KRATKI LEKSIKON SAMOUPRAVNIH FRAZA I DIREKTIVA(2): Strani okupatori i domaći izdajnici

NOVA BLOG PRIČA

KRATKI LEKSIKON SAMOUPRAVNIH FRAZA I DIREKTIVA(2): Strani okupatori i domaći izdajnici

Guzonja: U politiku obično ulazi mlad i mršav. Kako godine prolaze, povećavaju mu se obim vrata i struka, ukupna masa podbratka, količina nekretnina i deviza u čarapama. Naravno, ima i mršavih guzonja jer ovaj termin ne odnosi se na sve političare, niti zavisi od njihovih fizičkih karakteristika. To je ustvari poetska slika kojom se pokušava prikazati fenomen pohlepnika na vlasti koji je vlast podredio pohlepi.

Guzovača: Besplatni dernek, na račun države i radničke klase (nekad), odnosno poreskih obveznika (danas). U međuvremenu smo dobili državne revizore, ali bi im guzonje radije oči iskopali, nego što bi dozvolili tim zanovijetalima da ih liše guzovače: svih onih ajvara, džemova, salama, keksova, kiselog kupusa, paprike, hercegovačkog grožđa i uvaženog bosanskog krompira, što su se kao socijalistički peškeš i izraz specifične narodne ljubavi darovali odgovornim drugovima. i pokojoj drugarici.

Jer on, taj respektabilni drug, kad ode na put – dobije dnevnicu, sve mu besplatno i još se vrati punog gepeka.

Gepek: Kažu da je u ono doba gepeke najbolje punio Fikret Abdić Babo. Mnogi je amortizer društvenog mercedesa glavom zaplatio raznoliki proizvodni asortiman SOUR-a „Agrokomerc“.

Reakcionarne snage: To su oni koji ne prihvataju revoluciju svim srcem. Revolucija nije dozvoljavala sumnju. O kritici da i ne govorimo. Neprijatelj se najbolje i najvatrenije tamanio s prigodnih govornica. Isto kao i danas. Ili si s nama ili protiv nas. Poznato?

Simpatizeri: Tamo negdje na sredini puta, između društveno verificiranih članova i imanentno sumnjivih nečlanova, smjestili su se simpatizeri. To su također nečlanovi, ali oni su, ko biva, za našu stvar. Kako, to niko nije znao objasniti, ali eto, pikala im se…

Kolektiv: Kult kolektiviteta počiva na principu zajedništva. Mi svjesno brišemo i radosno potiremo međusobne razlike, individualne osobenosti, žrtvujemo ih radi interesa zajednice, tj. kolektiva. Tako je nametnuta ideologija koja se izrodila u službeni stav: zadružno mi je draže od mog. E, ali do kada.

Strani okupatori i domaći izdajnici: Kvalifikativ iz rane faze socijalističkog zanosa. Uvijek su išli u paru, vjerovatno da bi se prisustvom mrskog okupatora naglasila sva sramotnost domaće izdaje. Teror pobjednika karakterizira poratno vrijeme. Za ovaj naš rat volimo reći da je završio bez pobjednika. A istina je da smo ih dobili trojicu, da je svakom narodu pripao simbolični komad teritorije na kojem kvazipobjednici suvereno vladaju, određujući ko je zaslužan, a ko izdajnik. Predrag Matvejević suštinu i metodu ovakvog vladanja sažeo je u precizno zapažanje: «Ako kritikuješ tuđe, onda vrijeđaš. A ako kritiziraš svoje, e onda si izdajnik.»

Zjenica: Možda najpoznatija stilska figura Josipa Broza Tita krila se u poruci «Čuvajmo bratsvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti kao zjenicu oka svoga.» Danas svjedočimo kako izgleda život bez uvažavanja i vid bez zjenice. A Gojko Berić, proslavljeni novinar iz Sarajeva, jednom prilikom piše: „Moja generacija odgajana je u duhu ideološke parole o bratstvu i jedinstvu, komunističke verzije biblijskog gesla ‘ljubi bližnjeg svoga’.“

Pisma druga Tita: Kad bi društvo upalo u retoričko-kreativnu krizu, drug Tito bi socijalističkoj javnosti poslao neko od svojih legendarnih pisama. Ti samoupravni ajeti poslije su se kolektivno izučavali na partijskim sastancima i time bi se završavala njihova funkcija. Upravo tako – nikad nijedna Titina riječ, poruka, vapaj, prijetnja, nisu zaživjeli u praksi, ali jesu beskonačno diskutirani na partijskim džumama i misama.

Staro pravilo: Moralne upute nikog ne obavezuju, niti ikad mijenjaju stvarnost. Svojevremeno smo čitali seriju nadahnutih tekstova u kojima su brojni hrvatski intelektualci analizirali uzaludnost Papinih poslanica Hrvatima i Hrvatskoj. Papa bi došao, govorio, poručivao, a od svega bi ostali samo veliki spektakl i još veća cijena priredbe i obezbjeđenja. Hrvatska nije postala bolja od tih plemenitih poruka. Zamijenimo Papu bilo kojim liderom, a Hrvatsku bilo kojom drugom zemljom i dobit ćemo isti rezultat. Svijet, države i ljudi ne mijenjaju se moralnim pridikama, niti oktroiranim pismima. A Titove poslanice na kraju su se izrodile u svojevrstan samoupravni folklor, u sredstvo za njegovanje kulta ličnosti i održanje vlasti, a ne za mijenjanje i popravljanje stvarnosti.

Da se poslužimo njihovom frazom: ovaj komitetski imperativ nije, što bi se ono reklo, zaživio u praksi. Ali je preživio i opstao kao često i rado rabljena politička forma u mnogim govorima, tekstovima, porukama i izvještajima.

Kovačnica bratstva i jedinstva: Metafora sa širokim spektrom djelovanja. Ipak, najčešće se i najefikasnije pojavljivala kao sinonim za radnu akciju, fenomen koji zaslužuje poseban tekst. A ova radničko-zanatska priroda ideoloških metafora posebna je priča.

Komitetski imperativ: Mi moramo, mi trebamo. Ovaj motivacijski poklič ostao je vječan. Ne podliježe tranziciji. Mogli bismo ga zvati i dejtonskim iluzivom. Dejtonski iluziv – mi moramo, mi trebamo, poduzet ćemo dodatne napore – tu je da bi stvorio iluziju da se nešto dešava, da se nešto radi ili bar da će se nešto uraditi u zemlji u kojoj se ne dešava ništa, a radi još manje.

Partijska negacijska prijetnja: Još malo o frazi „mi nećemo dozvoliti“. Ništa se u međuvremenu nije izmijenilo. Ostalo je mi, jače nego ikad ranije. Ostalo je nećemo. Jer mi nikada nećemo. Da hoćemo, ne bismo bili ovdje gdje smo sad. A nećemo dozvoliti, e to nam je najdraža laž. Jer na kraju uvijek i sve dozvolimo, a najsladostrasnije upravo ono za šta smo se kleli da nećemo dozvoliti. Nisu li komunisti vrištali da nikada neće dozvoliti neprijatelju da rovari po zemlji i sistemu? I? Kako je to završilo? Znamo kako je završilo. Nije li SDA dobila prve izbore urlajući da nikada više neće dozvoliti krvavu Drinu? I? Kakva je Drina bila 1992? Nikad krvavija. Lideri bosanskih Srba su 1995. urlali da nikad neće dozvoliti zajedničke registracije. Pa su dozvolili. Poslije toga nikad nisu htjeli pristati na zajednički novac. Pa dodje konvertibila marka. Ista se stvar desila i s pasošem.

Pa su se onda smjenjivali razni tipovi, mnogih se niko više i ne sjeća, a štošta su obećavali da neće dozvoliti. U stvari, politička praksa počiva na evidentnoj laži: rečenica „nećemo dozvoliti“ uvertira je u dozvoljavanje.

Demokratija, napokon: I tako, 2010. godine, pune dvije decenije nakon što smo porazili socijalizam, mi imamo suštinski kontinuitet – i to u svim sferama postojanja – socijalističke misli, prakse i ideologije. Neke fraze zadržali smo u punom i nepromijenjenom kapacitetu, a neke su promijenile ruho (formu), ali ne i ono što je ispod njega (sadržaj).

Demokratija i tranzicija: Početak možemo čak i administrativno konstatirati: kada smo umjesto samoupravljača postali dioničari, naši životi ušli su u kvalitativno novu dimenziju. Iz svijeta u kojem su jedni pokušavali varati druge, bačeni smo u svijet u kojem svako pokušava prevariti svakoga. Propast proizvodnih snaga je najkonkretniji rezultat takve tranzicije. U korijenu kriva ideja, da je vlast gospodar, a ne servis zajednice, preživjela je i socijalizam i tranziciju i čvrsto se ukopala u demokratski život. Vlast i dalje nije servis nego gospodar. Kao da nikada nikakve tranzicije nije bilo.

About The Author