PRIZIV LAŽNE SAVJESTI: Kad je župnik važniji od nauke

Pokazalo se kako u Hrvatskoj ima i takvih ginekologa kojima, kad pobačaje obavljaju u svojoj privatnoj praksi, duša mnogo manje pati nego na ginekološkim odjelima javnih medicinskih ustanova

PRIZIV LAŽNE SAVJESTI: Kad je župnik važniji od nauke

Ako je suditi po tužnoj priči Mirele Čavajde, hrvatsko je društvo sve bliže potonuću u katoličku teokraciju. Čak četiri ginekologa zaposlena u četiri javne klinike navodno sekularne europske republike u 21. stoljeću, onemogućila su realizaciju zakonom zajamčenog prava na prekid trudnoće uslijed teškog tjelesnog oštećenja ploda, ističući zakonom priznato pravo na priziv savjesti. Ova situacija jasno pokazuje kako je država podbacila u svojoj osnovnoj funkciji, ona bi prije svega trebala biti javni servis građana.

Problem proizlazi iz uvođenja subjektivnih poriva i osjećaja u pravnu situaciju, što rezultira nedopustivim ozakonjenjem „prava” zaposlenika da odbiju izvršiti radne zadatke, koji su im navedeni u opisu posla. Ne bi li svaki liječnik, prije (a ne nakon) odabira specijalizacije iz ginekologije, trebao temeljito razmisliti o svim izazovima struke pa odabrati neku drugu specijalizaciju ako već unaprijed zna da će ova opteretiti njegovu savjest? Zamislimo da kirurg, koji je Jehovin svjedok, napusti zahvat i odbije dalje operirati ukoliko se pokaže da je pacijentu potrebna transfuzija krvi ili da odvjetnici ulože priziv savjesti pa ne zastupaju stranke za koje znaju da su počinitelji kaznenih djela, da nastavnik geografije odbije podučavati o stvarnom obliku Zemlje jer mu savjest nalaže da je laganje grijeh, a on vjeruje kako je Zemlja ravna ploča ili da nastavnik biologije djecu podučava kako je Bog prvog muškarca stvorio iz zemlje, a prvu ženu iz muškarčevog rebra, budući da mu to zvuči mnogo uvjerljivije od teorije evolucije i slično.

Bespuća političke zbiljnosti

Tako se Mirela Čavajda našla u bespućima hrvatske „političke” zbiljnosti, koja bi rado zakonodavstvo prilagodila suvremenim spoznajama medicinske znanosti, ali ne na uštrb gubitka naklonosti Katoličke crkve, a time i izbornih glasova vjernika. To je omogućilo četvorici ginekologa da odbiju izvršiti prekid trudnoće iako plod kojeg Mirela nosi, nažalost, ne može preživjeti teško tumorsko oboljenje. Unatoč tome što svako daljnje održavanje trudnoće predstavlja zdravstveni rizik i ugrozu života gospođe Čavajde, čini se da to nije zapaženije dotaklo savjest bogobojaznih liječnika, bar ne u mjeri koja bi ih nagnala da ispune njeno zakonom zajamčeno pravo na prekid trudnoće. Skromna je ta savjest nadahnuta new age kršćanskim sektaštvom, raznim batarelima, markićkama, mostovima i miletićima, hodanjem za smrt koju tek u šali zovu životom, svim hrastovima i grozdovima, moliteljima pred bolnicama i sličnim dušebrižnicima. Ta je savjest vrlo selektivno iznijansirana, oglašava se samo nad zametcima i plodovima (embrijima i fetusima) dok rođeni ne spadaju u njenu domenu. U odnosu na njihove potrebe i patnju posve je nezainteresirana pa dok nariče nad sudbinom gotovo mrtvog ploda, gospođu Čavajdu ostavlja da se sama bori za život pomažući joj podmetanjem noge u znak kršćanskog milosrđa.

Da bi realizirala svoje zakonom zajamčeno pravo, Mirela Čavajda je prinuđena potražiti liječničku pomoć u susjednoj Sloveniji. Tamo su ginekolozi, čini se, puno manje „savjesni”, a puno više odgovorni za svoj posao i ispunjavanje zakonskih obaveza. Troškove prekida trudnoće u iznosu od oko pet hiljada eura ipak će, nakon dosta kolebanja, podmiriti Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Poražavajuće je da u Republici Hrvatskoj ne postoje zakonski mehanizmi koji bi osigurali realizaciju priznatih prava na izbor i na dostupnu zdravstvenu skrb. Što se, pak, tiče uskraćivanja pružanja zakonite medicinske usluge uz opravdanje vlastitim duševnim bolima, pokazalo se kako u Republici Hrvatskoj ima i takvih ginekologa kojima, kad pobačaje obavljaju u svojoj privatnoj praksi, duša mnogo manje pati nego na ginekološkim odjelima javnih medicinskih ustanova. Navodno šuškanje novčanica pomaže lakšem podnošenju grižnje savjesti. Tako je vuk sit i ovce na broju. Osim ako ovca nije siromašna pa premine zbog prisilnog održavanja visokorizične trudnoće. A možda je i tada sve u redu jer bit će da je dragi Bog s njom imao neki drugi plan.

Anemična izjava

Prvi čovjek hrvatske vlade, premijer Andrej Plenković na cijeli je slučaj odgovorio tek uobičajeno anemičnom i pitijski dvosmislenom izjavom o tome kako pobačaj u Hrvatskoj nije zabranjen, ali da trebamo pričekati stav drugostupanjskog povjerenstva. Javnim se priopćenjem mnogo jasnije oglasila stranka „Možemo”. Ukazali su na to da ovdje nije riječ tek o uskrati zakonom zajamčenih prava od strane nasumično izabranih ginekologa, već o tome da zakon krše najmoćniji ljudi hrvatskog zdravstva koji bi trebali osiguravati njegovo provođenje: ministar Vili Beroš, ravnatelj KBC-a Zagreb (najveće zdravstvene ustanove u RH) Ante Ćorušić, te dekan zagrebačkog Medicinskog fakulteta i šef Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb Slavko Orešković obmanjujući javnost neistinitom interpretacijom zakona. U hajku su se uključili i HDZ-ovci Ante Ćorušić i Branko Bačić prijeteći kaznenim progonom liječnicima koji bi se usudili raditi svoj posao tj. prekid trudnoće. Koliko je samo ljudske bijede sadržano u pokušaju moćnika da oduzmu temeljna prava ženama jasno je izrazio dekan zagrebačkog Medicinskog fakulteta rekavši kako takav zahvat „mi ne odobravamo”. Tko to „mi”? Jedino relevantno „mi” sekularne države je građanska zajednica u djelovanju usklađena sa zakonskim normama, premda je vjerojatnije da se iza dekanovog „mi” naslućuje sekta katoličkih talibana.

Na kraju valja reći kako ovaj problem muči hrvatsko društvo samo zato što ga ne razumije. Umjesto kvalitetnog obrazovanja koje bi za temeljni ishod imalo razborite građane sklone misliti  kritički, naše igre bez granica s obrazovnim reformama rezultiraju pukom koji više vjeruje lokalnom župniku nego znanosti, koji se pogubio u zamkama demokracije, ne razumije ideju sekularnosti i vladavine prava, a ne poznaje niti Aristotelov nauk. Da ga poznaje, u nepunih pet minuta razotkrilo bi problem pobačaja kao lažan problem kojeg su izmislili manipulatori ne bi li dodatno obmanjivali i ovako već obezglavljen puk. Aristotel je, naime, prije više od dvije tisuće i tristo godina kirurški precizno objasnio razliku između potencije kao neostvarene mogućnosti i njene aktualizacije tj. ostvarenja. Fetus je, tako, čovjek samo u mogućnosti, a ne u stvarnosti pa mu ne mogu pripadati ljudska prava među kojima je i pravo na život, budući da se prava stječu realizacijom, a ne potencijom. Prekid trudnoće zato ne može biti tretiran kao ubojstvo jer je ubiti moguće samo čovjeka, a ne čovjeka u mogućnosti. Isto kao što dijete u vrtiću ne može dobiti mirovinu zato što će jednog dana vjerojatno (ako se ostvare svi uvjeti) biti umirovljenik, nego pravo na mirovinu može ostvariti tek onda kad zaista i bude umirovljenik.

Pametnom je dosta svega.

 

 

About The Author