Oduvijek nas je fasciniralo zlo. Ima u njemu nešto neobjašnjivo i kao takvo zanimljivo, nešto što uvijek iznova uspijeva izmaći svakom pokušaju racionalne analize. Dok su ljudi još čitali novine, crna kronika je privlačila pažnju više od bilo koje druge rubrike. Tehnološkim razvojem promijenili su se mediji, ali je naša znatiželja za mračnim porivima ostala ista.
Sav taj društveni talog što je isplivao na površinu, sve te ruke okrvavljene silovanjima, klanjima, otimačinama, zločinima svake vrste, izazivaju odvratnost i prezir, ali i trijumfalni osjećaj vlastite nadmoći što se hrani predodžbom sebe kao boljega. Pa iako šutimo o tome, zlo nas se tiče, pred njim nikad nismo ravnodušni. Znamo da bismo koješta pronašli kad bismo imali hrabrosti zaviriti u sumnjive kutke svoje strasti. Mrtvo tijelo stareca Zosime je tako razočaravajuće smrdjelo da je poljuljalo vjeru Aljoše Karamazova u njegovu uzvišenu čistoću lišenu svega puko ljudskog. Je li taj smrad raspadanja bacio sjenu na čitav njegov život, je li stari svetac zbog toga bio manje svet? Samo u očima neiskusnih. Ono što razlikuje sveca od zločinca, naime, nije nesposobnost za zlo, nego ustrajno obuzdavanje mračnih pobuda vlastite nutrine. Pa i Krist je, kažu Evanđelja, u Judejskoj pustinji punih četrdeset dana prolazio iskušenje zla.
Ono što nas zbunjuje
Teško da ima čovjeka čije misli nisu nikad bile obuzete trenutkom zla, iznenadnom, zastrašujućom i posramljujućom pomisli. Ono što nas zbunjuje i plaši je nemoć savjesti da ju zaustavi. Padne nam na pamet kako bismo se mogli okoristiti drugim čovjekom, pomislimo da je manje vrijedan od nas jer je, primjerice, Rom, migrant ili tek neobrazovan, a onome koji nam nanosi nepravdu poželimo da umre. I gotovo istoga trenutka, užasne nas spoznaja da je to u nama jer takve misli ne odgovaraju našim svjesnim uvjerenjima i jako kvare dojam o našoj, ničim zasjenjenoj, dobroti. A u nju volimo vjerovati.
Ne bi mnogo književnosti ostalo kad bismo iz nje uklonili zločine. “Svi su Glembajevi ubojice i varalice”, ali to ih i čini vrijednima pisanja romana. Je suis Leone, rado bismo zanijekali svoju tamu, ali uzalud. Naš prvi doticaj s književnošću već je obilno natopljen predodžbom zla. Sve te maćehe koje zlostavljaju pokćerke, vještice što jedu djecu, djevojke spremne odsjeći dijelove svojih stopala ne bi li se udale za princa, sve nas to u kombinaciji sa zabrinutošću u glasu bake ili djeda dok pričaju bajke, upozorava na prijeteće zlo što se krije gdje ga najmanje očekujemo. I nema pažljivijeg slušatelja od djeteta jer samo ono iskreno i optimistično vjeruje da dobro uvijek pobjeđuje. Zanimljivo je da zli likovi u bajkama nikad nisu glupi. Za razliku od naivnosti koja se obično povezuje s dobrotom, čini se da zlo iziskuje izvjesnu misaonu spretnost ili, možda, proizlazi iz nje. Je li se Sokrat grdno prevario smatrajući da spoznaja onemogućuje zlo? Svaka je greška odraz neznanja, govorio je, zato je dobar onaj koji zna.
Prije nekih tisuću i osamsto godina, Sekst Empirik se pitao o porijeklu zla. Nejasno je, naime, otkud uopće zlo u svijetu dobroga Boga. Ukoliko, naime, zaista postoji Bog koji brine o svima nama, tada u svijetu ne bi smjelo biti zla. Međutim, vidimo da ga ima, od umiruće djece do ratova i mržnje. Da bismo za nešto mogli reći da nije zlo, ono bar za nekoga mora biti dobro. Za koga je dobra patnja umirućeg djeteta? Ako Bog može spriječiti zlo, a ne želi, možda i jest svemoguć, ali nije dobar. Ukoliko, pak, želi spriječiti zlo, ali ne može, tada nije svemoguć. Ako niti može niti hoće, to onda i nije Bog nego kakav zli slabić. Znači li to da Bog ne postoji ili, ukoliko postoji, da uopće ne brine o svijetu? Augustin kaže kako dobro i zlo nisu istoga ranga jer dobro proizlazi iz apsolutno dobrog Boga, a zlo je tek nedostatak dobra, korijen mu je u slobodi. Da bi dobro moglo biti zasluženo, ono mora biti izabrano. Tako sloboda izbora čovjeka čini čovjekom, ali i nečovjekom, a svako zlo u konačnici mora završiti dobro jer povijest i nije drugo doli napredovanje k ostvarenju Božjeg stvaralačkog nauma. Kako god bilo, jedno je sigurno, pojam Boga nakon Auschwitza više nikada neće biti isti.
Manjak empatije
Jedna od najjasnijih manifestacija zla je manjak empatije. O svakom obilježavanju stradanja u Srebrenici, Jasenovcu, Vukovaru ili Ahmićima, komentari na društvenim mrežama umjesto sućutne žalosti, kajanja i odluke da ne dopustimo da se zlo ponovi, prečesto pozivaju na novo zlo ili, u malo blažoj varijanti, pokušavaju opravdati ono počinjeno nekim drugim, prethodnim zlom. Riječi pune mržnje, olako izgovorene kao u nekom kolektivnom ludilu, pokazuju svu težinu procesa suočavanja s promašenim mitovima i ideologijama povezanima s fikcijom nacije kao snažnim identitetskim uporištem koje onemogućuje ili bar otežava suočavanje s naslijeđem zla. Ukoliko bi spoznaja mogla pa čak i trebala prevenirati zlo, tada je dobar obrazovni sustav, koji će razvijanjem sposobnosti kritičkog mišljenja umanjiti negativnu medijsku propagandu, od presudne važnosti za stabilizaciju mira. Obrazovanje nadahnuto istinskim humanizmom na neki je način nužna pretpostavka mogućnosti suživota i pomirenja jer bi moglo dovesti do (pojedinačnog i kolektivnog) suočavanja sa zločinima vlastitog naslijeđa. Bez njihovog priznanja (ali takvog koje u džepu ne skriva figu), ostaje prijeteće zlo. Problem je, međutim, u tome što je obrazovni sustav nadziran i upravljan od strane države, a samim time i vladajuće političke ideologije kojoj je istina rijetko na prvom mjestu. Prema istraživanju koje je u septembru 2020. za potrebe dnevnog lista Danas proveo Demostat na uzorku od 1199 ljudi na temu “Obaveštenost građana Srbije o ratovima iz 1990-ih, ratnim zločinima i suđenjima optuženim za ratne zločine”, 54 posto ispitanika smatra da su najveće žrtve rata 90-ih Srbi, 15 posto smatra da su to Bošnjaci, a samo pet posto da su Hrvati. Istovremeno 31 posto misli da su Hrvati najveći zločinci, a samo četiri posto da su to Srbi. Zanimljivo je da čak 62 posto ispitanika ne zna što se je 1995. dogodilo u Srebrenici, više od 50 posto nikad nije čulo za opsadu Sarajeva, zločin na Ovčari i masovne grobnice u Srbiji. Samo je 14 ispitanika (1,16 posto) čulo da su tijekom rata postojali logori na teritoriji Srbije.
Problem je relativizam istine koji se očituje kao njena prividna mnogostrukost. Svaka od strana u sukobu vjeruje da istinito sagledava događaje, a pritom ih ne vide jednako. Kompromisna rješenja se mogu učiniti dobrima kao prvi korak k smirivanju napetosti. Ali istina nije kompromis. S poluistinama smišljenim da dovedu do sporazuma, na kraju niti jedna strana nije u potpunosti zadovoljna što može pogodovati novim budućim sukobima. Mogli bismo, primjerice, pomisliti kako nije od presudne važnosti srebrenički genocid nazivati njegovim imenom i tako postići dogovor o priznanju počinjenja strašnih zločina. Ali, time bismo zanijekali pravorijek Haškog tribunala kao jedine institucije koja je nepristrano utvrdila narav počinjenih zločina. Ujedno bismo relativizirali istinu, a to ne može biti temelj kvalitetnog kritičkog obrazovanja niti jamstvo dugoročnog mira. Tako jedan od temeljnih zadataka ostaje razmisliti o tome kako odvojiti obrazovanje od vladajuće politike i usmjeriti ga u razvoj kritičnosti koja bi omogućila nepristrano sagledavanje nedavnih zbivanja i relaksiranje uzavrelih strasti. Možda i nije moguće do kraja objasniti narav niti porijeklo zla, ali je sasvim moguće djelovati dobro.
