Rijetko smo u prilici činiti velika djela, spašavati ljude od sigurne smrti, žrtvovati svoj život za pravednost i istinu, zaustavljati ratove, mijenjati sudbinu svijeta i čovječanstva. Zapravo, nismo nikad. A da i jesmo, pitanje je bismo li imali dovoljno hrabrosti i odlučnosti učiniti ono što od sebe očekujemo, pravu stvar, veliko djelo. U svojoj „običnosti”, svjesni smo da nemamo nikakav presudan utjecaj ni na što. Pa ipak, iz dana u dan pred nama je veličanstvena prilika da svojim djelima razveselimo druge ljude, učinimo nešto dobro i pomognemo da svijet pun tuge, siromaštva, obespravljenosti i svakojake nevolje bude bar malčice bolji. Je li to malo? Možda i jest, ali više od toga nemamo pa je šteta i to malo propustiti.

U novembru 2020. jedan mladić, kojem ne znamo ni ime, učinio je baš tu, pravu stvar. Baka, koja je krenula platiti račune za režije u poštanski ured u splitskom kvartu Kman, vidjela je, došavši do šaltera, kako nema novca kojeg je ponijela. Shvativši da ga je izgubila putem i da neće imati čime platiti režije, izašla je iz zgrade i rasplakala se. Tada joj je, vidjevši da je uznemirena, prišao nepoznati mladić u dobi od tridesetak godina i pitao što se dogodilo. Kad mu je baka rekla, zagrlio ju je i rekao da će sve biti u redu. Uzeo je njene račune, zbrojio iznose i zatim joj dao toliko novaca koliko je trebalo da ih plati. Nije tražio ništa zauzvrat.

Nakon zemljotresa

Slično tome, samo dva dana nakon 29. decembra 2020., dana u kojem je Banija pogođena razornim potresom, trojica prijatelja s drugog kraja zemlje, Mijo, Josko i Jovica iz Tučepa odlučili su svojim radom pomoći jednoj obitelji iz sela Jabukovca pokraj Petrinje. Izabrali su ih zato što su mještani rekli da ta obitelj zaslužuje pomoć prije svih ostalih budući da je i sama uvijek bila prva u pomaganju kad god je nekom trebalo. I tako su trojica prijatelja, uz pomoć još sedamdesetak obrtnika iz svog kraja i mnogih Makarana koji su prikupili novac, u osam mjeseci izgradili i potpuno opremili novu kuću za ovu obitelj.

Pobornici teorije psihološkog egoizma ove i ovakve primjere komentirali bi tvrdnjom da altruizam ne postoji i da svako djelo, koje naizgled učinimo zato da bismo pomogli drugom čovjeku, zapravo činimo radi sebe, da bismo bili zadovoljni sa sobom, da bi nas vlastita savjest pohvalila. Tako, kažu, svaka prividna spremnost na odricanje od vlastite koristi u ime djelovanja za korist drugoga, ima obilježja prikrivenog egoizma, takozvani altruizam samo je drugo ime za neprepoznati egoizam. Ukoliko bi zaista bilo tako, ne bi preostalo mnogo uzvišene ljudskosti, one koja jedina zaslužuje divljenje koliko i zvjezdano nebo. Immanuel Kant je smatrao da ništa nije veličanstveno kao čovjekova mogućnost da djeluje u skladu s moralnim zakonom kojeg nosi u sebi. Mi, doduše, ne možemo izbjeći da se osjećamo dobro, u neku ruku i ponosno na sebe kad učinimo nešto dobro, pogotovo ako je to bilo teško i iziskivalo određeni napor ili odricanje od vlastite ugode i/ili koristi. Ipak, bitna je razlika u motivaciji. Je li neko djelo dobro ne ovisi primarno o njegovom učinku, nego o tome jesmo li ga učinili zato da bismo pomogli drugome pa onda usput osjetili i zadovoljstvo zbog učinjenog ili smo to učinili zato da bismo osjećali zadovoljstvo tj. izbjegli prijekor savjesti i zavrijedili njeno odobravanje. Ukoliko je u igri ovo drugo, tada dobro djelo nije cilj, nego samo sredstvo za ostvarenje prikrivenog cilja koji nije altruističan ma koliko se djelo činilo takvim.

Šta su motivi?

Možemo li uopće biti sigurni u motive vlastitih postupaka? Uvijek ostaje mogućnost da se i najviši stupanj moralne svijesti svodi na izbjegavanje nelagode (koju bi nam izazvala grižnja savjesti da smo propustili ispravno postupiti) ili težnju za ugodom (koju pobuđuje osjećaj ponosa i zadovoljstva sobom). No, čak da i jest tako, i dalje ostaje potreba da činimo dobro. U teorijskom smislu između ova dva motiva postoji bitna razlika, ali u praktičnom smislu precizna detekcija motiva ništa ne mijenja. U oba slučaja ostaje dužnost da činimo dobro, čak i ako naši motivi za njegovo činjenje nisu uzvišeni. Unesrećenom čovjeku je, na kraju krajeva, svejedno zašto mu pomažemo. Smatrat će se sretnim što je dobio pomoć koja mu je bila potrebna, neovisno o tome jesmo li mu pomogli iz sebičnih ili altruističnih poriva.

Violinistica Renata iz Samobora, odlučila je gluhoj i nagluhoj djeci Centra za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj” pomoći da nauče svirati violinu. Ideja je bila omogućiti im da na taj način usvoje metodu pomoću koje će savladati i druge životne prepreke. Tijekom učenja, djeca su shvatila da mogu stvarati glazbu čak i ako ju ne čuju (osjećaju titraje preko ključne kosti i ruke) i kako, zapravo, mogu mnogo više nego su vjerovali. Renatini učenici već osvajaju nagrade, čak i onu Bečke akademije. Stekli su vještinu koja im je pomogla da razviju samopouzdanje pa sad tome podučavaju i drugu djecu.

Iako opći trend dehumanizacije i sve manje socijalne osjetljivosti ne potiče altruizam, jedan od načina da sačuvamo ljudskost, koja sve više kopni u srazu s bešćutnom tehnikom, jest da budemo sućutni i spremni pomoći kad god nam se za to ukaže prilika. Ako se svojim pomaganjem ne hvalimo, tim bolje i dostojanstvenije.