Izjava koju je bosanskohercegovački poduzetnik Admir Rahimić dao za portal Novosti povodom godišnjice poplava u Jablanici otvara prostor za ozbiljno teološko i filozofsko promišljanje o prirodi dobra, o etičkom subjektu i o onome što se u klasičnoj teologiji naziva dignitas humana ,ljudsko dostojanstvo. Rahimićeva odluka da kupi četrdeset automobila porodicama koje su u poplavama izgubile sredstva za život nije djelo uobičajene karitativne pomoći: ona je, prije svega, čin radikalnog vraćanja autonomije, sposobnosti djelovanja i punog moralnog statusa drugome. To djelo zahtijeva misaonu analizu jer se nalazi na raskršću Kantove etike dužnosti, kršćanske teologije ljubavi i modernih rasprava o socijalnoj pravdi i solidarnosti.

Rahimić u svojoj izjavi eksplicitno insistira na Kantovoj maksimi: “Čovjek nije sredstvo, nego svrha po sebi.” To nije tek ukrasni filozofski fragment, nego etička osovina njegova djelovanja. Kada kaže da donacija nije bila motivirana “emocijama ili pohvalama”, nego “dužnošću prema vlastitim principima univerzalnosti i morala”, Rahimić se, svjesno ili intuitivno, poziva na autonomiju moralnog zakona, temeljnu kategoriju deontološke etike. Kant u Grundlegung zur Metaphysik der Sitten naglašava da moralna vrijednost čina ne leži u njegovoj posljedici, nego u namjeri djelovanja iz dužnosti: “Nijedno iskustvo ne može nam pokazati moralnu vrijednost, već samo volja koja djeluje iz osjećaja dužnosti.”

U tom smislu, Rahimićeva odluka da kupi automobile, a ne hranu, vodu ili jednokratnu pomoć, jeste radikalni povratak onoga što Kant naziva Königreich der Zwecke – kraljevstvo svrha, društvo moralnih agenata koji se međusobno tretiraju kao slobodna bića sposobna za samoodređenje. U kontekstu poplava, automobil nije luksuz u trivijalnom smislu riječi; on je sredstvo kojim pojedinac vraća mogućnost da upravlja vlastitim životom, da dođe na posao, da obezbijedi prihod, da učestvuje u javnosti, da planira budućnost. Hrana i voda spašavaju tijelo; takav dar spašava dostojanstvo.

Dar koji nije puki dar

Rahimićeva gesta istovremeno podsjeća na antičku i kršćansku ideju dobročinstva koje ne ponižava. U Pismu Rimljanima (15,1) apostol Pavao piše da “oni koji su jaki treba da nose slabosti slabih, ali ne da njima vladaju”. To ‘nošenje’ nije paternalizam nego etička solidarnost koja pretpostavlja jednakost pred Bogom. Sv. Ambrozije, jedan od ključnih crkvenih otaca, tvrdi da milostinja nije čin dobrote bogatoga prema siromašnom, nego čin vraćanja onoga što već pripada zajedničkom dobru stvorenja. Kod Rahimića, taj patristički ton odzvanja u činjenici da dar ne ponižava primaoca. Automobil kao poklon nije milost nego priznanje jednakosti: “Ti imaš pravo upravljati svojim životom, i ja želim da ga ponovo možeš upravljati.”

U teološkoj tradiciji, dostojanstvo nije psihološko stanje nego ontološka konstanta, ukorijenjena u čovjekovoj stvorenosti “na sliku Božju” (Post 1,27). Thomas Aquinas u Summa Theologiae naglašava da ljudsko dostojanstvo proizlazi iz čovjekove sposobnosti za razum i slobodu, dakle za delanje u skladu s moralnim zakonom. Ako je autonomija jedan od temeljnih vidova tog dostojanstva, onda je svako djelo koje tu autonomiju vraća – djelo teološke vrijednosti.

Kupovina automobila u tom smislu nije luksuz, nego obnova uvjeta slobode. To je djelo koje ne daje samo materijalnu pomoć, nego vraća čovjeka na staro mjesto u strukturi moralnog svijeta.

Filozofija dobra bez svjetlucave sentimentalnosti

Rahimić izričito odbacuje sentimentalne motive: “Ne činimo dobro da bismo bili viđeni kao dobri.” Ova misao ima duboke teološke paralele. Isus u Matejevom evanđelju (6,3) govori: “Kad daješ milostinju, neka tvoja lijeva ruka ne zna što čini desna.” Poruka je jasna: dobro ne izvire iz želje za priznajem, nego iz istinitosti odnosa prema Bogu i čovjeku.

Ako se djelo dobra učini da bi se proizvela slika dobrote, ono prestaje biti dobro u etičkom smislu. Hans Urs von Balthasar, jedan od najvažnijih katoličkih teologa 20. stoljeća, naglašava da je autentično dobro uvijek spoj istine i ljubavi – caritas in veritate. Ono ne traži svjetlost pozornice, jer se u svojoj suštini oslanja na moralnu istinu odnosa prema drugome. U tom prosedeu, Rahimićeva gesta stoji kao paradigma dobrog djela koje ne traži povratnu sliku.

Teološka vertikala djelovanja

Rahimićeva rečenica: “Ako prihvatimo da smo bića razuma, onda moramo prihvatiti i da se poštovanje prema drugom čovjeku očituje djelima koja mu vraćaju autonomiju.”
Ovo je formulacija koja ima dvije vertikale – filozofsku i teološku.

Filozofska vertikala oslanja se na Kanta. Teološka vertikala ide ka Augustinovoj ideji ordo amoris – reda ljubavi. Za Augustina, ljubiti drugog znači željeti mu dobro u skladu s poretkom koji Bog uspostavlja. Ako se, kako on tvrdi, prava ljubav uvijek očituje u djelima koja drugoga vode ka njegovoj punini, onda je djelo koje vraća dostojanstvo – čin najvišeg poretka ljubavi.

Štoviše, Rahimićeva formulacija da se dobro čini zato što je “biti dobar stvar umnog izbora” podsjeća na Karl Rahnera koji tvrdi da je čovjek “slušatelj Riječi” – biće koje u sebe prima moralni poziv i odgovara slobodnom voljom. Gesta darivanja automobila, u tom svjetlu, predstavlja odgovor na moralni poziv koji nije historijski slučajan, nego izraz trajne otvorenosti čovjekovoj transcendentalnoj strukturi.

Vraćanje autonomije kao čin teološke pravde

U suvremenoj katoličkoj socijalnoj misli, osobito kod Johna Rawlsa i Dorothee Sölle, sve više se insistira na razlikovanju milostinje i pravde. Milostinja je dobra, ali pravda je ono što vraća subjektu pravo na sudjelovanje u zajednici. Automobil kao dar nije samo pomoć; on je čin socijalne pravde u teološkom smislu, jer omogućava obnovu punog sudjelovanja u društvu.

To je ujedno i odgovor na ono što je sv. Ivan Zlatousti govorio: “Ne dijeliš svoje s siromašnima, nego ono što pripada svima.” Čovjek koji dobiva automobil ne dobiva luksuzni predmet; on dobiva alat koji mu ponovno omogućava da bude punopravni sudionik stvarnosti.

 Odgovor na tragediju nije sažaljenje, nego solidarnost

Rahimić u izjavi za Novosti naglašava: “Ne činimo dobro da bismo bili viđeni kao dobri… jedino što ostaje jeste pitanje: Jesi li djelovao tako da svaki drugi čovjek može slijediti tvoje djelo kao zakon?”
Ovo je kasnotschopenhauerovska korekcija sentimentalnog humanitarizma. U Schopenhauerovoj etici suosjećanje ima centralno mjesto, ali kod Rahimića postoji važan pomak: djelo ne izvire samo iz emocije, nego iz načela. To nas vraća u središte kršćanske teologije djelâ. Kao što sv. Jakov piše u svojoj poslanici (2,17): “Vjera bez djela je mrtva.” Kod Rahimića, djela nisu ekstenzija emocije, nego ekstenzija moralnog stanovišta.

Upravo je tu teološka snaga njegove izjave.

Ljudsko dostojanstvo kao mjerilo svega

Teološka tradicija od II vatikanskog sabora u konstituciji Gaudium et Spes naglašava da je ljudsko dostojanstvo “temelj svih društvenih ustanova, mjerilo svih ekonomskih poredaka i cilj svim političkim strukturama”. Ako je čovjek biće koje u sebi nosi neponovivu vrijednost, onda je svako djelo koje toj vrijednosti vraća prostor djelovanja – djelo stvarne kršćanske ljubavi.

Rahimićeva izjava da “čovjek nije sredstvo, nego svrha po sebi” nije samo citat Kanta – to je eho biblijske antropologije. Ona kaže da je svaki čovjek nositelj unutarnje vrijednosti, i da je stvarna dobrota ona koja poštuje tu vrijednost djelima, ne riječima.

Zašto je ova gesta teološki važna

Kupovinom četrdeset automobila unesrećenim porodicama, Rahimić je učinio ono što u klasičnoj teologiji pripada kategoriji opere bonae , dobrih djela koja nisu izraz sentimentalnosti, nego moralnog zakona. Njegova izjava za Novosti postavlja jasno etičko pitanje: može li se naše djelovanje uzdići do razine univerzalnog zakona?

Ako je mjerilo ljudskog djelovanja mogućnost da drugi slijede naš čin kao moralno pravilo, onda Rahimićeva gesta stoji kao primjer kako konkretno djelo može otkriti dubinu teološke antropologije i moralne filozofije.

U vremenu kada se dobro često pretvara u performans, ova gesta pokazuje što znači djelovati iz načela, a ne iz koristi. I zato, u svojoj suštini, Rahimićevo djelo ne pripada sferi jednokratne pomoći. Ono pripada teološkoj i filozofskoj tradiciji koja dobro vidi kao čin istine, slobode i poštovanja prema čovjeku kao biću stvorenom na sliku Božju.

To je ono što ovu gestu čini dostojnom ozbiljne teološke analize i duboko vrijednom nasljedovanja.