao snage i pameti da se odmah nakon zloglasnog policijskog teferiča u Priboju oglasi i pruži podršku Bošnjacima. Političari iz Republike Srpske, prestravljeni ili već izrečenim sankcijama ili onima koje tek trebaju doći, nisu ni pomislili da slijede svog uzora iz Beograda i obrate se javnosti povodom incidenta u Janji. Ni vlast ni opozicija. A i zašto bi sad, kad ni u prethodnih stotinu provokacija i napada nikada nisu glasa pustili?
Svima je jasno da živimo u osjetljivom trenutku, cijeli svijet gleda u Bosnu i Hercegovinu kao u potencijalnu ratnu zonu. Pogledajmo samo medijske izvještaje i komentare u posljednjih sedam dana. Izraelski dnevnik Haaretz piše da “nije Dodikovo ratno huškanje ono što brine obične građane koliko šutnja ili prešutno odobravanje, pa čak i podrška koja dolazi iz nekih zemalja članica EU”. The New York Times prije tri dana konstatira da je“Kremlj očigledno oduševljen što vidi Bosnu u neredu, s obzirom na to da su je Sjedinjene Države i Evropa nekada zagovarale kao primjer uspješne izgradnje nacije. Putin je godinama upozoravao bivše komunističke zemlje istočne Evrope da su zapadna obećanja o miru i prosperitetu šuplja”. Njemački Die Welt upozorava da treba “ozbiljno shvatiti Dodikovo zveckanje sabljom”, i da Njemačka mora “Zapadni Balkan učiniti težištem svoje vanjske politike”.
“Bosna i Hercegovina bi uskoro mogla prestati postojati – ako srpski nacionalisti proguraju svoju secesionističku politiku. Čini se da više nije isključen ni povratak u rat, koji je okončan prije nešto više od četvrt stoljeća”, piše RedaktionsNetzwerk Deutschland (RND).
Ovo je samo dio upozorenja koja nam svakodnevno dolaze iz svijeta. Svi razlozi za zabrinutost su tu. U takvoj atmosferi, rutinski pokriti pucnjavu u Janji stvar je uredničke indolencije, one klasične medijske neodgovornosti koja ne prepoznaje značaj ni trenutka ni događaja. Slična letargija vlada i u političkom životu Dodikovih protivnika. Ako već političari iz Banje Luke nemaju volje da odu u Janju i uznemirenom stanovništvu pruže podršku i garancije, onda bi njihove kolege iz Sarajeva mogle da se otisnu na taj put. Nije baš izvjesno kakve oni garancije mogu ponuditi na odmetnutoj teritoriji Republike Srpske, ali sama posjeta bila bi znakovit i važan čin, alarmirala bi i domaće nadležne institucije i strane faktore: oružane provokacije ovdje nemaju istu težinu kao u, recimo, nekoj zapadnoevropskoj zemlji razvijene demokratije i još razvijenijih državnih institucija.
Ako se već posmatrači slažu da nam u mnogim bitnim elementima politička atmosfera podsjeća na 1991., godinu strepnje i iščekivanja, onda bi svi morali skočiti na noge lagane kako se ne bi reprizirala 1992. Valja svih ovih mjeseci živjeti u Janji, i zanoćiti sa sviješću da nisi zanimljiv čak ni kada pucaju na tebe. Ni politici, ni policiji, ni medijima.
