Arena Premium i trijumf protiv Rumunije

Igrom nepredvidivih životnih okolnosti, autor ovih redova duel Rumunije i Bosne i Hercegovine odgledao je u Beogradu, na Areni Premium. Nije to bila obična utakmica, nego lepršava tika-taka premijera nove generacije, istinska nogometna poema koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Nikog, osim Areninog komentatora. Kako je Bosna i Hercegovina rezultatski i općim utiskom tokom utakmice napredovala, tako je njegovo raspoloženje tonulo. S većim bi žarom Marjan Mijajlović prenosio situaciju u kojoj lopta završi u autu, nego što je ovaj hairlija propratio naše golove. Na kraju smo imali destiliranu depresiju, atmosfera kao na sahrani Ratka Mladića. Čovjek je samo dva puta uspio iscijediti nešto malo emocije, oba puta kada je Rumunija imala šansu. Sve vrijeme je trtljao nešto o individualnim greškama domaće obrane, kao da su za golove zaslužni neraspoloženi domaćini, a ne polet generacije u izgradnji.

Je li to neko naređenje odozgo, ili se u kućnom rasporedu prenosa potrefio nedorastao, pri tome i negativnim emocijama obdaren tip, uglavnom, ovako je komentirao naš posljednji zgoditak: „Umjesto da su Rumuni došli do drugog gola, gosti su postigli četvrti.“ A pred sam kraj utakmice, tamo negdje duboko nakon osamdesete minute, čuli smo i futuristički zaključak: „Uskoro ćemo moći proglasiti pobjedu Bosne i Hercegovine.“ Uskoro? Pa kad uskoro, prijatelju, onakva Rumunija ne bi mogla ovakvu Bosnu ugroziti da su igrali još dvije utakmice. Uglavnom, kanal koji u imenu ima ambicioznu odrednicu premium, po ispoljenoj neprofesionalnosti duboko je na razini amaterskih medija koji se gledaju i slušaju upravo zbog urnebesnih komentatora.

Rest in war

Centralni događaj septembra 2026. ipak su smrt i ukop osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Čitava je ceremonija bila studija otužnosti društva koje zločin uzima kao svoju centralnu konstitutivnu priču. Pri tome, nije baš da nije bilo političkih manevara koji zaslužuju podsjećanje. Aleksandar Vučić još  je jednom pokazao koliko je napredniji u odnosu na rezervni sastav srpstva iz Republike Srpske. Ponovo ih je izigrao, poslužio se njima kao čunjevima za kuglanu i izveo priredbu iz koje je, bar prividno i makar na prvi pogled, izašao čistih ruku. Što se ne bi moglo reći i za milionere koji žele da uče iz banjalučkog okruga vlasti.

Evo tog manevra koji po ispoljenom stepenu lukavštine podsjeća na neke principe demonstirane u Bitci na Neretvi: dakle, Vučić ladno od Mladićeve sahrane pravi državni događaj, i to ne obični nego hepening broj jedan, oduzevši mu nekoliko marginalnih detalja zbog čega se i po standardno mlitavoj EU raspravljalo je li priredba državni čin ili ne. I onda se mirno i dostojanstveno izvuče iz predstave, zbog unaprijed preuzetih obaveza u državi Uzbekistan! Od tada ova prijateljska zemlja u svakodnevnu komunikaciju ulazi kao izgovor broj jedan: “Izvini, ne mogu danas, imam nešto dogovoreno u Uzbekistanu.” Doduše, ni Tito nije prekinuo turneju s Galebom kad je poginuo naš Džema. A sopstvenu nazočnost na tom suspektnom događaju predsjednik Srbije zamijenit će prisustvom uvijek nezgodnih Dodika, Cvijanovićke i ostale političke buranije iz RS. I država sita, i paradržava na broju; bolje ne može. Banjalučka bratija, koja se kolosalno obogatila na priči o ugroženosti, nije ni pomislila da ostavlja neizbrisivi trag sopstvene vladavine. To pohlepno društvo s centralnom misijom suzbijanja normalnosti u narodnim masama uvijek dokaže da se na njih može računati kad je najgore. Koliko je manevar dobar još jednom je potvrdio Vučić, kad u intervjuu za CNN u svoju obranu povlači krunski civilizacijski argument: “Pa šta hoćete, ja nisam nazočio.”

Ali znamo ko jeste.

Dodik, glavom i simboličnom bradom

Ako niko drugi, Milorad Dodik lično shvatio je suštinu igre u koju je uvučen s pobočnicima. Zato je i kompletan igrokaz odigrao mlako, iako mu je ovo bio politički zicer.  Smrt voljenog generala, ugroženost, zlo Sarajevo koje udara na svetinje, pa boljeg šlagvorta nije mogao zamisliti. Ali ne, čovjek ostaje suzdržan u odnosu na ono kakav zna biti i kakve mu je raskošne mogućnosti Mladićevo uginuće pružalo.

Dodik je danas moćan, ali dvostruko izoliran čovjek. Od Sarajeva i Bošnjaka izolirao se mržnjom koju kontinuirano sije, a od Srba enormnim bogatstvom izgrađenim preko njihovih leđa. Na Facebooku je prošle godine osvanuo zapis koji savršeno opisuje tekuću situaciju. Na putu od Podgorice do Sarajeva autobus je zastao u Foči, gdje su pojedini putnici odlučili da pauzu provedu u kafani punoj lokalnog stanovništva. Na televizioru se upravo odvijao tradicionalni RTRS dnevnik, a kada se na dnevniku ukazalo drago helikoptersko lice, uslijedila je strahobalna tirada psovki i kletvi. Kompletna kafana mu je ispsovala kompletnu familiju. Narod fakat zna. Lik putuje helikopterom, što niko normalan na prostoru Jugoslavije ne radi. Najsiromašnija i najzapuštenija regija u Evropi ima lidera s najskupljim i najrazmetnijim troškovnikom putovanja. Tako je uostalom i postala najsiromašnija.

Jedini istinski saveznik mu je Dragan Čović, još jedan ožalošćeni u slučaju Ratko Mladić, jer ih vežu interesi i isti strahovi. Interes i strah, neprobojna koalicija.
Mračni izvori novca zbog kojih ovaj dvojac terorizira stanovništvo nisu presahli. Dodik je napornim radom izrastao u nešto što bi se najživopisnije dalo opisati kao Ben Gvir bosanskohercegovačke politike. Čovjek sistematski ozvjerava stanovništvo, normalna Srbija ga je prozrela i prezrela, ali u uljudbeniku s Radobolje zauvijek ima pouzdanog saveznika.

            Srđan Amidžić, nova politička stvarnost

Dakle, vidjevši kakvu mu je ulogu u sahrani balkanskog kasapina namijenio Vučić, Dodik je nevoljko odradio ono što se moralo odraditi, a potom zadatak razjarivanja naroda prebacio na niži nivo razmišljanja. Ovaj put uloga je dodijeljana Srđanu Amidžiću, nedoraslom ministru finansija, lošijem dijelu državnog dueta Košarac – Amidžić.

Tako je neiskazivo političko zlo nastavilo utrtom ideološkom stazom. Amidžić je pokazao da će metode vladanja, bez obzira ko preuzme palicu, ostati onakve kakve su već godinama. Krešteći na sav glas, ponavljajući šefovu mantru o Sarajevu kao gradu mržnje, pouzdanik je još jednom potvrdio da ovdje čak ni za zahtjevnu funkciju kakva je ministar finansija nije potrebna stručnost, no tek puka podobnost. Dobro mi ikako…

Vodovod Sarajevo

Ako nam je ona Milanovićeva paskvila o sapunu i parfemu (s pravom) bila uvredljiva, im jedna njena inačica koju bismo morali prihvatiti bez ikakve dvojbe: prvo kanton, pa onda država, tako bi trebao da glasi temeljni princip stranaka i političara koji su se upustili u borbu za opstanak i funkcionalnost BiH. Nažalost, oni su prvo pali na Kantonu, pa su se tek onda obrukali na državnom nivou. Ili nisu razumjeli suštinu ovakvog principa, ili nisu dorasli protivnicima iz RS i HZHB. Ili oboje? Činjenica je da na lokalnom nivou Trojka nije ispunila raskošna obećanja i da njeni najvatreniji pobornici, koji su godinama svaku kritiku proglašavali SDFA botovanjem, danas sa znakovitim zakašnjenjem iz mladićevske artiljerije pucaju po dojučešarnjim pulenima.

Šta se u međuvremenu desilo?

Ništa strašno, Sarajevo je za četiri godine postalo zapušten, prljav, a kako vidimo posljednjih tjedana i suh grad. S redukcijama dva puta dnevno, većina gradskih bojlera i mašina za suđe i veš ode u helać, a ovaj režim nestanka vode divno je podsjećanje na dane opsade.

Sarajevo je danas teže disfunkcionalan grad. S pet puta više automobila nego parking mjesta, plaća cijenu političkog dodvoravanja investitorima. Ulagači su i opoziciji i vlasti, a pogotovo vlasti, preči od građana i u to smo se uvjerili doslovno u svim aspektima urbanog života. Vladajuća garnitura koja je gubitke vode nagurala na fascinantnih 70 posto na isti se promašeni način ponaša i na državnom nivou. Nema bitke koju nisu izgubili i nema promašaja uz koji nisu stavili  svoj relevantni potpis.  

Ko god da osvoji četiri godine novog mandata, nama ostaje samo jedno, da sa zebnjom iščekujemo dekade koje dolaze.