Užas u migranstskom logoru
Kada je prije nešto manje od četiri godine otvoren Privremeni prihvatni centar Lipa za migrante u Unsko-sanskom kantonu (USK), iz Službe za poslove sa strancima (SPS) su se pohvalili javnosti da “kamp ispunjava evropske kriterije i pruža punu zaštitu migrantima”.
“Ovo je prvi prihvatni centar kojim Služba za poslove sa strancima potpuno upravlja. Prošle godine smo imali oko 12.000 ilegalnih migranata. Hvala Unsko-sanskom kantonu koji je podnio najveći teret u svemu ovome, građanima koji su nekad i na svoju štetu bili strpljivi”, kazao je tadašnji direktor SPS-a Slobodan Ujić.
U međuvremenu je na čelo ove službe došao Žarko Laketa, a njegov zamjenik je Almin Imamović.
Međutim, prema informacijama koje je Valter dobio na terenu te od izvora koji su bili unutar kampa Lipa proteklih nekoliko mjeseci, teško se može zaključiti da uvjeti života u kampu ispunjavaju “evropske kriterije” i “pružaju punu zaštitu migrantima”.
Prema našim izvorima, u kampu u koji nam nisu dali ući hara bolest svrab (poznatija u narodu pod nazivom šuga), a dio migranata svjedoči o iznimno brutalnim iskustvima koje su imali s hrvatskom policijom, što uključuje i nanošenje teških fizičkih ozljeda. Konkretno, migranti govore o tome da hrvatska policija sve više prakticira to da im slomije gležnjeve na nogama, a kako bi ih pretvorila u ljude koji šepaju i tako im ograničila mogućnost kretanja, pa i pokušaja ilegalnog prelaska granice.
To zastrašujuće podsjeća na praksu lomljenja gležnjeva robovima na američkom Jugu, a kako se to radi mogli smo svojedobno svjedočiti u Oscarom nagrađenom horor filmu Misery iz 1990., snimljenom po romanu Stephena Kinga.
Nadalje, uvjeti u kontejnerima u kojima su smješteni migranti su katastrofalni – o čemu svjedoče i ekskluzivne fotografije iz kampa Lipa koje je Valter dobio na terenu – te pogoduju razvoju i širenju raznih zaraznih bolesti.
Zapravo, jedina prostorija u kampu koja izgleda (higijenski) normalno je ona predviđena za molitve, navodi Valterov izvor, dok su kontejneri u kojima migranti borave i spavaju smrdljivi i neuslovni.
Valter se u proteklom periodu obratio Službi za poslove sa strancima pitanjima o zabrinjavajućoj situaciji u kampu Lipa, s naglaskom na širenje svraba među tamošnjom populacijom, no nismo dobili konkretne odgovore na naša pitanja o tome ima li svraba (šuge) u kampu. Iz SPS-a smo dobili uopćeni birokratski odgovor o tome kako navodno funkcionira procedura u slučaju da je netko zaražen svrabom ili, kako oni to nazivaju, scabiesom.
Valter se obraćao pitanjima i Općini Bihać, Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH, te Međunarodnoj organizaciji za migracije BiH, no svi su nas uputili na Službu za strance kao jedinu nadležnu.
“Od početka migrantske situacije u Bosni i Hercegovini, prilikom prijema migranata u privremeno prihvatne centre, registrovani su određeni slučajevi migranata koji su imali scabies odnosno tzv. Svrab”, naveli su za Valter iz SPS-a.
Dalje ističu da u vezi sa procesom scabiesa postoji jasna procedura, vezana uz jasno definisan Protokol, u koju je uključen Zavod za javno zdravstvo USK, te Dom zdravlja Bihać.
“Prije smještanja u opštu populaciju, odnosno u kamp, migranti prolaze medicinski pregled od strane predstavnika ZU Zavod za javno zdravstvo USK. U slučaju da se prilikom medicinskog pregleda ustanovi prisustvo scabiesa, migranti se upućuju kod doktora, gdje dobijaju terapiju, te se smještaju u prostorije koje su namjenjene za tu vrstu oboljenja u skladu sa protokolom. Nakon što dobiju propisanu terapiju, dobijaju i novu odjeću, a stara odjeća se odlaže u skladu sa preporukama nadležne medicinske ustanove”, kažu iz SPS-a.
Pojašnjavaju da nakon primljene terapije migrant ponovo ide na medicinski pregled i ako se tom prilikom ustanovi da scabies nije više prisutan, migrant se smješta u opštu populaciju u kampu.
ŠUGA SE I RANIJE POJAVLJIVALA
No, vrijedi napomenuti da ovo ne bi bila prva epidemija šuge u Lipi, s obzirom na to da su mediji izvještavali prije četiri godine da je svaki drugi stanovnik kampa zaražen šugom.
Kada je riječ o lošim higijenskim uvjetima u kampu Lipa, iz SPS-a su poručili da se tamo “redovno, u skladu sa zakonskim propisima, provode DDD (dezinfekcija, dezinsekcija, deratizacija) mjere “u koordinaciji sa Veterinarskom stanicom Bihać”.
Valter se obratio Službi za poslove sa strancima i sa zahtjevom da naša ekipa posjeti Lipu i vlastitim očima se uvjeri o tome kakvo je stanje na terenu, ali odgovor u vezi toga nikad nismo dobili.
Zato smo kontaktirali Saru Kekuš, iz zagrebačkog Centra za mirovne studije (CMS), ljudskopravaškom nevladinom organizacijom osnovanom 1996., koja se godinama intenzivno bavi pitanjima prava migranata i prava na azil.
“Kroz direktan, istraživački, pravni i javnozagovarački rad trudimo se zaustaviti nezakonite i nasilne prakse prema izbjeglicama i drugim migrantima, poticati poboljšanje zakonodavnog okvira i prakse koji se tiče azila te sigurnih i regularnih migracijskih puteva, boriti se protiv kriminalizacije solidarnosti te informirati izbjeglice i druge migrante o pravima u pristupu azilu i reguliranju statusa”, ističu na službenim stranicama CMS-a.
Indikativno je kako i njima nije bio dopušten pristup kampu Lipa.
“Prolazili smo pored kampa Lipa prošle godine, došli smo do vanjske ograde. Bili smo s partnerima iz Nizozemske i htjeli im pokazati kako to izgleda, ali nam je policija rekla da se udaljimo. Znakovito je da je tamo i zabranjeno fotografiranje. Zadnji put smo u Lipi bili prije nešto manje od dvije godine, međutim primljeni smo samo u prvi dio kampa tj. u kontejner Službe za poslove sa strancima, tako da nismo imali priliku obići cijeli kamp i slobodno razgovarati s ljudima u njemu. Planiramo do Bihaća opet ovu jesen, pa ćemo zatražiti i službeni pristup kampu Lipa”, rekla je Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije u razgovoru za Valter.
Ona naglašava da je smještaj u kampu Lipa uvijek bio upitan:
“To je kontejnerski tip nasilja i uvjeti u njemu su nehumani. Preko zime je te kontejnere teško grijati, a preko ljeta je u njima nepodnošljivo vruće. Od mnogih ljudi i organizacija koje su imale pristup kampu Lipa znali smo čuti da je dio toga neformalni detencijski kamp, što bi nam vlasti svaki put zanijekale, ali o tome postoji jako puno svjedočanstava.”
Kekuš smatra da su smještaji takvog tipa, poput Lipe, apsolutno nehumani za ljude koji su došli kako bi spasili svoje živote i djeci osigurali priliku za dostojanstvenu budućnost. Sve više se ide u smjeru da to postanu detencijski kampovi, u kojima se ljude tretira kao kriminalce.
PORAST POLICIJSKOG NASILJA I NEZAKONITA VRAĆANJA
Kada je riječ o nasilju koje nad migrantima provodi hrvatska policija, Kekuš kaže da to “nije novost”.
“To je praksa stara osam godina. Mi smo i na domaćoj razini podnosili kaznene prijave zbog toga. Primijetili smo da je ulaskom Hrvatske u Schengnen intenzitet pushbackova malo utihnuo, te se htio ostaviti dojam da se sve radi po pravilima, ali su se stvari intenzivirale pretprošle godine krajem ljeta. Vidimo povezanost porasta policijskog nasilja prema migrantima s konkretnim političkim zbivanjima. Primjerice, kada su bili parlamentarni izbori, tada su pushbackovi jači i nasilniji. Ove godine je porast policijskog nasilja bio najveći u četvrtom i petom mjesecu, dakle pred lokalne izbore u Hrvatskoj, na kojima je bila dosta antimigranstih stranaka, koje su pokušavale na tome skupiti bodove”, objašnjava Kekuš.
Kekuš: Smještaji poput Lipe su apsolutno nehumani za ljude koji su došli kako bi spasili svoje živote i djeci osigurali budućnost; sve više se ide u smjeru da to postanu kampovi u kojima se ljude tretira kao kriminalce
Što se tiče pojma pushback, pod njim se podrazumijeva protuzakonita praksa policije koja pod prijetnjom nasilja i mimo važećih zakonskih procedura i međunarodnih konvencija, većinom preko zelene granice, protjeruje ljude koji su neregularno prešli granicu u državu iz koje su došli.
O nasilnom i protuzakonitom ponašanju hrvatske policije je detaljno izvještavao i niz europskih medija, pimjerice i ugledni londonski Guardian, koji je prošle godine objavio veliku priču o tome kako pripadnici hrvatske policije, između ostaloga, spaljuju mobitele i pasoše migranata.
Kekuš ističe da je CMS u stalnom kontaktu s organizacijama koje još rade oko Bihaća na terenu:
“Znamo da je povećanog policijskog nasilja i pushbackova bila i ovog ljeta. Nije pravilo da je nasilje usmjereno samo prema muškarcima, već su žrtve i djeca. Imali smo slučajeve djece bez pratnje kojima su policajci nanijeli ozbiljne fizičke ozljede. Sve češće čujemo i da se napadaju osobe teškog zdravstvenog stanja, stariji i oni s invaliditetom, čak i trudne žene.”
Dodaje da u zadnjih 12 mjeseci imaju i niz svjedočanstava iz Bosne da hrvatska policija provodi grupna nezakonita vraćanja ljudi kombijima i autobusima.
“Posebno nas brine bliska budućnost, s obzirom na to da implementacija Pakta o migracijama treba krenuti u lipnju sljedeće godine. Tu se predviđaju screening centri na vanjskih granicama Europske unije, a to bi mogla postati Lipa. Sve više je tendencija da osobe koje se na zakonit ili nezakonit način vraćaju iz Hrvatske u BiH, a pod nezakonit način mislim i na nasilni pushback, završe u Lipi. S hrvatske strane sličan kamp je Dugi dol, a kod oba je također zajedničko što su smješteni daleko od očiju javnosti i daleko od nevladinih organizacija koje bi tim ljudima mogle pružiti podršku. Prepušteni su vlastima da rade s njima što god hoće i što je u nekom trenutku politički oportuno”, kaže Sara Kekuš iz CMS-a. (Gordan Duhaček, Valter)
AMER BAHTIJAR: Arhitektura hrabrosti
Ove godine navršilo se šezdeset godina od izgradnje Partizanskog groblja u Mostaru. U utorak je prikazan film britanskog redatelja Chrisa Leslieja koji govori o groblju i o svemu onome što ono predstavlja tokom proteklih decenija. Film je pokazao ono što već znamo – duboku podijeljenost u Mostaru oko toga šta groblje znači – ali je, što je važnije, ogolio samu srž nesporazuma koji traje.
Jedno je izvan svake sumnje: Partizansko groblje je remek-djelo. No od svojih šezdeset godina postojanja većinu je provelo u progonstvu na vlastitom mjestu. Trideset tri godine trajala je njegova sustavna devastacija, a jednako toliko godina trajalo je i službeno prešutno odobravanje. Spomenik koji je Bogdanović podigao nema ni trunke ideološke oznake: on je arhitektura bez ideološkog logosa, prostor oslobođen simbola, monumentalna pjesma hrabrosti. Ideologije – nula posto.
A ipak u filmu svjedočimo dvjema istinama koje se sudaraju. Gradonačelnik Mostara Mario Kordić tvrdi da na groblju nema kostiju, da je riječ tek o spomen-obilježju. Doktor Šestić, međutim, svjedoči da je lično donio kosti svoga brata šezdesetih godina. Dakle, groblje je i spomenik, i memorija, i tijelo grada.
Tokom trideset tri godine rušeno je groblje i mržnja je sipana – ali na pogrešne ljude, na pogrešan simbol. Ni spomenik ni oni koji u njemu leže nisu imali nikakve veze s ideologijama koje su ga kasnije rušile, niti s politikama koje su im to omogućavale.
U njemu leže oni najhrabriji, najčistiji ljudi koje je Mostar imao. Njihova sudbina objašnjava se jednom prostom činjenicom: kada je Mostar pao pod okupaciju četrdesetih, na udaru su se našli njegovi Srbi, Jevreji i Romi. Njihovi životi bili su prekinuti nasiljem, dok su Hrvati i Bošnjaci mogli nastaviti živjeti svoje živote. A onda se dogodio čudesan preokret slobodne volje: mladi gimnazijalac Ante Zuanić, koji je mogao nastaviti čitati Rat i mir, i ugledni ljekar Safet Mujić, koji je mogao nastaviti liječiti pacijente, odlučili su stati na stranu progonjenih. Njihov izbor bio je identičan onom koji je prije dvije hiljade godina napravio Isus iz Nazareta.
Mostarski bataljon bio je elitna partizanska jedinica. On je bio ogledalo same ideje antifašizma: heterogen, sastavljen od vjernika i ateista, seljaka i intelektualaca, komunista i seljačkopravaca. Tito je znao da samo takva šarolikost može pobijediti fašizam – i bio je u pravu.
Na Partizanskom groblju leže ljudi koji nisu učinili nijedan zločin. Nemaju nikakve veze s ubijenim fratrima, niti s komunističkim grijesima nakon 1945. Oni su stradali ranije, u vremenu čistog moralnog izbora.
U tom smislu, njihova sudbina je identična sudbini Franza Jägerstättera, austrijskog seljaka iz St. Radegunda, koji je 1943. odbio položiti zakletvu Hitleru. Bio je to radikalni katolik koji je znao da se vjera i nacizam ne mogu pomiriti. Umjesto da se zakune, izabrao je Isusa i otišao u smrt. Benedikt XVI ga je 2007. proglasio blaženim. Terrence Malick je o njemu snimio veličanstveni film A Hidden Life, u kojem gledamo ljepotu jedne duše koja bira Boga.
Taj isti izbor napravili su i oni na Partizanskom groblju. Zato, rasprave o komunizmu i njegovim sjenama neka vode historičari – jer historija je nauka činjenica, a ne mitova. Ovdje se ne radi o ideologiji, već o čistom moralnom aktu. To je ono što ih čini vječnim, kao što ih vječnim čini i Bogdanovićevo remek-djelo.
Partizansko groblje može i mora postati amfiteatar građanske hrabrosti, mjesto gdje će mostarski maturanti učiti ponosno govoriti o svojim najboljim precima. Možda će baš tu jednog dana gledati Malickov A Hidden Life i shvatiti da je sloboda uvijek izbor, da je hrabrost uvijek skok u nepoznato, a da je izdaja uvijek lakši put. Možda bi, da su njihovi očevi i djedovi gledali takve filmove, devedesete bile drugačije.
I da, kako podsjeća Dragan Markovina, zemlja na kojoj se nalazi groblje nekada je pripadala Katoličkoj crkvi. Ona može tražiti odštetu – ali može i dati dar Evanđelja: pokloniti je, jer tu počivaju blaženi. Oni koji su, poput Jägerstättera, stali protiv Sotone dok je bio najsnažniji.
Trideset godina vodimo razgovore o kulturi sjećanja i trideset godina ih vodimo pogrešno. Naše rasprave, bilo u klimatiziranim dvoranama ili na društvenim mrežama, liče na navijačko dobacivanje na stadionu: puno emocija, puno parole, malo smisla.
A prije tih rasprava mora doći jedan prethodni razgovor – razgovor o vrijednostima. Jer kad se složimo oko vrijednosti, sve ostalo je formalnost. Tada postaje lako prihvatiti ono što historija, hladna i nepokolebljiva, govori svojim jezikom činjenica.
Zato Mostaru, Bosni i Hercegovini, ali i svijetu treba razgovor o vrijednostima. Zato i nije problem ako neko to mjesto nazove Partizanskim grobljem, neko Partizom, a neko Partizanskim svetištem. Jer ono to i jest – svetište hrabrosti, svetište ljudskosti, svetište onih koji su izabrali Isusa nad Hitlerom, čovjeka nad ideologijom, slobodu nad ropstvom. (Amer Bahtijar, Tačno.net)
Audioknjige
Turbulentna su vremena, sve se mijenja. Prije samo par desetljeća mislili smo da je VHS tehnologija posljednji krik mode, ali su potom došli novi formati – DVD, Blue-ray disk pa USB. Tako je i s knjigama. Svjetskim tržištima haraju audioknjige, a moda polagano dolazi i k nama. Ljubica Letinić pokrenula je produkciju audioknjiga, koja eksplozivno osvaja publiku.
“Kolegica Lana Deban i ja počele smo 2018. s prvim naslovima. Shvatile smo odmah da moramo izgraditi vlastitu tehnologiju, pa smo 2019. napisale i svoj kod i stvorile prvu audioknjižaru book&zvook”, objasnila je Ljubica Letinić, pa nastavila: “Samo u Skandinaviji je prošle godine objavljeno više audioknjiga nego fizičkih, to nije prolazni trend za neke tamo ljude koji ne vole čitati, to zahvaća i manje jezike i ne skrivam ponos što smo to i mi uspjeli napraviti za naš jezik, jer vjerujem da bi se to već dogodilo od nekoga izvana koji bi htio ući na naše tržište”, rekla je.
“Kad shvatite da možete nositi knjigu u mobitelu, pomislile smo da će biti korisno i za naše pisce i našu produkciju da im se pruži globalna prisutnost, tako da smo imale cijelo ljeto i kampanju ‘Slušaj Hrvatsku’, kako bismo stranim turistima omogućili da urone dublje u našu kulturu i običaje”, objasnila je. (Boris Rašeta, Novosti)
