SJEĆANJE NA BORKU PAVIĆEVIĆ: Dajte mnogo kofa vode, sada!

Cijelog života bavila se izgradnjom drugačijeg sistema vrijednosti. Iz dana u dan sipala je kofe i cisterne vode, istine i pravde na političku buktinju, nastojeći da ugasi požar i spase što se spasiti da. I tako do zadnjeg dana…

SJEĆANJE NA BORKU PAVIĆEVIĆ: Dajte mnogo kofa vode, sada!
Foto: City Magazine

U jednoj od poslednjih kolumni u listu Danas, Borka Pavićević je ovo u čemu živimo imenovala kao “sistem prezira prema ljudima” iz kojeg izbija neopisivi nihilizam. Napisala je i da je jedini lek za takav poredak uspostavljanje “sistema vrednosti” kojim će “vladati zakon i institucije”. Tekst je završila sledećim pasusom: “Međutim zagovaranje novog, budućeg sistema u odnosu na stvarnost zbilja liči na scenu u kojoj je požar zahvatio kuću (što je već viđeno u Grockoj), a svi stanemo da ‘sednemo da se dogovorimo’ po kom sistemu ćemo kuću gasiti. Dajte kofu vode, istine i pravde, života radi, sada. Dajte mnogo kofa vode, sada.”

Borka Pavićević celog svog bogatog, ispunjenog života bavila se upravo izgradnjom tog drugačijeg sistema vrednosti, otkad je još kao studentkinja ušla u žiri BITEF-a, a potom postala član dramaturškog tima Ateljea 212. Poslednjih tridesetak godina, otkad je sistem nacionalističkog prezira i mržnje prema ljudima zaseo na tron i zapalio požar u kojem će goreti kuće, ljudi i čitava jedna zemlja, SFRJ, Borka je iz dana u dan sipala kofe i cisterne vode, istine i pravde na tu buktinju, nastojeći da ugasi požar i spase što se spasiti da. Sve do svoje smrti, 30. juna ove godine, u 72. godini života.

Protiv ratova i razbijanja Jugoslavije

Radila je kao dramaturškinja u pozorištima diljem Jugoslavije, u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu; osnovala je teatar Nova osećajnost 1981. godine, bila je deo pokreta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar) od 1984. do 1991. godine. Poslednji angažman u institucionalnom pozorištu imala je na mestu umetničke direktorke Beogradskog dramskog pozorišta, sa kog je smenjena 1993. godine zbog antiratnog angažmana i javnog suprotstavljanja ubilačkom režimu Slobodana Miloševića. U jednom intervjuu koji je dala odmah nakon smene, Borka je rekla da je i to bolje “nego da se usliši vapaj jedne moje koleginice: ‘Da sam ja vlast, nju bih u gasnu komoru’”.

Od samog početka nacionalističke kontrarevolucije, Borka Pavićević pružala je otpor razularenom režimu i njegovim ideolozima, kroz delovanje u Beogradskom krugu čija je bila članica od osnivanja, kroz Civilni pokret otpora, kroz brojne antiratne akcije. U okviru Beogradskog kruga rodila se ideja o osnivanju kulturnog centra i tako je 1994. godine nastao Centar za kulturnu dekontaminaciju čiji je Borka osnivač. “Centar je osnovan sa jasnom idejom da, u tom opštem nacionalističkom metežu, oko sebe okupi one građane koji su se devedesetih godina prošloga veka protivili razbijanju Jugoslavije, ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva…”, rekla je Borka u jednom intervjuu.

Prostor slobode

CZKD je postao ključno mesto otpora sveopštem mahnitanju zla, tu je održano šest-sedam hiljada raznolikih kulturnih i angažovanih programa, kroz CZKD prodefilovali su nebrojeni umetnici, aktivisti, teoretičari, naučnici, borci za ljudska prava, svi oni koji se protive ksenofobiji, šovinizmu, militarizmu i pratećoj pljački građana. Ukoliko se ova zemlja ikada prene iz svog sna o nacionalnoj čistoći i ekskluzivitetu koji je stvarnost pretvorio u noćnu moru, u arhivama CZKD-a će pronaći sav neophodan materijal za kreiranje jedne drugačije kulturne politike koja može da stvori i jedno bolje društvo.

“CZKD uvek nastoji da bude što otvoreniji i inkluzivniji, da stvara, a ne da razara. Ili da razara, da bi stvarao. Mnoge stvari su se u međuvremenu raspale, ali mnoge i nisu. Jedna od izborenih privilegija bila je i da se na istom mestu nađu i umetnici, i intelektualci, i pisci i arhitekte, i svi ‘različiti’, svi ‘radnici, seljaci i poštena inteligencija’. To se pokazalo kao izuzetno produktivno. Kao što je to i danas, bitno je proizvoditi, produkovati, to je ono što ovde najviše nedostaje, umetnička proizvodnja. Proizvodnja!” – ovako je Borka Pavićević objasnila misiju CZKD-a u jednom intervjuu. CZKD je postao prostor slobode, otvoren za sve koji misle drugačije u odnosu na dominantnu ideološku matricu. Dakle, za sve koji misle.

Tako je govorila Borka

Meni je vest o smrti Borke Pavićević ostavila utisak neverice, jer mi je ona uvek delovala kao žena iz koje prosto kipti život, kao čudo od nepresušne energije i snage. To obilje bilo je vidljivo i uživo i u njenim tekstovima i intervjuima: uvek mi se činilo kao da iz Borke neprestano izbija bujica ideja i utisaka, da jedna misao prestiže drugu, da joj nikad nije dovoljno ni prostora ni vremena da bi rekla sve što želi, sve što je neophodno da se kaže kako bi se imenovala stvarnost. Ta bujica misli nije bila nalik na stihiju, jer je Borka o svim bitnim pitanjima imala prečišćene, jasno definisane pojmove i stavove.

Na primer, u tekstu “Genocid, prejaka reč” ovako je insistirala na tome da se zločin u Srebrenici nazove pravim imenom: “Mi zaista moramo naučiti, uprkos svim peticijama, da poštujemo mrtve. Smrt prevazilazi ‘njihove i ‘naše’. Pobijeni su ljudi. Jesmo li mi ljudi, je li nam dato osećanje konačnosti? Pa nemojte da se cenjkamo. Oko ljubavi i smrti, oko ljudske sposobnosti ožaljivanja. Nazovimo zločin u Srebrenici pravim imenom genocida, i ostaćemo živi. A možda će nas i neko pamtiti.”

Ili o tome šta bi mogao da bude naš doprinos evropskom mišljenju: “Nije naš brend neki jebeni kajmak ili maline. Naš brend je iskustvo svedoka. Jer mi možemo da pomognemo da se ono što se ovde desilo ne desi više nikome nikada.” Na šta se nadovezuje sledeća misao o uzroku mržnje koja se neprestano ispoljava prema svakom ko neguje kulturu sećanja: “Mislim da deo odioznosti prema tome što se naziva drugom Srbijom i šta su već sve te negativne odrednice je zapravo nepodnošenje svedoka. Ne voli se neko ko je nešto video ili zna.”

Borka, koju su patriote koje su se obogatile ratom i izgradile karijeru na hekatombama stalno nazivale izdajnikom, ovako je definisala izdaju: “Znate li šta je zaista izdaja zemlje? To je korišćenje resursa države u partikularne svrhe. Od reka do Zlatibora i Kopaonika, do Luke Beograd – ta upotreba zemlje u privatne svrhe je otuđenje naroda od ideje rodoljublja. Grabeći po partijskim hijerarhijama moć i pare, ti ljudima poručuješ – ovo nije vaša, ovo je moja zemlja.”

Posmrtne počasti i uvrede

Nakon Borkine smrti, u medijima i na društvenim mrežama njeni nebrojeni prijatelji i saradnici oprostili su se od nje dirljivim rečima, punim divljenja i poštovanja za ovu hrabru, nepokolebljivu ženu. Možda je najprecizniji, najjezgrovitiji Borkin portret napisao reditelj Želimir Žilnik: “Kreativni nemir, buntovni karakter, protivljenje svakoj vrsti dogme i osećanje za socijalnu pravdu obeležili su život i karijeru Borke Pavićević. Bila je jedna od ličnosti koje su radile protiv sluđivanja naroda. Remetila je amneziju.”

S druge strane, ono što je Borku pratilo u životu, nastavilo je da je prati i posle smrti – pored izraza saučešća, bilo je i mnogo poruka mržnje, uvreda, negativnih komentara i radovanja nad činjenicom da se neko koga su doživljavali kao neprijatelja upokojio. Ništa čudno, ljudi tog nekrofilskog ideološko-psihičkog sklopa radovali su se onolikim hiljadama smrti, pa zašto ne bi još jednoj.

Borka je već decenijama jedna od glavnih meta napada razularene šovinističke rulje kojoj je omiljena zanimacija prebrojavanje krvnih zrnaca, traženje neprijatelja i izdajnika u našim redovima, targetiranje potencijalnih žrtava i pravljenje spiskova za odstrel. Davno je ta hajka započela, još u februaru 1988. godine, na stranicama “Književnih novina”, jer je Borka branila Bogdana Bogdanovića od linča kojem je bio izložen. Borka je sve napade i pretnje stameno izdržala, ne odstupajući ni za milimetar. Bilo je potrebno mnogo hrabrosti i snage da se izdrži ta lavina mržnje i gluposti. Borka je imala i jedno i drugo.

Borkin odlazak nemerljiv je gubitak za sve ljude u regionu koji se bore za bolje i drugačije društvo, za one koji nastoje da postojeći “sistem prezira prema ljudima” zamene sistemom istinskih vrednosti. Onima koji su ostali, Borka je svojim radom zaveštala da njeno nasleđe održe živim i da nastave borbu za slobodniji svet koji je ona čitavog života vodila. Rukovodeći se idejom da “i ljubav i prijateljstvo mogu da budu politički stav, baš kao i neka reka i neko more, i neki prizor i neko sećanje”.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja

About The Author